U njemu su spavali britanska spisateljica Agatha Christie, nobelovci Anatole France i Bernard Shaw, svjetski boksački prvak Gene Tunney i bivši francuski predsjednik François Mitterrand. Vjeruje se da je u njemu neko vrijeme boravio i slavni talijanski operni pjevač Enrico Caruso, a na terasi kavane u prizemlju gost je nerijetko bio redatelj, scenarist i glumac Orson Welles. Još od 1875. godine ugošćavao je putnike iz cijelog svijeta, u novijoj povijesti njegovi gosti bili su, među ostalim, Špiro Guberina i Rade Šerbedžija, a u kavani su rado sjedili Miljenko i Lepa Smoje. Svjedočio je ovaj hotel mnogim političarima, akrobatskim nesrećama, filmskim setovima i festivalima. Sve do početka ove sezone, kad je zatvoren zbog stečajnog postupka i finalizacije njegove prodaje. Hotel, jedan od najstarijih u Hrvatskoj, prvi put se spominje oko 1875. pod imenom Hotel de la Ville. Vodio ga je Spiridone Tocigl, a bio je poznat po ljekovitim kupkama koje su gosti imali na raspolaganju, ali uvijek uz nadzor hotelskog liječnika. Početkom 20. stoljeća vlasnik hotela postaje stanoviti J. L. Crown i od tada se zove Grand hotel Bellevue. U to vrijeme boraviti u hotelu bio je privilegij aristokracije, luksuz koji je malo tko mogao sebi priuštiti, pa je tako 1933. godine prvi put počela njegova adaptacija, a zgrada na jugozapadnoj strani Prokurativa dobila je ekskluzivu na svjetskoj razini. Ugrađeni su lift i kupaonice uz sobe, a dobio je i grijanje te tekuću toplu i hladnu vodu. Uveden je specijalni ventilacijski sustav, a hotelu je tad pridružen i treći kat, koji je do tada bio djelomično zaposjednut privatnim stanovima. Nakon preuređenja hotel je imao oko 50 soba sa 70 kreveta. Na zgradi su ugrađena i drvena okretna vrata, koja su bila izrađena u drvodjeljskoj radionici Kaja Jelaske, jednoj od najstarijih i najboljih drvodjeljskih radionica tog doba. Bila su to tek druga vrata takvog tipa u Splitu. Kuhinja je modernizirana i opremljena najmodernijim uređajima te je mogla opslužiti 400 gostiju istodobno. U kavani, koja je u to doba nudila sve poznate europske novine, okupljala se imućna klijentela, umjetnici, kao i svi oni koji su u društvu nešto značili. Vlasnik je u kavanu, kako bi privukao goste, još sredinom veljače 1918. uveo i vlastitu električnu rasvjetu. Pola stoljeća kasnije i kavana i hotel postaju središnje mjesto za Splitski festival, ali i kulisa na setu Smojine serije “Velo misto”.

O novijoj povijesti hotela razgovaramo s njegovim dugogodišnjim zaposlenikom koji je želio zadržati anonimnost, pa ćemo njegovu želju i poštovati.

- U potkrovlju smo imali bar, u početku je bila živa muzika, a kasnije ‘disk-džokej’. Međutim, to se moralo zatvoriti jer je pod loše izoliran, a ispod su bile sobe. Tako to potkrovlje desetljećima stoji neiskorišteno, kao skladište. Mnogo poznatih prošlo je kroz tu zgradu, a dugo je tu boravio i Rade Šerbedžija. Velik je on glumac, ali moram priznati da na mene nije ostavio dobar dojam. No Špiro Guberina je bio gospodin od glave do pete. Zaista me fascinirao. Toliko je divan i galantan da su mu rijetki dostojni vode dodati. Nikad nije prošao kraj osoblja da se kulturno ne javi, ne bi otišao gore u Klub kavanu a da ne pita smije li on poći gore i popiti nešto. Klub kavana inače je bila otvorena samo za večeru, ali on bi svoje kolege volio tijekom dana odvesti gore da budu na miru. I Arsen Dedić, kao i njegova supruga Gabi Novak, bili su dobri gosti, finih manira. Jednom sam tako sreo gospođu Gabi i kažem joj: ‘Ma ispričavam se, smijem li ja vas nešto pitati?’ Kaže ona: ‘Smijete, naravno.’ I velim ja: ‘Ma možete li vi reći Arsenu da ne daje svoje pjesme svakakvim pjevačima nego samo onima koji stvarno znaju pjevati?’ A kaže ona meni: ‘Dragi gospodine, da vi samo znate što je to. Mi vrata od stana ne možemo otvoriti, a njih pet već čeka i traži da im napiše bilo što.’ Bili su tu i Đurđica Barlović, Rajko Dujmić, svi iz Novih fosila... Ma puno ljudi je ondje boravilo - priča nekadašnji zaposlenik hotela Bellevue.

