Grenland je, uz Panamski kanal, odjednom izbio u fokus otkako je Donald Trump, i prije negoli je službeno preuzeo dužnost, izjavio da Amerikanci žele uzeti pod svoje, odnosi se to i na "ledeni otok" koji pripada Danskoj kao ključnu stratešku točku. Nije to priča od jučer, Amerikanci su važnost Grenlanda - strateški savršeno smještenog na pola puta između Amerike i Rusije - znali već prije 80-90 godina, a pogotovo tijekom Drugog svjetskoga rata.
Kako su na Dansku udarili nacisti, ona nije mogla skrbiti o otoku s 80 posto zaleđene površine od 2,16 milijuna četvornih kilometera na kojem živi svega 57 tisuća stanovnika, pa su tamo strateške baze postavili Amerikanci. Nijemci su pak tamo ranije izgradili meteorološke stanice jer je vremenaska prognoza imala iznimno važan utjecaj i tijekom Drugog svjetskog rata. Kakvo vrijeme dolazi, Nijemcima je to bilo ključno da znaju u planiranju svojih ofenziva.
Još je Truman u tajnosti htio kupiti Grenland: Nudio je Danskoj zlato
Nakon rata,1946. godine predsjednik Harry Truman potajno je ponudio da kupi Grenland od Danske za zlato u vrijednosti od 100 milijuna dolara, no odbili su ga Danci.
Već 1951. Sjedinjene Države i Danska - članice osnivači NATO-a - potpisale su Sporazum o obrani Grenlanda. Ugovor je bio namijenjen "pregovorima o aranžmanima prema kojima oružane snage stranaka Sjevernoatlantskog saveza mogu koristiti objekte na Grenlandu za obranu Grenlanda i ostatka područja Sjevernoatlantskog ugovora." Jednostavnije rečeno, sporazum je dopustio Sjedinjenim Državama izgradnju vojnih baza na Grenlandu, pisao je nuclearmuseum.org.
Tijekom 50-ih američka vojska izgradila je tri zračne baze na Grenlandu: Narssarsuaq, Sondestrom i Thule. U Hladnom ratu služile su kao točka za punjenje gorivom i baza za operacije za strateške bombardere srednjeg dometa. Dodatno, Sjedinjene Države rasporedile su radarske postaje na Grenlandu za održavanje sustava ranog upozoravanja na balističke rakete (BMEWS) i linije ranog upozoravanja na daljinu (DEW), koje bi Sjedinjenim Državama dale unaprijed upozorenje o mogućem sovjetskom nuklearnom napadu. Zračna baza Thule jedina je od tri koja je i danas operativna; manje od 1000 milja od Sjevernog pola, to je najsjevernija baza američkih zračnih snaga.
Temperatura 'minus 20' s vjetrom koji šiba 200 na sat
Danas, ispod 30 metara debelog leda Grenlanda krije se donedavno najstrože čuvana američka vojna tajna - ostaci "Camp Centuryja". Tajni projekt iz doba Hladnog rata, stoji u deklasificiranim podacima, trebao je služiti Amerikancima kao vojna baza u slučaju možebitnog rata s SSSR-om. No nikad nije službeno obznanjeno da je Camp Century pod ledom trebao imati i nuklearne projektile, tajne silose te mrežu tunela koji bi površinom bili, primjerice, veći od Danske.
U svibnju 1959. Inženjerski korpus američke vojske (USACE) izviđao je udaljenu lokaciju na Grenlandu za Camp Century, nazvan tako jer je prvotno trebao biti izgrađen 100 milja od ruba grenlandske ledene kape. USACE je odabrao mjesto 150 milja od ranije izgrađene američke zračne baze Thule, u nekim od najtežih zamislivih uvjeta - s temperaturama gotovo uvujek nižim 20 stupnjeva Celzijusa i vjetrovima što udaraju 200 kilometara na sat i godišnjim snježnim padalinama većima od 12,5 metara. Unatoč tim izazovima, u manje od dvije godine američka vojska je izgradila prostrani kompleks ispod arktičkog leda u kojem može primiti 200 vojnika.
