Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine, kazala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović primajući u ponedjeljak povelju počasne građanke Buenos Airesa u tamošnjoj gradskoj vijećnici.

Predsjednica je kazala da je ponosna na sve naraštaje Hrvata koji su stigli u Argentinu i tamo krenuli ispočetka te "skromno živjeli kako bi mogli pomagati svome zavičaju iz tuđine", stoji u priopćenju iz njezina ureda 

Ovdje vrijedi podsjetiti da je dobar dio tih "Hrvata koji su mogli svjedočiti svoje domoljublje" pobjegao iz Hrvatske ne zbog zabrane domoljublja već zato što su bili ustaše. 

Najveći argentinski arhiv dokumenata povezanih sa spašavanjem nacista i raznih drugih kolaboratora krio se iza nekad luksuzne fasade Hotela de Inmigrantes. Kako to u svojoj knjizi piše Uki Goni, velebna zgrada pružala je privremeno utočište novopridošlim doseljenicima, a u međuvremenu je postala arhiv gdje su spremljeni brojni specifični dokumenti o imigrantima i imigraciji. Goni kad je pokušao pretraživati arhive morao se pretvarati da ga uopće ne zanimaju nacisti pa je tek s vremenom uspio zadobiti dovoljno povjerenja čuvara arhiva, a s time i pristup doslovnom brdu neorganiziranih dokumenata na jednom katu.

"Kad sam počeo raditi tamo 1998. godine bila je to noćna mora gomila starih prašnjavih dokumenata razbacanih po podu i policama bez ikakvog reda i načina. Te godine se čak i jedna mačka omacila na gomili starih dokumenata. Isprva sam nosio gumene rukavice i masku za lice, ali sam poslije odustao od svega", napisao je Goni u svojoj knjizi.

Bez obzira na sve, uspio je pronaći dokumente koji pokazuju da je čak i zloglasni Adolf Eichmann savršeno legalno ušetao se u Argentinu. Jedan dokument posebno je bitan za Hrvatsku, a riječ je o dokumentu pod brojem 72513/46 gdje se dozvoljava ulazak oko 2.000 hrvatskih državljana, većinom dužnosnika i vojnika NDH.

Ovo je kratki popis samo nekih ustaša iz spomenutog dokumenta, ali drugih koji su pobjegli u Argentinu, a praktički je to bio cijeli državni vrh NDH.

Vjekoslav Vrančić

U NDH je obnašao razne dužnosti, pa i ministarske. Zastupao je NDH u odnosima s njemačkom vojskom, a 1944. godine postaje ministar za obrt, veleobrt i trgovinu. Nakon rata je uhićen i godinu dana je proveo po logorima u Italiji. Na Božić 1946. godine bježi iz logora u Afragoli kod Napulja i početkom 1947. godine odlazi u Argentinu. Godinu dana kasnije u Argentini su mu se pridružili supruga i dva sina, koji su do tada živjeli u Austriji.

Josip Berković

Potpredsjednik Sabora Nezavisne države Hrvatske, veleposlanik NDH u Slovačkoj. Nakon kraja Drugog svjetskog rata iz Bratislave bježi za Argentinu gdje je radio kao liječnik i surađivao s raznim organizacijama hrvatskih emigranata.

Dinko Šakić

Oženjen Nadom Luburić, polusestrom zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava "Maksa" Luburića koji je u to vrijeme bio šef III. odjela Ustaške nadzorne službe posebno zadužene za organizaciju i održavanje koncentracijskih logora. Zbog nepotizma i korupcije u ustaškoj državi je Šakić brzo napredovao kroz hijerarhiju ustaških logora pa je jedno vrijeme bio pobočnik zapovjednika logora Stara Gradiška, a dvije godine je bio zapovjednik Jasenovca. Kasnije se on branio da je bio zapovjednik samo 92 dana i da za njegove uprave nije ubijen nijedan zatvorenik. U Argentini se obogatio, a navodno se susreo i s Franjom Tuđmanom tijekom predsjednikova posjeta južnoj Americi. Nakon desetljeća mirnog života je uhićen i izručen hrvatskoj gdje je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad civilnim stanovništva. Kaznu je služio u Lepoglavi, a umro je 2008. godine nakon duge i teške bolesti. 

