Legendarni Nijemac branio je Hrvate od ubojica UDBE
Dvije godine nakon Titove smrti, tadašnji bavarski premijer Franz Josef Strauss, mesarski sin, oficir Hitlerova Wermachta, veteran krvavog Istočnog fronta i općenito jedan od najvažnijih njemačkih konzervativnih političara nakon Drugog svjetskog rata, napisao je kratko, ali tonom dramatično pismo predsjedniku savezne vlade, ljevičaru Helmutu Schmidtu.
Piše, dakle, Franz Josef Strauss tog 26. ožujka 1982. godine iz Munchena predsjedniku vlade Schmidtu u Bonn (zid je još bio visok i čvrst, Berlin i Njemačka podijeljeni, a savezna vlada stolovala je u pospanom Bonnu) i na taj dopis stavlja naslov: "Napadi na Jugoslavene u Saveznoj Republici Njemačkoj".
Čini se da je Strauss jako ljut ili barem jako zabrinut jer na početku tog zanimljivog pisma (prijevod je službeni, malo nespretan i arhaičan), odmah iza onog "Poštovani gospodine kancelaru" još stavlja i uskličnik. Strauss kaže, a ovo je prvi put da ovo pismo i njegov sadržaj izlaze u javnost, "prema zaključcima Saveznog ureda za borbu protiv kriminala u Saveznoj Republici Njemačkoj se i dalje vrši obračun politički suprotstavljenih emigranata koji ovdje žive i jugoslavenske države, odnosno njezinih predstavnika sa svim legalnim i ilegalnim sredstvima i sredstvima nasilja u sumnjivom opsegu".
Ovdje je potrebno kraće objašnjenje konteksta u kojem je napisano pismo. Strauss se osvrće na operacije Službe državne sigurnosti tadašnje SFRJ, uglavnom u Bavarskoj, gdje je živio i radio najveći broj hrvatskih emigranata. Za agente Udbe Bavarska je bila operativna zona, područje u kojem su najčešće poduzimali svoje akcije, uključujući i likvidacije hrvatskih emigranata za koje su procijenili da poduzimaju ili će poduzeti terorističke akcije prema SFRJ.
Trajalo je to, prema evidenciji likvidiranih hrvatskih emigranata (više ili manje ostrašćenih) od 1967. pa sve do 1989. Bavarski premijer Strauss kaže u svojem pismu da "pogled na događaje u zadnje vrijeme potvrđuje da se napadi na Jugoslavene u Njemačkoj u najvećoj mjeri odnose na to da jugoslavenske službe sigurnosti jednostavno ubijaju članove emigrantskih organizacija".
Argumentira to snažnim indicijama njemačkih sigurnosnih službi i sudskih instuticija da se likvidacije tri jugoslavenska emigranta albanskog podrijetla 22. siječnja 1981. kraj Helbroona mogu "pripisati jugoslavenskim službama, kao i ubojstvo Hrvata Kostića 9. siječnja 1981. u Munchenu". Dodaje da "Okružni sud u Saarbruckenu utvrđuje u presudi od 23. srpnja 1981. u slučaju Goreta da je potvrđen nalog za ubojstvo jugoslavenske tajne službe".
Naravno, konzervativni političar ne zaboravlja gurnuti pod nos lijevog kancelara i malo stranačke politike. Pa kaže da "takva ubojstva, inicirana od strane službenih jugoslavenskih pozicija, teško povređuju suverenitet SRNJ te negativno i opasno utječu na unutarnji mir.
Saveznoj vladi do sada očito nije uspjelo da kod jugoslavenske vlade postigne okončanje takvih terorističkih aktivnosti, iako se mjerodavne njemačke institicije i dalje uspješno trude spriječiti kaznena djela protiv Jugoslavije i njezinih službenih zastupništava u Njemačkoj i od strane Njemačke, niti da uhvati počinitelje i izvede ih pred lice njemačke pravde".
Strauss tvrdi da se bavarsko Ministarstvo unutarnjih poslova zbog toga obratilo i saveznome ministru za unutarnje poslove posebnim dopisom sa sugestijom da se prema SFRJ poduzmu odgovarajuće inicijative kako bi se "okončale neizdržive terorističke aktivnosti službenih jugoslavenskih pozicija". Spominje i koaliciju CDU/CSU, koja je već to i zatražila u Donjem domu njemačkog parlamenta, koji je zahtjev uputio vladi.
Za kraj Strauss poručuje kancelaru Schmidtu da se osobno uključi u rješavanje ovog složenog problema i da svim odgovarajućim sredstvima djeluje na vladu SFRJ da obustavi sve nasilne napade koje jugoslavenske pozicije vrše na osobe koje žive u Njemačkoj. I šalje mu prijateljske pozdrave.
