Kad je Tomislav Karamarko zasjeo na čelo HDZ-a, stranke razvaljene korupcijskim skandalima, kriminalom, optužnicama i gubitkom vlasti, dohvatio se jedine strategije za koju je mislio da će mu omogućiti povratak na vrh. Okrenuo se nacionalističkoj struji i nakon osam umivenih sanaderovskih godina ponovno pretvorio HDZ u desničarsku, rubno radikalnu stranku koja usisava ekstremiste i koketira s najdesnijim biračkim tijelom.

Kad je Zoran Milanović doteglio svoju ljevičarsku koaliciju do kraja mukotrpnog mandata na vlasti, prihvatio se taktike za koju je mislio da će mu osigurati ostanak na vlasti. Umjesto jačanja ljevice počeo se dodvoravati desnici. Iz naftalina je izvadio "dedu ustašu", predizborne skupove SDP-a pretvorio u parodijske kopije HDZ-ovih "domoljubnih skupova", uz podizanjem desnice, mahanje zastavama i skandiranje "Hrvatska, Hrvatska".

Da bi sve to zaokružio slavnim čavrljanjem s Josipom Klemmom o "mami vojnoj lekarki" i Srbiji kao "šaci jada". 
U isto vrijeme Kolinda Grabar Kitarović, bivša veleposlanica i međunarodna tajnica NATO saveza, gradila je svoju predsjedničku kampanju na šatorašima i stožerašima, na ustašofilima i crnokošuljašima, na radikalima i huškačima.

Grebatorica Debakl 'Franjinog Velereda': Dajte ga Irskoj jer nas prima

A za kraj, evo nam i Andreja Plenkovića.
Kilavu europsku kampanju koju je vodio instalirani politički "hologram" Karlo Ressler, kampanju u kojoj je nakon šest garantiranih HDZ-u odjednom visio peti mandat, da bi na kraju završili sa četiri, podebljao je predizbornim skupom u "Ciboni" na kojem je zasvirao po notama koje nacionalisti žele čuti.
Puštao im je Thompsona, hvalio se povratkom Hrvatske vojske u Vukovar, govorio u Bleiburgu, obećavao povratak Dana državnosti na 30. svibnja, ponosio se suverenizmom HDZ-a, evocirao Franju Tuđmana.


Ukratko, to je već postalo nepisano pravilo: kad si u frci, ulizuj se desnici.
Karamarko, da se ne lažemo, nije bio nikakav politički radikal u doba kad je sjedio u Sanaderovoj, pa u Kosoričinoj vladi, niti dok je služio Stipu Mesića na Pantovčaku. Ali je vjerovao da mu radikaliziranje na desnici donosi pobjedu.


 

Milanović, da se i tu ne lažemo, nikad se nije trudio biti ljevičar. Ali je mislio da može zavesti ili makar neutralizirati desnicu. Kitarović također nikad nije pisnula niti jednu izjavu koja bi se mogla ocijeniti nacionalističkom. Sve dok nije odlučila kako se vlasti može dokopati jedino udruživanjem s radikalnom desnicom. Jer joj je tako Karamarko rekao.

A Plenković, onaj koji je obećao da će mijenjati HDZ i koji se na vlasti održava upravo zahvaljujući činjenici da se odrekao desnice, u predizbornom očaju posegnuo je za desničarima.
Desnica je, dakle, postala nekakvo čarobno vrelo iz koje se napajaju i ljevičari i desničari. Kao i karijerni diplomati koji žele preživjeti u politici.


Milorad Pupovac "Hrvatine i srbende i dalje bi uništavale svoje nacije"

Jesu li svi oni u pravu? Je li to doista pobjednička formula? 
Karamarko je svojim radikaliziranjem udario u plafon. Nije uspio samostalno osvojiti vlast niti postati premijer. Milanović je svojim desničarenjem udario zadnji čavao u lijes svoje karijere i SDP-ovih ambicija. Kolinda je pobijedila Ivu Josipovića, još jednog koji se na Pantovčaku pokušao dodvoriti desnici, vukovarskim stožerašima i klerikalcima, ali pobjeda je bila strahovito tijesna. Na predstojećim izborima ona je odbacila tu taktiku.


A onda je pokleknuo i Plenković u patetičnoj igri oponašanja Franje Tuđmana. I mobiliziranja nacionalista pred nosom Angele Merkel koja upozorava na opasnost od nacionalizma u Europi. Tko može jamčiti da će ga ovakvo desničarenje spasiti? HDZ je, čak i u Tuđmanovo doba, najbolje prolazio i najdulje na vlasti boravio kad se odmicao od desnice. Sama radikalna desnica mimo HDZ-a nikada nije predstavljala bitan politički faktor.

Druže T..., pardon Za Kolindin rođendan falili su još samo slet i štafeta

Ona se uglavnom svodi na paraobavještajno podzemlje, voditelje lokalnih tv postaja, provokatore, ridikule i blefere. Na Željka Glasnovića i Zlatka Hasanbegovića. Ovakvim ponašanjem Plenković samo zbunjuje javnost, ali i svoje birače. Tri godine čisti HDZ od desničara, a onda se odjednom desnici obraća za pomoć. Kolinda je još gora: na prve izbore išla je na krilima radikalne desnice, uoči drugih izbora skresala je ta krila, ispričala se zbog ustaštva i sad besciljno pluta poput broda u bonaci.


Nije stvar samo u koketiranju s desnicom. Problem je u činjenici da to sve češće čine ono koji s desnicom nemaju veze. Koji su sušta suprotnost desnici, udaljeni od nje ili joj izravno suprotstavljeni. Svi oni, na ovaj ili onaj način, preuveličavaju utjecaj radikalne desnice, kao što previše potenciraju strah od desničara.

 

Plenković traži desničarske glasove, ali odriče se desnice u konsolidiranju vladajuće koalicije, kao i u unutarnjim čistkama u HDZ-u. Karamarko je imao te glasove, pa su mu postale teret.
Ivo Sanader također ih je imao, ali im se nije nikad ovako dodvoravao. Usudio se čak odreći Franje Tuđmana i svejedno suvereno osvojiti dva mandata. 
Desnica nije magični eliksir za kojega se valja boriti kad zagusti pred izbore. HDZ prirodno računa na te glasove, ali tradicionalno je bolje prolazio bez njih.

Umjesto eliksira, desnica je postala zamka za mnoge političare. Mnogi su u nju nepovratno upadali, u takvim zamkama gubili karijere ili su se zbog upadanja u takvu zamku morali javno ispričavati. Uglavnom, radikalna desnica u Hrvatskoj ima onoliku važnost koliko joj pridaju oni koji se za nju očajnički hvataju.