Čedomir Jovanović jednom je hrvatskom novinaru ispričao zaprepašćujuću anegdotu o odnosu Slobodana Miloševćia i Mirjane Marković Milošević, "žene sa cvetom u kosi".

Došavši s policijom u Miloševićevu vilu kako bi ga uhapsio i predao Haagu, Jovanović je zatekao prilično hladnokrvnog bivšeg predsjednika, koji ga je zamolio za jedan ustupak.

"Molim vas da mi date da nakratko odem gore na kat", kazao je Milošević, pa dodao: "...a ja vam obećavam da će sve biti u redu".

Jovanović je grozničavo razmišljao. Što ako se čovjek ubije? Bit će kriv i on i policija i država. Pobjeći neće, za to nije sposoban, a niti ne može skočiti s kata. Odlučio ga je pustiti. Nakon nekog vremena, Milošević se, prema obećanju, vratio. Jovanović nije izdržao ne postaviti mu pitanje koje ga je kopkalo - što je, do vraga, radio gore?

"Prao sam Miri kosu", kazao je Milošević. U tom trenutku on vjerojatno zna, ili bar naslućuje, da odlazi na put s kojeg se neće vratiti.

On i Mira zvali su se "kuco" i "maco". "Maca" je, međutim, bila tigrica. Prema autoritativnim mišljenjima maca je bila ključni vinovnik nesreća koje su najprije zadesile Srbiju a potom se prelile po ostatku Jugoslavije, prouzročivši posve teška koliko i nepotrebna krvoprolića. Američke sociološke statistike  pokazuju da su brakovi iz interesa čvršći i stabilniji od onih sklopljenih iz ljubavi; ljubav traje 16 mjeseci, a interes do smrti. No, teško se oteti dojmu da ni dvoje ljudi koji se vole, ni dvoje koje vezuje interes, ne mogu biti tako fatalno, čvrsto povezani kao  oni koje spajaju dvije komplementarne skupine simptoma. Ne dva fizikusa, dva tijela ili lisnice, nego dvije srodne traume, znaju biti formula vječnog zajedničkog života. Malo gdje je povijest ostavila tako snažne dokaze toj tezi kao u slučaju Milošević. Njihova se veza u političkoj psihopatologiji opisuje kao savršena simbioza dviju duboko traumatiziranih ličnosti, koje su ostale nerazdvojne od upoznavanja u srednjoj školi do smrti.

Slobodan Milošević patio je od teških obiteljskih trauma (i otac i majka počinili su samoubojstvo) dok je Mira Marković bila kćer Vere Miletić, žene koja je imala tragičnu sudbinu. Dio kružoka "crvenih djevojaka iz Požarevca", Vera je početkom rata otišla u partizane, kao i njena sestrična Davorjanka Paunović Zdenka, Titova tajnica i ljubav maršalova života. Veru su  partizani 1943. poslali u okupirani Beograd, no nije imala sreće i policija ju je uhapsila. Dali su je na obradu zloglasnom Bošku Bećireviću, krvniku antikomunističkog odsjeka, koji ju je slomio, pa je Vera odala mrežu ilegalaca i simpatizera, među kojima je bio  i šef kartoteke tajne policije Janko Janković, koji je surađivao s partizanima. Godinu dana prije sloma u vezi s Momom Markovićem rodila je Miru. Nakon izdaje, prebačena je u logor na Banjici i strijeljana, stekavši stigmu izdajnice koja nije izblijedjela ni nakon rata. Ta je trauma snažno obilježila život Miloševićeve žene.

Davorjanka, Zdenka Paunović obećala je skinutiu ljagu s njenog imena, ali ju je smrt spriječila u toj misiji.  Mira je kasnije tvrdila da je njena majka bila žrtveno janje partijskih intriga. Postoje teorije da su drugi visoki dužnosnici, poput Petra Stambolića (koji se također skrivao u Beogradu), napravili propuste ili izdali, a da je krivnja svaljena na nju, kako bi se zaštitili budući visoki kadrovi nove države. Njen otac, Moma Marković, proglašen je - s druge strane - narodnim herojem, pa je poslie rata obnašao visoke funkcije. Bio je predsjednik srpske vlade, savezni ministar zdravstva, urednik Borbe… no o kćeri se nije brinuo. Cvijet kojega je Mira nosila u kosi bio je posveta majci, žigosanoj, možda oklevetanoj izdajnici - jedina njena sačuvana fotografija bila je ona s cvijetom u kosi.

Mira Marković bila je ona koja "u kući nosi pantalone". Moćni Milošević u njoj je vidio boga, iako je imao ljubavnicu, poznatu srpsku glumicu i pjevačicu, ženu izrazite ljepote. Mnogi misle da je baš Mirjana usmjerila Miloševića prema rigidnom komunizmu, a kasnije prema destruktivnom nacionalizmu kako bi osigurala opstanak na vlasti. Dok je on formalno obnašao dužnost predsjednika, ona je iz sjene, preko svoje stranke JUL (Jugoslovenska levica) i zloglasnih novinskih kolumni, diktirala političke čistke, kadroviranja, pa čak i politička ubojstva. Njihova apsolutna međusobna odanost rezultirala je izolacijom Srbije, ratovima i ekonomskim slomom.

Postali su moderni sinonim za politički par koji je vlastitu patologiju pretočio u kolektivnu tragediju milijuna ljudi. Milošević je umro u zatvoru, Mira u Rusiji, gdje je dobila politički azil. Dio novinara zvao ju je Lady Macbeth, prema Shakespeareovoj antijunakinji, bolesno ambicioznoj ženi čija je nezajažljiva težnja moći upropastila oboje. Radnju priče znaju valjda svi: Macbeth je hrabar ratnik, ali opterećen moralnim dvojbama i strahom od izdaje. Njegova žena je hrabra i beskrupulozna. Optužuje ga za kukavičluk kako bi ga natjerala na ubojstvo kralja Duncana. Njihova moć proizlazi iz zajedničke tajne i krvlju stečenog trona, no ta ista moć postaje njihov krvnik. Ali, stvari se mijenjaju: jednom kada okusi krv, Macbeth postaje sve okrutniji i izoliraniji, dok žena puca pod teretom savjesti.

U kući Miloševića savjest nije nikada proradila. Nezasitna glad za moći uništava samu srž ljudskosti, ostavljajući iza sebe samo ludilo i prazninu.