Njemački Chemnitz na jugoistoku zemlje, grad koji je u posljednjih desetak dana istrpio izrazito ekstremne desničarske prosvjede i nerede, zapravo je sve samo ne desničarski. Od 60 mjesta u gradskom vijeću, samo tri je osvojio desni populistički AfD, kojega diljem Njemačke danas kompletan ostatak političke scene optužuje za prikriveni nacizam, te jedno mjesto otvoreno pronacistički NPD. Mahom su tamo SDP, CDU, liberali, Zeleni, Pirati...

Pa kada se dogodilo da se u Chemnitz veličine Splita sjuri nekoliko stotina do nekoliko tisuća desničara, često iz ruralnih dijelova pokrajine Saske, građani Chemnitza, kojima se uglavnom dižu i želudac i živac na rasističko skandiranje i na hitlerovski pozdrav, ostali su zbunjeni onim dijelom demonstracija na kojima je AfD pokušao zajahati nasilni desničarski val s fizičkim proganjanjem po ulicama "onih koji ne izgledaju dovoljno njemački".

Kao što su Nijemci u pravilu pedantni i organizirani, tako su političke stranke i mediji krenuli s podsjećanjem na abecedu o nacistima i nacizmu u 21. stoljeću, uz objašnjenja nekih novih prilika.

Christian Stöcker za Spiegel Online složio je tako kratki vodič za prepoznavanje nacista. Ideja mu se rodila nakon što su novinari, čak i neki njemački novinari, prateći prosvjede desničara tijekom proteklih dana, imali problema s definiranjem, prepoznavanjem pronacistički raspoloženih prosvjednika. Ranije je, navodi Stöcker koji se pritom na nekim mjestima i sprda, to bilo jednostavno; tipovi su imali izbrijane glave, vojničke čizme, možda čak i naci-simbole iz Drugog svjetskog rata po odjeći.

Sada, međutim, nacisti bez problema imaju i tzv tunele u ušnim resicama, kozje bradice, veste s kapuljačama. Neki od njih izgledaju kao debeli izbacivači, drugi poput disfunkcionalnih alkosa koji se smucaju ispred prodajnih centara i gnjave prolaznike. Stöcker cinično objašnjava da nije izgled to po čemu netko treba shvatiti da se na protestu nalazi rame uz rame s nacistima, nego sadržaj.

Prvo i najjednostavnije, ako netko podiže desnicu u zrak na "hitlerovski pozdrav", jasno je da je riječ o nacistu. Kakva je povijesna uloga Adolfa Hitlera u genocidu, ratovima i raznim zločinima, jasno je svima u Europi. Zato je taj pozdrav zabranjen zakonom.

Safet Babić Bošnjak iz BiH glavni je neonacist u gradu Trieru

Sljedeća točka su parole koje se izvikuju. Nije da se nešto od toga ne bi moglo bez problema uklopiti u program bilo koje pristojne stranke od desnog centra do ljevice, ali nacistička okupljanja koriste lako prepoznatljiv repertoar, niz parola koje slijede jedne s drugima. Kreće se s izvikivanjem: "Slobodni, socijalni i nacionalni!" A ako ih ima dovoljno da se osjećaju snažnima, slijede: "Ovdje stupa nacionalni otpor!", "Njemačka Nijemcima, stranci van!". Ako neka skupina urla takve stvari, jasno je da je riječ o nacistima.

"Sve u svemu, repertoar im nije širok, jer su nacisti skromni mislioci", zaključuje Stöcker.

On se nastavlja sprdati s pokušajima izvlačenja na objašnjenje pojedinih desničara kad ih se uhvati okružene nacističkom pričom, pa tako "objašnjava" da naprosto nema isprike za pristupanje organizaciji koja se kiti ikonografijom za koju se zna da potječe, direktno ili indirektno, iz redova poraženog režima Adolfa Hitlera. Usput linka na jedan drugi vodič, iz 2008., koji objašnjava da su nacisti izbrijanih glava u spitfajericama i vojničkim čizmama povijest.

Već tada su na scenu stupile neke druge modne marke, a prepoznatljivost se prenijela na sadržaj, posebno u glazbi. Desničarska ekstremna glazbena scena u svojim stihovima koristi se, ako već ne direktnim pozivanjem na Treći Reich, onda na slavljenje poganske njemačke pretkršćanske tradicije, te se jako voli vizualno pozivati na elemente nordijske mitologije. Razlog zašto se pozivaju na "originalnu kulturu prije lažiranja", jest to što sklonost kršćanstvu vide kao "upad židovskih kulturnih elemenata" među Nijemce.

