Knjiga o Nietzscheu koju mogu čitati i oni koji o njemu ne znaju ništa, ali i znalci

Biografija Friedricha Nietzschea iz pera Rüdigera Safranskog podnaslovljena je “Biografija njegove misli”. Ona to i jest, ali je istodobno biografija misli samoga Safranskog. Kroz knjigu nas autor vodi kroz rađanje i razvoj Nietzscheove filozofije, utjecaje i kontekst koji su je formirali i odredili. Čini to osebujnim, pomalo poetičnim stilom, tako da ova biografija ima nešto od žanra “romansirane biografije”, s tim da valja istaknuti njezin istančan stil i vještinu pripovijedanja. Odnos koji autor zauzima prema predmetu svoga bavljenja sažet je već u citatu s početka knjige, u kojemu Nietzsche piše da je najinteligentniji stav koji netko može imati prema njemu određena doza znatiželje uz ironičan otpor. Knjiga se otvara Nietzscheovim odnosom prema glazbi: “Istinski svijet je glazba” prva je rečenica ove biografije. Moglo bi se reći da je njegova filozofija pokušaj održavanja na životu čak i kad glazba prestane. On želi muzicirati jezikom, mislima i pojmovima. Glazba je ono što nas ugađa za neizmjerno i bit će tema kojom će se on baviti cijeloga života. Za svoju strast prema glazbi našao je potvrdu u Schopenhauerovoj ideji o izbavljenju kroz umjetnost. Da uopće postoji entuzijazam za umjetnost, mladi Nietzsche tumači trijumfom duhovnog bića čovjeka nad prirodnom pristranošću njegove volje. Filozofija je za mladog Nietzschea pothvat koji silovito zadire u život. Ona nije samo kontemplativno, promišljeno opisivanje života, nego utječe na njegovu promjenu – ona već jest ta promjena. Mišljenje je djelovanje. On traži temu koja će mu dopustiti da muzicira riječima. Nakon susreta s Wagnerom primjećuje da je već 14 15 neko vrijeme drži u rukama: grčku tragediju. Za njega tragedija predstavlja kompromis između dvaju osnovnih nagona: strasti i glazba su dionizijske, a jezik i dijalektika apolonijske. Iz njihove sprege pak proizlazi svjesno jasan prikaz mračnih sudbinskih sila. Njegova misao da umjetnost izrasta iz tamnog humusa nepravde i da su stoga okrutnost i žrtva očito dio njezine naravi provokativna je za svakoga tko bi želio da je umjetnost povezana s društvenim napretkom. Izrazom “dionizijska mudrost” označava se uistinu presudan korak u Rođenju tragedije. Radi se o misaonoj operaciji koja svakako još slijedi tradiciju transcendentalne filozofije. Nietzsche pokušava pretkoncipirati horizont na koji se općenito odnosi spoznaja i pred kojim se odigravaju sve životne aktivnosti. Dionizijska mudrost je snaga da se izdrži dionizijska zbilja. Kad bi postojao rezime Rođenja tragedije, upozorava autor, glasio bi: onomu stravičnom u životu najbolje ćemo se približiti preko umjetnosti i to najbolje preko glazbe. On je svojom knjigom o tragediji htio postići nešto paradoksalno: dionizijsko je trebalo rasvijetliti spoznajom i u isti mah poništiti razjašnjavajuće učinke spoznavanja. Postao je wagnerijanac zato što je njegovu glazbenu dramu doživio kao povratak dionizijskog i kao medij koji mu otvara pristup elementarnim slojevima života. Njegova glazbena filozofija, koja se nadovezuje na Wagnera, pokušaj je razumijevanja glazbenog svijeta tonova kao otkrivenje neizmjerne istine o čovjeku.