Primjećujemo da je ipak bilo neizbježno upoznati sve te pjevače i bendove, ipak se na Prokurativama održava Splitski festival, a on odmahuje glavom.

- Ajme, nemojte mi to spominjati. Mene bi uvijek dopalo raditi jutro poslije festivala. I dođe gost i odbija platiti noćenje jer nije mogao spavati od buke. Neki su gosti od frustracije publiku iz soba zalijevali vodom, pa i gađali jajima. To je bila takva buka da vi i ja unutra ne bismo mogli razgovarati. Bilo je i pjevača na festivalu koji jutro poslije nisu htjeli platiti račun, tvrdili bi da im je platio Splitski festival, a mi smo imali popis gostiju kojima je smještaj plaćen. Festivali su mi živce popili - kroz smijeh se prisjeća iako mu u to vrijeme nije bilo nimalo lako.

Spominje nam i jednog političara koji je došao u hotel tražiti sobu, ali sve je bilo rezervirano, pa mu je, kaže nam, rekao da sobu može dobiti jedino ako netko otkaže.

- E onda mi je on izvadio nekakvu iskaznicu i pitao me znam li ja tko je on. Ljubazno sam mu ponovio da je sve rezervirano i pomislio kako sad neće dobiti sobu sve i da netko otkaže - prepričava nam naš sugovornik ne želeći u ovoj anegdoti otkrivati ime političara.

Radije se sjeća onih koji su ga oduševili, poput Zlatka Pejakovića, ali i Radojke Šverko, za koju kaže da je takva dama da zaslužuje naklon svaki put kad je sretnete.

- Dolazio je onamo i Boris Dvornik, iako je češće bio gost hotela Park na Bačvicama. Ali Miljenko Smoje i njegovo društvo bili su redoviti gosti kavane. Smoje i Lepa često bi došli skupa, ali ne bi nikad sjedili skupa. Jedno bi sa svojim društvom sjelo vani, a drugo unutra ili obrnuto - kaže nam bivši zaposlenik prisjećajući se i večera, odnosno primanja, za prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

Bilo je tu velikih političkih zvjerki, ali ništa ga nije izluđivalo kao njihovo osiguranje.

- Ma oni stoje i ne možeš do gostiju. Jednom sam samo rekao: ‘Ajde, bogati, makni se, pa moram ja proći’ - kaže nam naš sugovornik, koji Olivera Dragojevića opisuje kao boema, legendu i ljudinu, a isto mišljenje ima o Mladenu Grdoviću, ali...