Od simbola takve vrste koriste se keltski križ, rune, crno sunce, bućkuriš mitološkog svega i svačega, uz politički jasnu "šaku White-Power". Slijede simboli s brojkama, mahom se to odnosi na puko navođenje rednog broja slova u abecedi, bez prevelike filozofije ili mašte. Tako im je Adolf Hitler "18", "Heil Hitler" "88" ili "H8", potom "19/8" za "Sieg Heil", a ima tu i brojčanog simboliziranja koje je došlo iz rasističkih krugova iz SAD-a, poput "14 Words", "RaHoWa" i sl.

Prosječan pristojan građanin to uopće ne mora znati. No, pripadnost skupinama poput "Hooligans, Nazis und Rassisten", "NS Boys", "Nationalsozialistischer Untergrund" i sve takvima nikome normalnom ne bi pala na pamet.

OK, a što je s demonstracijama u kojima se nađe i određeni broj nacista, ali malo, sa situacijama u kojima ispadne da se nađe i neko pitanje u kojem se s nekim nacistima slažemo? Stöcker tu nastupa s argumentom higijenskog koridora, nečime što se vrlo uspješno primijenilo u Njemačkoj početkom 90-ih.

Egzotično Njemačka: uhvatili ISIL-ovca koji je ranije bio neonacist

"Pravilo je jednostavno: postoje nacističke akcije i ostale demonstracije. Ne postoje demonstracije u kojima urlajući sudjeluju i nacisti, a koje unatoč tome ne bi bile nacističke demonstracije. To vam je poput pileće juhe: Samo nekoliko kapi cijanida i inače sasvim ukusna juha bit će upropaštena", objasnio je.

Što se tiče slaganja u raspravi s nekim nacistom oko neke stvari, pa, kaže on, i njemu je bolonjeze draži nego pesto, po čemu bi sigurno našao istomišljenika među nacistima. Čovjek se zafrkava, ali je istodobno i ozbiljan. Kvaka je u tome što neki dio iz slagalice osobnog političkog nazora oko kojega se možemo složiti s nekim tko je sebe našao u nacističkoj ideologiji, naprosto ne znači ništa. Iz sljedećeg razloga, iz toga što nacisti imaju jedan jedini politički cilj, da nacisti opet vladaju Njemačkom. Točka.

A to onda za sobom povlači sve ono što je upisano u program; da se nenacistima opet rade sve one nacističke stvari – podizanje mjesta u kojima se po potrebi mogu ubijati ljudi s posebnim potrebama, Židovi, politički protivnici, gayevi, lezbijke, novotarija je da bi se to danas odnosilo i na muslimane, ljude druge boje kože.

Većini nacista prilično je jasno da su takve stvari totalno neprihvatljive pristojnom svijetu. Zato pribjegavaju dvjema metodama. Prva je širenje laži da u Drugom svjetskom ratu nije postojala "industrija smrti", da nije bilo Holokausta, ubijanja pripadnika nenjemačkih naroda. Logika je, ako bi tome bilo tako, onda nema ništa loše u tome da se nacist bude i danas.

Vrijedi to i za niz drugih odgovarajućih ideologija, svjedočimo tome primjerice s Jobbikom u Mađarskoj, s fašističkim poklonicima u Italiji, s nostalgičarima za NDH i ustašama u Hrvatskoj, zapravo je zaprepašćujuće koliko bi se paralela moglo povući između različitih pojavama tog, ispostavlja se tako, istog sindroma.

Naci s ipak nekakvim osjećajem za društveno (ne)prihvatljivo neće ići opovrgavati Holokaust, naprosto će ići za tim da u političkom društvu radi na tome da se pokolji i genocidi iz Drugog svjetskog rata zaborave. Pa bi, valjda, jednog dana ispalo da je opet u redu makar izdaleka kalkulirati.

Primamljivo, ali... Treba li mlatiti fašiste i naciste?

Druga strategija je, zapravo, ono čime se služe tipovi iz AfD-a i na čemu ta stranka profitira, za razliku od NPD-a koji je ozloglašen postao upravo na onoj prvoj metodi i koji je stoga politički marginaliziran, nešto od čega se podalje drži svaki građanin lojalan ustavu zemlje u kojoj živi i civilizaciji.

Na kraju, čovjeku koji sve to ima u vidu, ne može mu se dogoditi da slučajno ili zabunom stupa rame uz rame s nacistom i da na taj način postane "koristan idiot" suštinski nacističkog prosvjeda. Nebitno je li riječ o "korisnom idiotu" koji je razočarani SPD-ovac, CDU-ovac, CSU-ovac... A sve to otprilike kao što je slučaj i s Jobbikom i s koncertima i prosvjedima na kojima se zatekne "nekoliko sporadičnih, malobrojnih ustaških kapa", što je onda, valjda, lako ignorirati.