Složen je bio odnos Beograda i Bonna nakon Drugog svjetskog rata i poraza nacista. Uvijek negdje između ljubavi i mržnje. Komunistička vrhuška i Tito savršeno su balansirali od uspostave diplomatskih odnosa. Saveznoj Republici Njemačkoj trebao je stanoviti politički legitimitet na istoku Europe. A to je dijelom bila Jugoslavija. J ugoslaviji pak novac iz njemačkih banaka, nešto moderne tehnologije i jeftine linije kreditiranja.
"Cjelokupna aktivnost obavještajno-sigurnosnog sistema SR Njemačke prema Jugoslaviji ima cilj kompromitaciju jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, naše vanjskopolitičke orijentacije, odnosno postupnog uvođenja u ‘jugoslavenski sistem' elementa tzv. zapadne demokracije, ideologije i načina privređivanja. Sve ove promjene, prema njihovim procjenama, dovele bi do promjene društveno-političkog uređenja Jugoslavije i njezine vanjske politike..."
Nijemci su, ukratko, bili ambiciozni ideološki neprijatelji koji su se služili, naglašava se u jednoj od analiza djelovanja njemačkih sigurnosnih službi prema SFRJ, "bezobzirnim i upornim obavještajnim nasrtajima na naše građane, te kontroliranjem i koordiniranjem aktivnosti fašističke emigracije i njezino usmjeravanje te korištenje za obavještajni i subverzivno-propagandni rad". Prema izvorima koji su nam bili dostupni, njemačke tajne službe zaista su prelazile tanku granicu između "obavještajnog i subverzivno-propagandnog rada" i tad, zapravo, iz svojih razloga podupirale terorizam ekstremnih hrvatskih emigrantskih skupina.
U jednom od izvještaja SDS-a izrijekom se spominju stavovi jednog od pripadnika njemačkog BfV-a (kontraobavještajne službe) koji suzdržano komentira postavljanje paklenih strojeva u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a koji su stigli iz krugova ekstremne ustaške emigracije: "Bilo bi uputno to učiniti na vojnim i industrijskim ciljevima, a ne baš na mjestima gdje se okuplja veći broj civila".
Postoji i opsežno izvješće SDS-a iz listopada 1989. koje spominje utjecaj njemačkih službi na dio ekstremne hrvatske emigracije te njihove nasilne akcije u Hrvatskoj i u drugim republikama tadašnje SFRJ. Istodobno, a to i nije neuobičajeno, na službenoj razini Njemačka i Jugoslavija imale su istovjetna stajališta oko djelovanja radikalne emigracije.
Nijemci su, dakle, iskazivali zabrinutost takvim stanjem, ali su u značajnoj mjeri dopuštali njihove aktivnosti. S druge strane, jugoslavenska tajna služba organizirala je likvidacije emigranata koje su označili preopasnima, ali su odbijali to ikad priznati njemačkoj strani pripisujući ubojstva internim obračunima "ustaških ili drugih terorista s područja SFRJ".
Kako je taj obavještajno-propagandni "rat" između Bonna i Beograda zapravo izgledao savršeno se vidi nakon što su u Zagrebu zadržani pripadnici zloglasne njemačke ultraljevičarske terorističke skupine. U proljeće 1978. zagrebački hotel Esplanade okružili su milicija i agenti Službe državne sigurnosti. Skupi i najluksuzniji gradski hotel hermetički je zatvoren. Nitko nije mogao izaći ni ući. Gosti i osoblje nisu imali pojma što se zbiva.
U kratkom vremenu, u ugodnim sobama Esplanade, otkrivena je skupina od četvero istaknutih pripadnika Baader Meinhofa, tad najopasnije europske terorističke skupine: Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock. Ti su teroristi, doslovno, digli njemačku policiju i tajne službe na noge. Njihov rat sa sustavom trajao je godinama: ubojstva industrijalaca, pravosudnih dužnosnika, visokih policijskih i vojnih časnika doveli su skupinu i njezine članove na vrh liste državnih neprijatelja.
Njemačka vlada vodila je tešku bitku s teroristima i nije pobjeđivala. U Zagreb je četvero članova BM-a, navodno, stiglo iz Beograda. Savezna služba sigurnosti bila je ta koja je držala pod kontrolom terorističke skupine iz inozemstva. Kakva je to bila špijunska igra u jeku Hladnoga rata, nikad se nije točno doznalo. Kao ni okolnosti njihova uhićenja, a još manje puštanja. Pouzdano se zna da je obavještajni vrh SFRJ, uz suglasnost Tita, predložio njemačkoj vladi razmjenu za koju su smatrali da je Bonn neće odbiti.