Suđenje je uvijek smatrao farsom i nikad nije prihvatio presudu. "Jedna je stvar što je sudac Tripalo jedan od najboljih sudaca u Hrvatskoj, a druga što mi je hrvatski sud morao izreći presudu koja je bila već donesena i prije mog spektakularnog navodnog 'otkrića' u Argentini. Sudac Tripalo se morao truditi da nađe pravni okvir potreban za osudu, koja je izrečena pod pritiskom stanovitih međunarodnih čimbenika i na temelju lažnih, 'dresiranih' svjedoka i falsificirane dokumentacije po Ozni i Udbi. Pogledajte tisak iz vremena mog procesa pa ćete vidjeti bezobraznih i nedopustivih zahtjeva, čak i zapovijedi da me se mora osuditi. U stvari, nije bilo suđeno meni kao osobi, jer ja sam bio samo simbolična figura", rekao je Šakić u jednom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Danijel Crljen

Bio je jedan od pregovarača ustaške vojske sa saveznicima kod Bleiburga. Njemu osobno je britanski časnik Scott rekao da s ustašama treba postupati kao s bandama zato što su nastavili s ilegalnim borbama nakon potpisivanja primirja. Nakon propadanja tih pregovora, se povlači u šumu, ali je zarobljen u talijanskom gradu Fermu. Spašavaju ga neki ustaški časnici i omogućuju mu bijeg u Argentinu. 

Ćiril Čudina

Prije dolaska Ante Pavelića zapovjednik Glavnog ustaškog stana bio je Čudina, a nakon 1941. godine je dobio čin potpukovnika. Osnovao je i prvu hrvatsku pukovniju da bi pred sam kraj Drugog svjetskog rata pobjegao u Austriju, a otamo u Italiju gdje je boravio u nekoliko zarobljeničkih logora. Iz Italije je pobjegao za Argentinu.

Ante Elez

Bez pristupa izvornim arhivskim materijalima teško je točno reći tko je bio Elez, ali neki izvori ga spominju kao zapovjednika dalmatinske, 3. satnije, čuvara logora Jasenovac.

Mirko Eterović

Tek sredinom 1999. godine su argentinske vlasti protjerale umirovljenog sveučilišnog profesora Mirka Eterovića zbog optužbi da je vodio dva koncentracijska logora u hrvatskoj. Predavao je lingvistiku i latinski na sveučilištu u Cordobi. "Jučer je govorio da je branio Židove, Srbe i Talijane koji su živjeli u Hrvatskoj, ali mi smo uvjereni da se radi o istoj osobi koja je zapovijedala logorima i predsjednik Carlos Menem je dao odobrenje da ga se protjera", kazao je visokotiražnom argentinskom Clarinu šef vladinog ureda za borbu protiv rasizma Victor Ramos.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Mirko Eterović nije nepoznata ličnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, no nije bio nikakav zapovjednik logora, pogotovu ne u Supetru na Braču, s obzirom da logora tamo nije ni bilo", demantirao je optužbe u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Zdravko Dizdar s Hrvatskog instituta za povijest. Nekoliko godina proveo je  Eterović kao dužnosnik u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, najvišim organom vlasti u NDH.

Ivan Korsky

Ustaški dužnosnik te jedan od dužnosnika Ustaške mladeži, radio je kao sudac i odvjetnik u Osijeku i Stocu, a zanimljivo je da ga je Tuđman odlikovao Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Zanimljivo je da je u razgovoru s Tomislavom Jonjićem citirao Ivana Oršanića koji je kazao: "Povijest ne pozna periode velikih sloboda iza perioda velikih diktatura, jer se iz velikih diktatura do velikih sloboda mora ići postepeno, a samo zato, što organizacija slobode nije mehanička stvar, nego rezultanta živih sila, izraženih i organiziranih u idejama slobode, dakle upravo onih komponenata, koje zločinačke diktature redovno uništavaju, ali uništiti ne mogu, jer pripadaju naravi života."

Sam Korsky je dodao: "Ovo ne opravdava ni sabirne logore, ni zločine, ni rasno zakonodavstvo, ni progone protivnika, nego samo socioložki tumači zašto Nezavisna Država Hrvatska nije bila bolja u onom času, usred tri rata, koja su se istodobno vodila i ispreplitala na njezinu području".

Eugen Dido Kvaternik

Drugi najvažniji čovjek NDH i zapovjednik Ustaške narodne službe do listopada 1942. godine. Nastojao je ograničiti Pavelićev ekstremizam, ali u tome nije imao osobitog uspjeha. Naprotiv, time si je onemogućio opstanak u NDH, državi koju je "porodio". Već 1943. cijela je obitelj Kvaternik morala napustiti Hrvatsku. Otišli su u Slovačku, no ni tamo nisu našli utočište jer su zemlju nakon dvije godine osvojili Sovjeti. Obitelj je potom opet morala u bijeg, preko Italije, da bi na kraju završili u Argentini.

U emigraciji Dido Kvaternik se prometnuo u možda najjačeg Pavelićeva kritičara na desnici uopće. Njegovi memoari, koji su u Hrvatskoj objavljeni samo jednom, u nakladi Ivana Starčevića, imali bi danas katarzično djelovanje na mnoge zanesenjake s desnice.