Izgradnja Campa Century započela je u lipnju 1959. i dovršena je do listopada 1960. Vojni inženjeri prvo su morali izgraditi cestu od tri milje kako bi dopremili 6000 tona zaliha koje su bile potrebne za izgradnju objekta vrijednog 8 milijuna ondašnjim dolara. Većina teške opreme, uključujući vozila, dovezena je bobom poznatim kao "teške ljuljačke" koji su imali maksimalnu brzinu od tri kilometra na sat, što je značilo 70 sati putovanja od zračne baze Thule.
Najveći iskop, poznat kao "Glavna ulica", bio je dug više od 300 metara. Inženjeri su izbušili rupu duboko u led, izgradivši bunar koji je dnevno osiguravao 10.000 galona svježe vode. Instalirani su izolirani, grijani cjevovod za vodu i struju, dok je niz otvora za spašavanje također izgrađen u slučaju nužde. Na kraju se Camp Century sastojao od 26 tunela, ukupno gotovo tri kilometra dugih. Uključuje spavaonice, kuhinju i kafeteriju, bolnicu, praonicu rublja, komunikacijski centar, dvoranu za rekreaciju, kapelicu, pa čak i brijačnicu.
Nuklearni reaktor pod ledom
Posljednji dio Camp Centuryja bila je instalacija PM-2, prijenosnog nuklearnog reaktora srednje snage, prvog te vrste. Samo ova pošiljka sastojala se od 400 tona opreme. Sa svime se moralo postupati krajnje pažljivo; u uvjetima ispod temperature smrzavanja na Grenlandu, metal je postao vrlo krt i lako je mogao puknuti. Reaktor je uspješno instaliran 1960. godine i radio je dvije i pol godine, točno 33 mjeseca prije nego što je deaktiviran i uklonjen, pisao je nuclearmuseum.org.
Sam logor nije bio tajna. Službeno, izgrađen je u znanstvene svrhe pod pokroviteljstvom Army Polar Research and Development Centra. Vojska je čak proizvela kratki film koji promovira Camp Century kao "zajednicu za istraživanje na daljinu". Postrojenje je doživjelo neka značajna znanstvena otkrića, poput nekih prvih studija ledenih jezgri, otkrivajući geološke tajne stare 100.000 godina. Znanost, međutim, nije bila primarna svrha Camp Centuryja - objekt je prvenstveno izgrađen kao test za vojnu operaciju koja uključuje nuklearne projektile.
Znanstveni razvoj u Camp Centuryju bio je paravan za pravu operaciju američke vojske, pod kodnim nazivom "Ledeni crv", koja je nastojala rasporediti balističke projektile ispod grenlandskog leda.
Koristeći model u Camp Centuryju, projekt Iceworm je planirao izgraditi dodatnih 78.000 četvornih kilometara tunela - tri puta veće od Danske - s mogućnošću udvostručenja. Vojska je planirala rasporediti 600 projektila, svaki na udaljenosti od šest kilometara u rovovima sličnim onima u Camp Centuryju, te izgraditi 60 kontrolnih centara za lansiranje (LCC). Sveukupno, projekt bi zahtijevao 11.000 vojnika da žive puno radno vrijeme pod ledom. Raketa "Ledeni čovjek", modificirana verzija Minuteman ICBM, dizajnirana je kao dvostupanjska raketa s dometom od gotovo pet tisuća kilometara milja, što joj daje mogućnost da s Grenlanda pogodi većinu ciljeva u Sovjetskom Savezu.
