Prema tekstu iz lipnja 1983. godine, koji je ovih dana dospio do Expressa, Stjepan Đureković zamišljao je, najkraće rečeno, radničko samoupravljanje u samostalnoj Hrvatskoj.
“Državna poduzeća mislim pretvoriti u dionice, a dionice podijeliti radnicima i namještenicima”, kaže na jednome mjestu anticipirajući jedno od rješenja Ante Markovića, posljednjega premijera SFRJ koji je, uz financijsku i političku potporu sa Zapada, nastojao Jugaslaviju održati na okupu.
Ni deset godina kasnije bit će to jedna od točaka Markovićeva razdora s Franjom Tuđmanom, koji će u SR Hrvatskoj osvojiti vlast početkom 1990. godine. Umjesto nove forme radničkog odlučivanja, Tuđman je podržavio zatečena poduzeća (kao da je staljinistička 1945. godina), da bi ih potom stavljao na raspolaganje privatnim vlasnicima nacionalno- političkih zaslužnika.
Kako patriotizam ne jamči poduzetničku i kapitalističku sposobnost, samostalna Hrvatska još kusa posljedice tuđmanovskog modusa raspodjele ekonomskih uloga.
Veličine tri kartice na pisaćem stroju tekst je sročen u mjesecima Đurekovićeve kandidature za središnje tijelo interkontinentalnoga Hrvatskog narodnog vijeća, tijela koje je u epohi SFRJ pokušalo držati na hrpi raspršene grupacije hrvatske političke emigracije po cijeloj zapadnoj hemisferi.
Sastojalo se od 30 članova. Te godine na redu je bila nova reprezentacija 5. Sabora HNV-a, s izborima zakazanima za početak listopada 1983. godine. Entuzijazam, međutim, nije bio baš osobit.
Kako je konstatirano na nedavno završenom njemačkom suđenju udbašima Mustaću i Perkoviću, za prethodni Sabor HNV-a prijavilo se 130 kandidata, da bi u Đurekovićevu razdoblju brojka pala na samo 47 zainteresiranih.
Naime, različiti interesi raslojili su emigrantsku “bazu”: raskol između američke i europske frakcije, nepomirljivost proustaških i demokratskih organizacija te nacionalnih revolucionara i zagovornika mirnoga diplomatsko-političkog puta do državne afirmacije.
U konačnici, 1981. pojavio se Hrvatski državotvorni pokret Nikole Štedula s neskrivenom ambicijom da, marginaliziranjem HNV-a pod vodstvom američkoga čovjeka Mate Meštrovića, osvoji poziciju integrativne, “krovne”, svehrvatske organizacije, kakvu će 1989. godine u domovini predstavljati HDZ.
Budući da se puno kritičke mrzovolje skupilo protiv vodstva HNV-a, Đureković je uvažio da je nužno djelotvornije ponašanje od aktualnog vodstva HNV-a.
Koliko je danas poznato, Meštrović i društvo radili su na političkoj internacionalizaciji hrvatskog pitanja, uzdajući se u pritisak Helsinške povelje o ljudskim pravima.
Danas je teško procijeniti Đurekovićeve izborne šanse u davnim vremenima u dalekom svijetu bjegunaca, azilanata i državnih neprijatelja. Istina da je izborna konkurencija bila značajno malobrojnija nego prije njegova “ukazanja” u Njemačkoj.
Ali ni Đurekovićeva programska ponuda nije mogla izazvati oduševljenje. Najviše rečenica potrošeno je na pohvalu vlastitom literarnom opusu, koje ostavljaju dojam dobre prilike za marketinški plasman njegovih knjiga, kako ističe, šokantnih za Udbu.
Dirljivo je kako tekst koristi da bi pomalo agitirao za vlastitoga sina, koji je kandidaturu potpisao 22. lipnja 1982. Zato je vrlo malo prostora posvećeno programskim osobitostima.
No jedna nije bez povijesne važnosti. Uz standardne emigrantske fraze o borbi protiv SFRJ, program sadrži i stanovite inovacije o stvaranju multinacionalne alijanse protiv komunizma i Jugoslavije:
“Našu osloboditeljsku borbu treba povesti na drugi, djelotvorniji način, a na prvome mjestu treba ujediniti sve hrvatske snage protiv jugokomunističkog režima. U toj borbi trebamo se ujediniti i s drugim nezadovoljnim narodima ove umjetne antinarodne tvorevine jer ćemo tako lakše pobijediti. Uostalom, i previše hrvatske krvi proliveno je u povijesti, a da bismo i nadalje sami išli na barikade. Neka se i drugi nezadovoljni narodi bore za rušenje Jugoslavije”.
Kako je danas poznato, Đureković nije dočekao izbore. Likvidiran nedaleko od Münchena 28. srpnja 1983., postao je jedna u nizu žrtava beskrupuloznih podzemnih igara jugoslavenskog režima u uvjetima Hladnoga rata.
Problem je jedino nejasni motiv. Sam njemački sudac Manfred Dauster dvojio je o razlozima njegova smaknuća tijekom dvogodišnjega procesa protiv Mustaća i Perkovića.
Naime, život i djelo Stjepana Đurekovića previše su polivalentni da bi se sravnili na jedno tumačenje.
Nije puki slučaj da se bijegom iz Jugoslavije, u travnju 1982., odmah obratio Ivanu Jeliću, predsjedniku Hrvatskog narodnog odbora.
