Zamislite Pariz u 19. stoljeću. Široki bulevari vrve životom, kafići su puni umjetnika i intelektualaca, a zrakom odjekuje topot konjskih kopita. No, u samom srcu grada, u sjeni veličanstvene katedrale Notre-Dame, nalazila se jedna od najposjećenijih gradskih adresa, atrakcija koja je u turističkim vodičima stajala uz bok Louvreu. Nije to bio muzej umjetnosti ni raskošna palača, već pariška gradska mrtvačnica - La Morgue. Mjesto gdje je smrt bila izložena pogledima, besplatna predstava koja je svakodnevno privlačila i do 40.000 posjetitelja.

Službena svrha mrtvačnice, otvorene još 1804. godine na otoku Île de la Cité, bila je plemenita: identifikacija nepoznatih tijela pronađenih na ulicama ili izvučenih iz mutnih voda rijeke Seine. U rastućem velegradu, gdje su ljudi umirali bez dokumenata i svjedoka, ovo je bio ključan javni servis. Godine 1864. mrtvačnica je preseljena u novu, moderniju zgradu na samom rubu otoka, savršeno pozicioniranu da primi svoje "stanare" izravno iz rijeke.

SVE O NAJVEĆOJ PLJAČKI IKAD Pet stvari koje trebate znati o pljački Louvrea: Štrajk, kutna brusilica i skuteri Yamaha

No, vlasti vjerojatno nisu mogle ni zamisliti da će praktična potreba prerasti u neviđeni društveni fenomen. Zgrada je, gotovo namjerno, dizajnirana kao pozornica. Kroz ogromne staklene prozore, omeđene teškim zelenim zavjesama, publika je mogla promatrati tijela izložena na nagnutim mramornim pločama. Odjeća preminulih visjela je na kukama pokraj njih, kao posljednji trag ovozemaljskog života. Prije uvođenja rashladnog sustava 1882. godine, hladna voda neprestano je kapala s plafona po tijelima kako bi se usporilo raspadanje, dajući koži groteskan, natečen izgled. Bio je to prizor koji je istovremeno užasavao i neodoljivo privlačio.

Predstava za sve slojeve društva

Pariška mrtvačnica postala je, kako ju je pisac Émile Zola nazvao, "predstava dostupna svima". I doista, bila je to jedna od rijetkih institucija u klasno podijeljenom Parizu gdje su se rame uz rame tiskali radnici na pauzi za ručak, elegantne dame iz visokog društva, znatiželjni turisti s Thomas Cook vodičima u rukama te obitelji s malom djecom. Vikendom je posjet mrtvačnici bio uobičajen obiteljski izlet. Roditelji bi podizali djecu na ramena kako bi bolje vidjela "umjetnike", kako su ih posjetitelji cinično nazivali.

ISTRAGA U FRANCUSKOJ Pljačkaši Louvrea su stranci? Sve ukazuje na Pink Panther. U bandi je i hrvatski vojnik

Atmosfera je bila daleko od turobne. Ispred ulaza ulični prodavači nudili su naranče, sladoled od kokosa i druge slastice, koristeći zajamčenu gužvu. Ako bi se dogodio rijedak dan da su mramorne ploče bile prazne, publika bi glasno negodovala, osjećajući se prevarenom. Njihova glad za morbidnim bila je gotovo nezasitna. Što je smrt bila stravičnija – obezglavljeno tijelo, žrtva brutalnog ubojstva, malo dijete – redovi su bili duži.

Mediji, misteriji i "zvijezde" mrtvačnice

Popularnost mrtvačnice neraskidivo je bila povezana s procvatom senzacionalističkog tiska. Novine poput Le Petit Journala svakodnevno su donosile priče o najnovijim zločinima i misterioznim smrtima, potpirujući maštu javnosti. Mrtvačnica je služila kao vizualni dodatak tim pričama; nakon što bi pročitali o zločinu, Parižani su hrlili vidjeti žrtvu vlastitim očima.

Neka su tijela postala prave "zvijezde", privlačeći goleme mase. Kada je 1886. pronađeno tijelo četverogodišnje djevojčice s misterioznom masnicom na ruci, poznate kao "Enfant de la Rue du Vert-Bois", više od 150.000 ljudi nagrnulo je u mrtvačnicu da je vidi izloženu u malenoj haljini. Gužva je zaustavila promet, a policija je jedva održavala red.

Enigma L'Inconnue de la Seine

Ipak, nijedno tijelo nije ostavilo dublji trag u kulturi kao L'Inconnue de la Seine (Nepoznata žena iz Seine). Krajem 1880-ih, iz rijeke je izvučeno tijelo mlade žene, procijenjene dobi od 16 godina. Bez vidljivih znakova nasilja, pretpostavljalo se da je počinila samoubojstvo. Njezin spokojan, zagonetan osmijeh toliko je očarao dežurnog patologa da je naručio izradu gipsanog odljeva njezina lica.

VELIKA PLJAČKA DRAGULJA Šokantno izvješće: 'Trećina soba Louvrea nema kamere, u opasnosti je i Mona Lisa!'

Uskoro su se kopije te posmrtne maske počele prodavati diljem Pariza, a potom i Europe. Postala je nezaobilazan ukras u domovima boema i umjetnika, inspirirajući pjesnike i pisce, uključujući Alberta Camusa. Njezina slava dosegla je bizaran vrhunac desetljećima kasnije – njezino lice poslužilo je kao model za prvu lutku za vježbanje kardiopulmonalne reanimacije, poznatu kao "Resusci Anne". Ironično, lice žene koja je navodno umrla utapanjem danas pomaže u spašavanju života.

Mjesto zločina i forenzičkih inovacija

Osim što je bila kazalište za mase, mrtvačnica je bila i važan alat pariške policije. U nadi da će šok izazvati priznanje, osumnjičene za ubojstvo često su dovodili na "suočavanje" s tijelom njihove žrtve. U tu svrhu instalirana su i jaka električna svjetla kako bi prizor bio što dramatičniji i učinkovitiji. Policijski zapisi potvrđuju da je ova psihološka taktika ponekad i uspijevala.

Pariška mrtvačnica bila je i pionir u području forenzike. Njezine metode, od sustava hlađenja do protokola za identifikaciju, postale su model za slične institucije diljem svijeta, od New Yorka do Berlina. Bila je to globalno središte za izučavanje sudske medicine.

SVJETSKI SKANDAL Velika pljačka Louvrea: Kako je staklar maznuo Mona Lisu

Početkom 20. stoljeća, javno mnijenje počelo se mijenjati. Sve glasniji kritičari osuđivali su morbidni voajerizam i "vulgarizaciju smrti", pozivajući na poštovanje prema preminulima i "moralnu higijenu". Stopa uspješnih identifikacija bila je ionako niska, ispod 20%, što je potkopalo primarni argument za javno izlaganje. Konačno, u ožujku 1907. godine, prefekt policije Louis Lépine izdao je dekret kojim se pariška mrtvačnica zatvara za javnost.

Danas na mjestu te neobične institucije stoji miran park, Square de l'Île-de-France, i spomenik žrtvama nacističke deportacije. Tek mala ploča jednom rečenicom spominje mračnu prošlost ovog mjesta. Iako su vrata "besplatnog kazališta" zauvijek zatvorena, priča o pariškoj mrtvačnici ostaje fascinantno svjedočanstvo o promjenjivom odnosu društva prema smrti i nepresušnoj ljudskoj znatiželji koja, kao što pokazuje popularnost današnjih true-crime sadržaja, ni danas nije ništa manja.