Četiri terorista Baader Meinhofa za osam hrvatskih ekstremista. Ali Nijemci su glatko odbili prijedlog Beograda. Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock u studenom 1978., nakon pola godine zadržavanja u Jugoslaviji, napustili su zemlju. Brigitte Mohnhaupt, recimo i to, tri godine poslije sudjelovala je u pokušaju ubojstva američkog generala Kroesena.
Zbog čega su Nijemci odbili glave najtraženijih terorista koje im je nudila Jugoslavija? Tumačenja su različita, ali se ističe da predajom skupine hrvatskih ekstremista nisu željeli razotkriti veze s njihovim tajnim službama. Jedan drugi dokument koji smo uspjeli pribaviti puno jasnije opisuje složene i fragmentirane odnose SR Njemačke i SFRJ nakon smrti Josipa Broza Tita.
Riječ je o zapisniku razgovora tadašnjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (zapravo šefa vlade) Veselina Đuranovića i saveznog kancelara SR Njemačke, već spomenutog Helmuta Schmidta. Razgovori, iza dobro zatvorenih vrata Bundeskanzleramta, održani su 10. i 12. veljače 1982. u Bonnu. Nekoliko riječi o Schmitdovu sugovorniku Veselinu Đuranoviću, koji je tad bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i formalno u funkciji premijera tadašnje SFRJ.
Đuranović (1925. - 1997.) bio je savezni kadar iz Crne Gore, sudionik NOB-a, a nakon rata visoko rangirani političar. Vrhunac karijere dosegao je 1984., kad je godinu dana obnašao dužnost šefa rotirajućeg predsjedništva SFRJ. Nije bio pretjerano eksponiran poput Stane Dolanca ili Mike Špiljka. Povukao se iz aktivne politike početkom devedesetih.
Iz dijela transkripata sa sastanka u Bonnu vidljivo je da se Đuranović i Schmidt nisu baš nabolje razumjeli. Riječi su pristojne, odmjerene, ali kao da razgovaraju dva čovjeka koji žive u dva paralelna svijeta. Politički i svjetonazorski to je zaista i bilo tako. SFRJ je taman zakoračila u drugu godinu nakon smrti Tita, gospodarska situacija je bila očajna. Država je doslovno pucala na svim razinama.
Đuranović je u uvodnom govoru, prema sadržaju dokumenta, iznio snažne kritike zbog nedovoljno snažnog otpora njemačkih vlasti i institucija prema djelovanju "jugoslavenskih emigranata u Njemačkoj". Jugoslavenski je političar, premda to eksplicite ne stoji u zapisniku, uglavnom govorio o hrvatskoj ekstremnoj emigraciji čije su aktivnosti u Njemačkoj bile usmjerene protiv jugoslavenskih vlasti.
Kancelar Schmidt odgovorio je gostu kako "savezna vlada i on osobno, u kontaktu s premijerima različitih zemlja, čine sve što je u njihovoj mogućnosti da suzbiju antijugoslavenske aktivnosti emigrantskih grupacija u Saveznoj Republici Njemačkoj". Njemački premijer je spomenuo da je njegova vlada, prije dvije godine, "učinila napore za izručenjem određenog broja osoba. Vlada izražava žaljenje što su joj određeni sudovi to onemogućili".
Ovo treba dodatno objasniti. SFRJ i Njemačka, kad su se Đuranović i Schmidt susreli, već su potpisale ugovor o izručenju. Ugledni Der Spiegel napisao je da je to bio jedan od onih međunarodnih poslova u kojem je demokratska vlada (naravno, Njemačka) mogla brzo zaprljati ruke. Vratimo se povjerljivom razgovoru Đuranovića i Schmidta. Nijemac se upravo referira na slučaj izručenja Bilandžića. Objašnjava vrlo kratko zašto je izručenje zaustavljeno.
"Za takvu odluku spomenutih sudova bila je ključna bojazan da je život ovih osoba u Jugoslaviji ugrožen (SFRJ je imala smrtnu kaznu, SRNJ nije), što su te osobe potkrijepile navodima da je njihov život i u Njemačkoj bio ugrožen." Nastavio je kako Bonn ima dojam da "jugoslavenske službe na njemačkom teritoriju čine stvari koje dolaze u konflikt s našim zakonima. U posljednje vrijeme više je osoba postalo žrtvama brojnih napada na njemačkom teritoriju".