- Mladen je dobričina, ali je povodljiv. Da nije lošeg društva oko njega, on bi bio krasan. Jednom je tako došao u hotel, bio je malo pod gasom, ljutio se nešto na suprugu Brankicu, baš je ružno beštimao. Ja sam mu rekao kako ne dozvoljavam da tako govori protiv supruge i općenito protiv žena, a on se odmah posramio i rekao: ‘A dobro, dobro... neću.’ - zaključuje priču ovaj samozatajni bivši djelatnik hotela iako smo sigurni da bi nam imao još štošta kazati. Posljednjih nekoliko desetljeća hotel vapi za obnovom i modernizacijom, a nekada davno bio je simbol luksuza i udobnosti. Upravo zbog toga mnogi ugledni gosti rezervirali su u njemu sobe za svoj odmor, ali i višemjesečni boravak, posebno filmske ekipe koje su birale Split za kulisu. Tako je, primjerice, u lipnju 1934. godine u Split stigla filmska ekipa tvrtke UFA iz Berlina. Snimao se film “Otok”, čiji je redatelj bio Hans Steinhoff, koji je već tad bio poznati filmski autor nacističke kinematografije. On, direktor Hauptmann Ritter i još nekoliko zaposlenika odsjedali su u hotelu Bellevue, a dan poslije njihova dolaska pridružile su im se i zvijezde filma Brigitte Helm i Willy Fritsch. Kako je zabilježeno u tiskovini Novo doba, glumci s pratnjom od oko deset ljudi stigli su na željeznički kolodvor u Splitu oko 8.30 sati, a već tad okupilo se mnogo ljudi, toliko da automobil u koji su ušle filmske zvijezde nije mogao proći. Bio je opkoljen sa svih strana, pa su morali reagirati redari i stvoriti prolaz kako bi glumci mogli krenuti u hotel Bellevue. Zbog znatiželjne publike glumcima nije bilo lako ni izaći iz hotela. Tako je poznata anegdota koja kaže da su zvijezde filma oko osam sati izašle iz hotela i krenule na Rivu, gdje su snimali. Brigitte se jedva, i to uz pomoć policije, uspjela progurati do lokacije. Dvije godine kasnije, 1936., u Split je stigla ekipa Lloyd Tobis Europa filma, također iz Berlina, a i oni su za svoj boravak odabrali isti hotel. Snimali su film “Bijelo roblje”, a glavni glumac, Harry Piel, u Split je stigao parobrodom “Jugoslavija”. Koji dan kasnije stigla je i glumica Camilla Horn, a cijela filmska ekipa, od redatelja, operatera, pomoćnika i garderobijera, baš kao i glumci, bili su gosti u hotelu na Prokurativama. Kako bi ugrabili svojih pet minuta slave, mnogi su Splićani svaki dan dolazili ispred hotela u nadi da će ih kao statiste angažirati za snimanje. Tako je u tadašnjoj tiskovini objavljena i crtica o krvavoj bitki statista iz koje je njih pet završilo u bolnici.

Naime, potražnja za statistima bila je kudikamo manja od ponude. No u istoj tiskovini ubrzo je izašao i demantij statista, koji su tvrdili da do sukoba među njima nije došlo. Isti glumci u Splitu su boravili i 1937. godine tijekom snimanja filma “Nemogući gospodin Pitt”. Snimali su na Prokurativama, koje su bile ispražnjene te su na setu mogli biti samo statisti. Harry Piel snimao je kraj starog automobila odjeven kao Arapin, a sve je pratilo mnoštvo ljudi koji su glasno negodovali zbog prljanja te krasne odjeće koju su na sebi imali glumci i statisti. Kamera se nalazila kod hotela Bellevue, a mlađa publika je, želeći biti što bliže glumcima, stalno ulazila u kadar. Zbog toga su te scene morale biti izbačene kao neuporabljive. Film su, dodajmo, osim u Splitu, snimali na Klisu i Hvaru. Kadrovi iz ovog luksuznog hotela mogu se naći i u političko-propagandnom filmu tadašnje čehoslovačke kinematografije. Naime, delegacija od 76 članova čehoslovačke Narodne skupštine 1926. godine posjetila je tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a cijeli njihov put snimao je scenarist i snimatelj Vojtech Vyšin, kojem je zadatak bio snimati filmove za čehoslovačke oružane snage da bi se ojačala svijest o važnosti vojne obaveze u tadašnjoj Čehoslovačkoj. U Splitu su ih dočekali predstavnici splitske vlasti, a svečani domjenak bio je upravo u Bellevueu.

