Tri pljačkaša upala su 5. rujna 2005. godine u poslovnicu Fine u Zvonimirovoj ulici 54 u Zagrebu usred bijela dana i za samo 75 sekundi iz kalašnjikova su ubili dvojicu zaštitara Sokol Marića, Dragu Renara i Stipu Mušara, i odnijeli dva milijuna kuna. Krvavu pljačku snimile su kamere.

Razbojnici su mjesecima pratili sve što se događa u poslovnici Fine. Proučili su raspored prostorija i znali su u kojem će trenutku u poslovnici biti najviše novca. Točno u 14.48 sati pred Finom se lagano klizeći zaustavio bijeli Passat. Iz njega su izišla trojica, odjevena u nešto što je sličilo na radničke kombinezone. Motor je radio, dok su se muškarci užurbano približavali vratima Fine. Tik prije no što će ući u poslovnicu, preko glave navukli su kape s prorezima za oči, a jedan od njih odbacio je novine ispod kojih je skrivao oružje. Zapucali su čim su ušli u Finu, u kojoj je bilo 18 zaposlenika i šest stranaka. Pucnjavu je pratila vika i jauci, a nakon pakla koji je trajao svega 75 sekundi, na podu su ostali izrešetani Drago Renar i Stipe Mušana. Razbojnicu su uskočili u auto i pobjegli s više od dva milijuna kuna. 

Policija je mjesecima tapkala u mraku, a onda su uhitili starog policijskog poznanika Nenada Filipovića i njegovu skupinu. Filipovića su teretili da je bio vođa bande koji je s Igorom Breškićem (umro nakon ranjavanja u policijskoj akciji hvatanja pljačkaša pošte u Klari) i neutvrđenim čovjekom opljačkao Finu i ubio zaštitare, a Grgu Crnkovića za logističku podršku bandi. Policija si je u statistiku upisala da je razriješila dva ubojstva i niz pljački, a onda je uslijedio fijasko. Sudac Županijskog suda u Zagrebu Zdravko Majerović ih je nakon 33 ročišta i ispitivanja brojnih svjedoka oslobodio. Filipović je do tada tri godine proveo u istražnom zatvoru.

Iako je više zaposlenica poslovnice Fine prepoznalo glas prvooptuženog Nenada Filipovića kao pljačkaša koji je iz stražnje prostorije uzeo novac, a neke od njih bile su 100 posto sigurne, nije bilo tako. Naime, same snimke videonadzora opovrgnule su njihovo prepoznavanje glasa jer su tog pljačkaša opisale kao nižeg i sitnijeg, čak nižeg od nekih od njih. Filipović nije bio ni sitan ni nizak i barem je za 20 centimetara odudara od njihova opisa.Trojica ugroženih svjedoka, od kojih su se dvojica družila s Filipovićem i drugim optuženicima, izravno su ih teretili za sudjelovanje u pljačkama za koje su optuženi. Svjedok 3 spominjao je i planiranje drugih pljački, a svjedok 1 pričao je kako ga je Filipović želio “angažirati”. Veći dio svojih saznanja temeljili su, kako su tvrdili, na razgovorima s optuženicima, prije svega Filipovićem i kasnije ubijenim Igorom Breškićem. No iako su se pojedini dijelovi njihovih iskaza pokazali točnima, njihova svjedočenja vezana uz izvršenje konkretnih pljački dobrim su dijelom demantirana tijekom suđenja, prije svega neospornim materijalnim dokazima.

Nadalje, ugroženi svjedok koji je iznio cijeli niz detalja o pljački Fine i ponašanju počinitelja, tereteći izravno pojedine optuženike, naveo je među ostalim da je vozač Passata pobjegao s mjesta događaja ostavivši i auto i svoje kompanjone. No na snimkama videonadzora vidjelo se da je i vozač Passata ušao u Finu te da se prvi vratio na mjesto vozača, pomaknuo auto nekoliko metara naprijed, pričekao nekoliko sekundi da ostala dvojica uđu te su se potom odvezli.

Umro od predoziranja

Filipovića su 2009. godine nedugo nakon izlaska iz zatvora  pronašli mrtvoga u kući Gotovinina prijatelja Ante Žonija Maksana u Pakoštanima. Kako na tijelu nije bilo tragova nasilja, odmah se pretpostavljalo da je Filipović umro zbog predoziranja drogom, što je policija potvrdila tek nakon obdukcije u zadarskoj bolnici. U krvi su mu našli tragove kokaina, metadona te benzodiazepina koji je spoj u heroinu i tabletama za spavanje. Filipović je navodno bio ovisnik o drogama, a dok je bio u pritvoru, uzimao je metadonsku terapiju. Nenad Filipović zvan Filip služio je pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, Ante Rose i Ante Đonija Maksana. Gotovina i Roso kasnije su mu postali kumovi.