Onda je malo spustio ton: "Nijedan njemački političar ne želi na ovome mjestu iznositi bilo kakva javna sumnjičenja jer nitko ne želi opteretiti njemačko-jugoslavenske odnose". Schmidt istodobno želi motivirati Đuranovića da u "Beogradu izvrši uvid u to što jugoslavenske tajne službe rade na njemačkom teritoriju".
U njemačkom dokumentu stoji rečenica da je cilj kancelarovog prijedloga da u korijenu sasiječe eventualno narušavanje dobrih odnosa između dviju zemalja. "Mi moramo učiti iz prethodnih iskustava", kaže Schmidt. "Jugoslaveni su imali osjećaj da se naši sudovi nisu ponašali onako kako se Jugoslavija nadala, a imali smo svojedobno situaciju kad je Jugoslavija pustila na slobodu osumnjičene njemačke teroriste. Eventualno opterećenje međusobnih odnosa koje može iz toga nastati u budućnosti ne smije se potpunosti isključiti."
Jugoslavija je, zaista, zadržala pripadnike njemačke terorističke skupine RAF (Frakcija Crvene armije). Ovo je dio teksta iz Der Spigela.
"Situaciju je dodatno otežavala činjenica da su jugoslavenske institucije uhvatile četiri terorista, pripadnika RAF-a, koje je njemačko Savezno državno odvjetništvo htjelo optužiti. Da Zapadna Njemačka nije izašla ususret jugoslavenskim zahtjevima u slučaju Bilandžić, pretpostavljali su članovi vlade u Bonnu, ne bi došlo do izručenja pripadnika terorističke organizacije RAF. Za svaki slučaj, Bilandžić je odveden u ekstradicijski pritvor. Razmjena ipak nije uspjela: nije bilo dovoljno razloga za izručenja Hrvata u egzilu. Četiri tjedna kasnije Jugoslavija je pustila RAF-ove teroriste na slobodu. Oni su iz Beograda otputovali u južni Jemen. Pušten je i Bilandžić, koji je u Njemačkoj još glasnije i strastvenije agitirao protiv Titove zločinačke države".
Kancelaru Schmidtu nije bilo ugodno raspravljati o ovoj temi. Đuranoviću je rekao da s kolegama ministrima iz njemačke vlade nije unaprijed diskutirao niti pripremio točke rasprave. On to ne bi učinio, stoji u dokumentu, da Đuranović nije potegnuo to pitanje u uvodnoj riječi.
Jugoslavenska strana tvrdi da teški problemi zbog aktivnosti emigracije u Njemačkoj postoje od uspostave bilateralnih odnosa (prekinuti 1957., pa ponovo uspostavljeni 1968.), kategorično kaže da su postojale terorističke aktivnosti protiv SFRJ na njemačkom teritoriju koje su negativno utjecale na političku klimu u Jugoslaviji. Đuranović također tvrdi da ima razumijevanja za položaj njemačke vlade koja ne može učiniti sve. Jugoslavenska strana navedene počinitelje smatra teroristima koji ubijaju i postavljaju bombe.
Schmidt je malo skeptičan pa kaže da je možda tako, ali da dokazi nisu bili uvjerljivi, "...barem ne za sudove koji su morali donijeti odgovarajuću odluku prije nego što mi izvršimo izručenje". Đuranović se ne slaže. On smatra da su postojeći dokazi dovoljni. U dva slučaja bila su moguća izručenja i po odgovarajućim sudskim rješenjima. "Međutim, njemačka vlada nije donijela odluku o izručenju". Njemački šef vlade kratko je odgovorio: "To je zato jer smo znali da bi savezni sud odmah poništio tu odluku".
Posebno je značajna Đuranovićeva izjava da će se vlada SFRJ pobrinuti za to da njezine službe sigurnosti ne krše zakone neke druge zemlje. On je osobno član Vijeća za sigurnosno-politička pitanja kojemu je šef Vladimir Bakarić (Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka), koji za takve aktivnosti ne bi dao odobrenje.
Tijekom razgovora dogovoreno je da se u Bonnu sastanu njemački i jugoslavenski ministri policije, Gerhart Rudolf Baum i Franjo Herljević. Nijemci su tražili da se tad i nađu rješenja. Đuranović je dometnuo da političko rukovodstvo SFRJ nije uvijek informirano o svim aktivnostima pojedinih službi jer su se u prošlosti (do 1966.) vjerojatno događale svakakve stvari. Zato je, kaže Đuranović, Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka učvrstio kontrolu na službama.
"Jugoslavensko rukovodstvo također je svjesno opasnosti koja proizlazi iz nekotroliranog djelovanja tih službi u inozemstvu", zaključio je Đuranović na sastanku s njemačkim kancelarom Schmidtom.