Organizaciju je stvorio njegov brat, Branimir Jelić, jasno se distancirajući od ustaškoga naslijeđa Ante Pavelića i revolucionarno-terorističkih metoda koje su 70-ih prakticirale kojekakve skupine hrvatskih emigranata.
Tako je 1977. jednoj od zapadnonjemačkih tajnih službi Jelić druknuo da Bruno Bušić, tadašnja zvijezda emigrantskog pokreta, prikuplja oružje izazivajući opravdanu sumnju da priprema politički atentat.
Sa svoje strane, pod kodnim imenom “Ivan”, Đureković je od 1975. radio za BND, dojavljujući državne tajne SFRJ sa svojeg utjecajnoga položaja direktora Ine.
Prirodno, dakle, da je u emigraciji pridružen Jeliću, pod zajedničkim pokroviteljem. I da se u njegovim spisateljskim radovima zrcale planovi državne administracije koja obojici daje utočište.
Iz vizure programa koji je, eto, stigao do Expressa, jasnije je zašto njegovih pet knjiga recikliraju antititoističku građu beogradskih staljinističkih i rankovićevskih krugova, s izuzetkom “Sinova orla”, koji su Albanci doživjeli kao uvredu.
A jasno je danas zašto je špijunska politika Zapadne Njemačke poticala sve nezadovoljnike unutar SFRJ, bez obzira na naciju i klasu. Kako Đureković izrijekom tvrdi u svojem tekstu, njegovi romani po subverzivnosti stoje uz bok “Golubnjače” i “Noža”, pa Dedijerove i Kopiničeve publicistike.
Drugim riječima, slomom Jugoslavije nudila se Hrvatima opcija, ne samo samostalne države, nego redefiniranja odnosa s ostalim nacijama.
Tako se doista zbilo u nastupajućoj budućnosti. Ipak, nije sve u skladu s očekivanjima o jedinstvenom stavu Zapada i NATO-a, kako se danas vjeruje.
Đurekovićev kandidacijski program, primjerice, proturječi tvrdnjama Josipa Manolića o geostrateškim planovima anglosaksonskih sila: da su nakon smrti Josipa Broza bile otvorene sve opcije, osim komunističkog uređenja.
Đurekovićevo štivo pokazuje nešto obratno: za Njemačku, vodeću silu Europe, sve je bilo poželjno - čak i samoupravljanje u obliku radničkog dioničarstva – osim federacije južnoslavenskih naroda.
Nema nikakve sumnje, zbog toga će se 1989. godine Manolić zalagati da HDZ nastavi s dosegnutom razinom samoupravnog socijalizma, potrudivši se nadalje da “jelićevci” budu prva emigrantska organizacija s kojom se potpisuje koalicijski sporazum.
Bio je to učinak vrlo mutnih odnosa koji su se pleli dekadama. Budući da je u Berlinu od 1946. postojala jugoslavenska vojna misija, Hrvatski narodni odbor jedna je od najstarijih meta ovdašnjih sigurnosno- špijunskih organizacija.
Da je unutar njihove podjele radnih zadataka HNO pao na teret osječke centrale Državne sigurnosti, tu sumnje nema. Svi demaskirani “udbaški” agenti koji su ugrađeni u HNO potječu iz Slavonije.
Još dok je osječkom centralom Državne sigurnosti upravljao Marko Bezer, grupaciju je nadzirao stanoviti Vinko Pintarić, Slavonac koji će u budućnosti napredovati do konzula.
Pripadao je naraštaju starih komunističko- partizanskih Manolićevih oznaša.
Krajem 60-ih saBrankom Jelićem ostvario je osobitu vrstu suradnje, koja je osječkom udbaškom punktu trebala pomoći u kriminalizaciji Savke Dapčević Kučar i Mike Tripala.
Ne samo da je Bezer nagovarao Stipu Mesića da političke lidere Hrvatskog proljeća tereti za urotu s emigrantskim HNO-om, nego se Tripalo u svojim memoarima prisjeća kako je taj Pintarić dezinformirao Beograd o njegovim vezama s Jelićem.
Ništa manje nije zanimljivo da je Branimir Glavaš, kao 16-godišnjak, učlanjen u istu organizaciju...
Kontinuitet između Jelića i partizansko-komunističkih veterana, koji je začet u nekom trenutku, prvo je radio na eliminaciji mlađega proljećarskoga naraštaja koji je stupio na vladajuću političku scenu nakon privredne reforme 1965. Uz nekoliko izuzetaka, nastradala je masa tadašnje studentarije i mladih intelektualaca, osiguravši povratak Mike Špiljka i njegovih umirovljenih drugova iz NOB-a sjeverozapadne Hrvatske.
Tek tada se krenulo u rušenje Jugoslavije, uz vrlo ozbiljnu zamisao o radničkoj Hrvatskoj. U toj konstelaciji odnosa – gdje je spadao Đureković?
Kad je ubijen, prvi odgovor deriviran je iz frakcijskih okršaja Špiljka i Vladimira Bakarića koji su urušavali monopol vladajuće Partije.
Apsolutno prva vijest o Đurekovićevoj smrti stigla je u Jugoslaviju posredstvom Tanjuga. Citiran je Kleine Zeitung, koji je Đurekovića predstavio ne kao emigranta ili kao disidenta, nego kao novinskog izdavača iz “kruga Bakarićevih prijatelja”.