"U ime hrvatstva odbacili smo" pisao je Dido Kvaternik u Memoarima, "sve naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije, koje su naši pređi ljubomorno sačuvali kroz tisuću godina teške prošlosti. Zatajili smo sadržaj hrvatstva i prihvatili tuđinsku ideologiju divinizacije autoritativnog idola. Dozvolili smo da taj idol – duševno neuravnotežen Balkanac (govori o Paveliću, op. R) – izobliči naše borbene revolucionarstvo u obično balkansko divljaštvo, a ustašku revoluciju, koja je mogla promijeniti pravac hrvatske povijesti, pretvori u kaos, anarhiju i katastrofu. Zato, našu odgovornost pred poviješću neće moći nitko izbrisati."

Ante Pavelić

Ne smijemo zaboraviti niti čelnog čovjeka NDH-a, Antu Pavelića, koji je svoje utočište našao u Argentini nakon kraja Drugog svjetskog rata. Pavelić je povremeno održavao veze s raznim obavještajnim službama, ali je bio svjestan da mu ništa osim dobrih veza s Vatikanom ne jamči sigurnost i zbog toga je misteriozno nestao sve do kasne jeseni 1948. godine kada se pojavio u Argentini. Pretpostavlja se da je gotovo godinu dana boravio u Španjolskoj, ali sve se svodi na indicije i špekulacije.

Ključna osoba, barem se tako vjerovalo, u Pavelićevom bijegu bio je Krunoslav Draganović, ustaški James Bond. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče.  Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega.

Goni, pozivajući se na dostupne dokumente, kaže da je ova posljednja verzija vjerojatno najtočnija. Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduvjeta legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Goni, zbog svega toga, pretpostavlja da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića izravno s broda, vrlo vjerojatno čak i prije nego je brod Sestriere pristao u luku.

Nacisti u Argentini

Osim ustaša Argentina je bila novi dom za brojne naciste iz Njemačke od kojih većinu nikad nije stigla ruka pravde. 

Najozloglašeniji među njima bio Adolf Eichmann. Najtraženiji nacist na svijetu bio je tvorac Hitlerovog "Konačnog rješenja", kojim su se trebali istrijebiti Židovi iz Europe. Osmislio je mrežu logora smrti u kojima je ubijeno šest milijuna ljudi. Osmislio je detaljno identifikaciju, okupljanje i transport Židova u logore Auschwitz, Treblinku i ostale ozloglašene logore u Poljskoj. 

Nakon Drugog svjetskog rata neko se vrijeme skrivao u Austriji i Italiji, a s krivotvorenom putovnicom preko Crvenog križa dobio je vizu za Argentinu gdje je otišao 1950. godine. U Buenos Airesu je sa suprugom i djecom živio pod imenom Ricardo Klement i radio u Mercedesovom pogonu. Mossad ga je locirao 1960. godine, uhvatili su ga i doveli u Izrael na suđenje. Nakon četiri mjeseca suđenja u Jeruzalemu dobio je smrtnu kaznu, jedinu koju je izraelski sud ikad izrekao. Obješen je 31. svibnja 1962. godine.

'Anđeo smrti' Josef Mengele također je pobjegao u Argentinu. Zloglasni 'doktor smrt' u Auschwitzu je proveo čitav niz monstruoznih eksperimenata na zarobljenicima, a posebno je to radio na blizancima, trudnicama i invalidima koji su mu služili kao zamorci. Nakon rata se tri godine krio po Njemačkoj uz pomoć crkvenih dužnosnika.

Preko Italije je pobjegao u Argentinu, gdje je držao dućan u Buenos Airesu. Nakon što je čuo kakva je sudbina zadesila Eichmanna, povukao se 'u ilegalu', prvo u Paragvaj, pa potom u Brazil.

Lovci na naciste su ga pokušavali uhvatiti, čak je i Njemačka poslala zahtjev za njegovo izručenje, ali Mengele se izvukao. Umro je kupajući se u bazenu u Brazilu 1979. godine od posljedica srčanog udara.

Walter Rauff, jedan od zapovjednika SS-a smislio je pokretne plinske komore i odgovoran je za ubojstvo 100.000 ljudi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Rauff je osobno nadgledao kako se kamioni pretvaraju u plinske komore, u kojima bi smjestili ljude, a moglo ih je stati do 60, vozili bi ih do masovnih grobnica, te na putu do tamo bi se ugušili u komorama u kamionima.

Utočište je našao u Čileu i nikada nije uhvaćen. Uhićen je 1962. godine, ali ga je vrhovni sud u Čileu oslobodio. Njemačke zahtjeve da ga se izruči tadašnji čileanski diktator Augusto Pinochet je samo ignorirao, a na njegovom sprovodu 1984. okupili su njegovi njemački i čileanski prijatelji koji su mu na grobu salutirali i vikali "Heil Hitler".