Činilo se da će jedno od najkrvavijih razbojstava u Zagrebu ostati zauvijek neriješeno, a onda se dogodio sukob kriminalaca i policiji se posrećilo. Ivica Štrk je prema nalogu Ivana Boršića pucao u Antu Rosu (nije general) 10. prosinca 2010. godine oko 20.30 na Zagrebačkom velesajmu, pred dječjom igraonicom Bibo. Roso je u Boršićevu društvu izašao iz fitness-centra XXL. Štrk je Rosi prišao dok mu je bio okrenut leđima te mu je uperio pištolj u potiljak. No Roso se okrenuo, počeo se hrvati s njim, a u naguravanju obojica su pala na pod. U tom naguravanju pištolj je opalio, a Štrk je dao petama vjetra. Uhićen je za nekoliko dana, a u iskazu na policiji koji je dao u nazočnosti odvjetnika priznao je kako je i zašto pucao na Rosu.

Štrk je na kraju osuđen  zbog toga što je pucnjem iz pištolja doveo u opasnost živote i imovinu ljudi. A osuđen je i Ivan Boršić (gore), koji je bio optužen za neprikladan pokušaj poticanja na ubojstvo. No nakon što su uhićeni Boršić je policiji ispričao kako je osmislio pljačku Fine i tko je sve u njoj sudjelovao. Boršić je vukao sve konce iz svoje ćelije u Lipovici, a koliko je pomno planirao svaki detalj svjedoči i to da se sa slobodnog vikenda u ćeliju vratio prije no što se dogodio upad u Finu, pokušavajući si stvoriti alibi.

Pljačku je isplanirao u zatvoru

Zanimljivo je i da su se on i Roso upoznali preko Nenada Filipovića. Boršić i Filipović jedno su vrijeme dijelili ćeliju u Puli, gdje je Boršić ležao zbog trostrukog ubojstva i dvostrukog pokušaja ubojstva počinjenog 1995. godine, a Filipović zbog razbojstva u banci potkraj devedesetih. Filipović je Boršića upoznao s Rosom, a kako je sam Boršić kasnije kazao u svojim iskazima na policiji i pred sucem, dogodilo se to nekoliko mjeseci prije Fine. U svom iskazu dalje je objasnio kako je u posao s Finom uključio i Tucmana, inače svog bratića, Štrka, s kojim je robijao u Puli, te Dubravka Žugelja. Pljačka je bila pomno planirana, pa je poslovnica danima prije toga nadzirana, testirane su rute bijega... Išlo se čak i toliko daleko da su od tamnih rukava napravili fantomke, koje su potom po ulici namakali u sline drugih ljudi. Cilj je bio zavaravanje policije, jer su fantomke nakon razbojstva trebale biti odbačene, a slina na njima policiju je trebala odvesti na krivi trag. Isplanirano je što i gdje s ukradenim novcem - Bekavac ga je odnio u dvorište kuće svog prijatelja, gdje ga je zakopao ispod tri bora. Torba s novcem ondje je ostala do neutvrđenog dana 2006. godine kada ju je Boršić iskopao te podijelio plijen na pet jednakih dijelova. Što su drugi optuženici učinili s novcem nije poznato, no Boršić je svoj dio slao Bilobrku koji ga je pak ulagao u - nekretnine. Antu Rosu teretio je da je bio logističar. 

Boršić se kao 15-godišnjak uključio u postrojbe HV-a i bio teško ranjen te je stopostotni invalid. Prošao je tešku operaciju glave na Floridi i imao PTSP. Zbog krvoprolića u Zaprešiću osuđen je na 14 godina zatvora. U pekarnicu je upao 14. travnja 1995. godine i iz  pištolja ubio Bajrama Jelliqija, Shpejtima Ninaja  i Olufemija Olapedea Bankolea te ranio Muhameda Ninaja i Ramadana Miljahimija. Iz zatvora je izišao 2009. godine.

Dubravko Žugelj (gore) osuđen je na 40 godina zbog ubojstva zaštitara, Ivan Boršić dobio je 10 godina, kao i Ivica Štrk, koji je sudjelovao u pljački Fine. Treći pljačkaš Ivan Tucman osuđen je na četiri godine. Sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Jasna Smiljanić je nepravomoćno zbog nedostatka dokaza oslobodila Antu Rosu optuženog da je bio mozak koji je organizirao krvavu pljačku. Njenu presudu u odnosu na Rosu potvrdio je Vrhovni sud.