Film se čuva u Narodnom filmskom arhivu u Pragu. Hotel je bio i baza Orsonu Wellesu, koji je i snimljen kako sjedi na terasi kavane Bellevue s Ojom Kodar i Šimom Šimatovićem te pije kavu. Krajem ‘60-ih Walles je u Splitu proveo šest mjeseci, a volio je ići i na utakmice Hajduka, pa se čak vrlo dobro sprijateljio s legendarnim nogometašem Gezom Šenauerom. Welles je, naime, na Hvaru snimao nikad završeni film “The Deep”. Prije adaptacije hotela u njemu je, kako smo već spomenuli u uvodu, boravila britanska kraljica kriminalističkih romana, Agatha Christie. U rujnu 1930. godine u Split je stigla iz Venecije, i to na medeni mjesec, s 14 godina mlađim suprugom, arheologom Maxom Mallowanom. On je navodno uživao obilazeći Salonu, s ona je vrijeme provodila diveći se ljepotama Splita, posebice kipu Grgura Ninskog, postavljenom na Peristilu samo godinu dana ranije. Nakon boravka u Splitu produžili su u Dubrovnik, a potom u Grčku. Bernard Shaw, irski dramatičar i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, više je puta odsjedao u slavnom splitskom hotelu, a često se družio s katoličkim svećenikom, arheologom i povjesničarom don Franom Bulićem. Za razliku od Agathe Christie, nije bio impresioniran lokacijom kipa Grgura Ninskog. Navodno je don Buliću, koji se protivio postavljanju kipa Ivana Meštrovića pred sama vrata katedrale sv. Dujma, kazao: “Ako već ne možete premjestiti Grgura, premjestite Peristil!”. Za njega se veže i ona poznata izjava “Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu”. Naime, Shaw se navodno pohvalio splitskim domaćinima kako u Londonu živi u replici Dioklecijanove palače, odnosno u bloku od 24 povezane zgrade nazvane Royal Terrace Adam na obali Temze. Splićani su mu, kaže priča, tad odvratili spomenutom rečenicom.

Ali nije hotel svjedočio samo poznatim svjetskim imenima iz filma i književnosti. Tih ‘30-ih godina u Splitu je boravio i najpoznatiji te najpopularniji svjetski ekvilibrist, kralj visina i ravnoteže Arturo Strohschneider. On je 22. ožujka na žici razapetoj na 25 metara visine između hotela Bellevue i Narodne banke izvodio ekshibicije s motkom u ruci. Hodao je i plesao na žici, a čak je postavljao i stol za večeru na nju, mirno pojeo, popio pivo, i to sve držeći ravnotežu pomoću motke. Iste te godine akrobacije na žici, na istoj lokaciji, izvodio je i Dragoljub Aleksić, koji je tijekom svoje treće priredbe, 4. srpnja 1930. godine, doživio nesreću jer mu je zakazala naprava na kojoj je izvodio akrobaciju. On je, naime, vježbu izvodio na prstenovima obješenim na žicu, a istodobno je u zubima nosio bačvu s vodom. Kad se našao na pola puta, naprava koja je vodila prsten je zakazala. Pokušao se Aleksić domoći krova, ali je udario u njegov rub i pao s 20 metara visine. Tiskovina Novo doba donosi kako su mnogi zatvarali oči i zaklanjali ih rukama kako ne bi svjedočili stravičnom padu te da su neke žene u publici pale u nesvijest. Ubrzo je stiglo više liječnika, a Aleksića su unijeli u dvoranu hotela Bellevue, gdje je došao svijesti. Slomio je desnu nogu te navodno pretrpio ozljede unutarnjih organa. Valja spomenuti i da su se vlasnici hotela Bellevue krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u njegovo zlatno doba, zaista trudili pratiti svjetske trendove, pa su među prvima nabavili automobil u Splitu. Prvi je stigao 1907. godine, a nabavio ga je političar, književnik i odvjetnik dr. Vicko Mihaljević, koji je kupio vozilo francuske marke Darracq. Ubrzo nakon toga hotel Bellevue nabavlja svoje vozilo, a kako su prvi automobili bili izuzetno skupi i komplicirani za vožnju, morali su zaposliti i profesionalne vozače. Osnovan je i prvi automobilski klub. Bellevue je ponosni “vlasnik” i prve hrvatske tiskane razglednice, izrađene 1880. godine, dok se još zvao Hotel de la Ville. Bila je to novogodišnja čestitka Spiridona Tocigla, a upućena je iz Splita 23. prosinca 1880. u hotel Bauer Grünwald, koji je te iste godine otvoren u Veneciji. Početkom 1880. u novinama se pojavljuje prva ilustrirana reklama za hotel, a u njoj je najavljeno otvaranje restorana Tocigl. Hotel Bellevue tako je u kontinuitetu radio dugih 147 godina, a njegovi zidovi nijemi su svjedok mnogobrojnim uglednicima, zvijezdama, političarima i sportašima. Zatvoren je u svibnju ove godine, a njegove kavane i sobe tek čekaju novog vlasnika i neka buduća zlatna i slavna vremena.