U ranim fazama projekta Ledeni crv, dobivanje danskog dopuštenja za raspoređivanje projektila na Grenlandu činilo se potencijalnom preprekom - sporazum iz 1951. koji je dopuštao izgradnju vojnih baza nije spominjao ništa o nuklearnim projektilima. Nadalje, 1958. danski premijer H. C. Hansen potvrdio je: "Mora biti važno da se mi - u našem području - suzdržimo od mjera, koje bi se čak i nepravedno mogle protumačiti kao provokacija i stoga spriječiti detant". Unatoč tome, kada je američki veleposlanik Val Petersen pristupio Hansenu kako bi razgovarali o mogućnosti Ledenog crva, premijer je odgovorio: “Niste podnijeli nikakav konkretan plan o takvom mogućem skladištenju, niti ste postavili pitanja o stavu danske vlade prema ovome. Ne mislim da vaše primjedbe daju povod za bilo kakve komentare s moje strane.”
Krah projekta Ledeni crv: Led je nestabilan
Američka vojska protumačila je Hansenov namjerni neodgovor kao zeleno svjetlo i nastavila s planovima za projekt.
Odjel za studije planiranja Centra za inženjerske studije američke vojske izradio je svoju prvu studiju o Ledenom crvu 1960. nazvanom "Strateška vrijednost grenlandske ledene kape" (Strategic Value of the Greenland Ice Cap), u kojoj je zaključio:
- Raketna sila je skrivena i nedostižna. Raspoređena je u opsežnoj mreži tunela u kojoj su ljudi i projektili zaštićeni od vremenskih prilika i, u određenoj mjeri, od napada neprijatelja. Raspored se čini neranjivim na sve osim masovnih napada, a čak i tada većina snaga može biti lansirana. Prikrivenost i varijabilnost obrasca raspoređivanja iskorištavaju se kako bi se spriječilo neprijatelja da cilja kritične elemente snaga
Iako su birokratske poteškoće svakako pridonijele, glavna zabrinutost zbog tehničke izvedivosti projekta Ledeni crv bila je primarni čimbenik njegove propasti. Na primjer, vojni dužnosnici izrazili su zabrinutost zbog modifikacija Minutemana potrebnih za izradu projektila Iceman, koji bi trebao raditi u ekstremno hladnim uvjetima. Slično tome, bilo bi teško locirati i komunicirati s projektilima ispod arktičkog leda. Na kraju, i najvažnije, postajalo je sve jasnije da je grenlandski ledeni pokrivač jednostavno previše nestabilan da bi podržao projekt. Vojska jednostavno nije mogla riskirati postavljanje stotina projektila u tunele koji bi se svakog trenutka mogli srušiti. Kao rezultat toga, projekt Iceworm službeno je otkazan 1963. i nijedan projektil nikada nije raspoređen na Grenland.
No problem je ostalo nešto drugo - Američka vojska nastavila je upravljati kampom Century u ograničenom kapacitetu do 1966. Njegovi su se tuneli brzo urušili, a danas je objekt nedostupan, zakopan pod debelim slojem leda. Projekt Iceworm ostao je strogo čuvana tajna sve do 1997. godine, kada je Danski institut za međunarodne poslove (DUPI) izvijestio o vojnim ambicijama Camp Centuryja.
Posljednjih su godina znanstvenici za klimatske promjene upozoravali na ozbiljne posljedice ako se grenlandski ledeni pokrivač dovoljno otopi da otkrije Camp Century. Tijekom rada, nuklearni reaktor postrojenja proizveo je više od 47.000 galona radioaktivnog otpada - to je ugrubo preračunato 177 tisuća litara! Iako je reaktor uklonjen, ovaj otpad do danas ostaje zakopan pod ledom. Kao što je klimatolog William Colgan objasnio: “Mislili su da nikada neće biti izložen. Tada, 60-ih godina prošlog stoljeća, termin globalno zatopljenje još nije bio ni skovan. Ali klima se mijenja i sada je pitanje hoće li ono što je tamo dolje i ostati."
Neki su znanstvenici predvidjeli da će mjesto Camp Century početi gubiti led do 2090. godine. Zračna baza Thule 2023. preimenovana je u "Pituffik svemirska baza".
