Dvije godine nakon Titove smrti, tadašnji bavarski premijer Franz Josef Strauss, mesarski sin, oficir Hitlerova Wermachta, veteran krvavog Istočnog fronta i općenito jedan od najvažnijih njemačkih konzervativnih političara nakon Drugog svjetskog rata, napisao je kratko, ali tonom dramatično pismo predsjedniku savezne vlade, ljevičaru Helmutu Schmidtu.
Piše, dakle, Franz Josef Strauss tog 26. ožujka 1982. godine iz Munchena predsjedniku vlade Schmidtu u Bonn (zid je još bio visok i čvrst, Berlin i Njemačka podijeljeni, a savezna vlada stolovala je u pospanom Bonnu) i na taj dopis stavlja naslov: "Napadi na Jugoslavene u Saveznoj Republici Njemačkoj".
Čini se da je Strauss jako ljut ili barem jako zabrinut jer na početku tog zanimljivog pisma (prijevod je službeni, malo nespretan i arhaičan), odmah iza onog "Poštovani gospodine kancelaru" još stavlja i uskličnik. Strauss kaže, a ovo je prvi put da ovo pismo i njegov sadržaj izlaze u javnost, "prema zaključcima Saveznog ureda za borbu protiv kriminala u Saveznoj Republici Njemačkoj se i dalje vrši obračun politički suprotstavljenih emigranata koji ovdje žive i jugoslavenske države, odnosno njezinih predstavnika sa svim legalnim i ilegalnim sredstvima i sredstvima nasilja u sumnjivom opsegu".
Ovdje je potrebno kraće objašnjenje konteksta u kojem je napisano pismo. Strauss se osvrće na operacije Službe državne sigurnosti tadašnje SFRJ, uglavnom u Bavarskoj, gdje je živio i radio najveći broj hrvatskih emigranata. Za agente Udbe Bavarska je bila operativna zona, područje u kojem su najčešće poduzimali svoje akcije, uključujući i likvidacije hrvatskih emigranata za koje su procijenili da poduzimaju ili će poduzeti terorističke akcije prema SFRJ.
Trajalo je to, prema evidenciji likvidiranih hrvatskih emigranata (više ili manje ostrašćenih) od 1967. pa sve do 1989. Bavarski premijer Strauss kaže u svojem pismu da "pogled na događaje u zadnje vrijeme potvrđuje da se napadi na Jugoslavene u Njemačkoj u najvećoj mjeri odnose na to da jugoslavenske službe sigurnosti jednostavno ubijaju članove emigrantskih organizacija".
Argumentira to snažnim indicijama njemačkih sigurnosnih službi i sudskih instuticija da se likvidacije tri jugoslavenska emigranta albanskog podrijetla 22. siječnja 1981. kraj Helbroona mogu "pripisati jugoslavenskim službama, kao i ubojstvo Hrvata Kostića 9. siječnja 1981. u Munchenu". Dodaje da "Okružni sud u Saarbruckenu utvrđuje u presudi od 23. srpnja 1981. u slučaju Goreta da je potvrđen nalog za ubojstvo jugoslavenske tajne službe".
Naravno, konzervativni političar ne zaboravlja gurnuti pod nos lijevog kancelara i malo stranačke politike. Pa kaže da "takva ubojstva, inicirana od strane službenih jugoslavenskih pozicija, teško povređuju suverenitet SRNJ te negativno i opasno utječu na unutarnji mir.
Saveznoj vladi do sada očito nije uspjelo da kod jugoslavenske vlade postigne okončanje takvih terorističkih aktivnosti, iako se mjerodavne njemačke institicije i dalje uspješno trude spriječiti kaznena djela protiv Jugoslavije i njezinih službenih zastupništava u Njemačkoj i od strane Njemačke, niti da uhvati počinitelje i izvede ih pred lice njemačke pravde".
Strauss tvrdi da se bavarsko Ministarstvo unutarnjih poslova zbog toga obratilo i saveznome ministru za unutarnje poslove posebnim dopisom sa sugestijom da se prema SFRJ poduzmu odgovarajuće inicijative kako bi se "okončale neizdržive terorističke aktivnosti službenih jugoslavenskih pozicija". Spominje i koaliciju CDU/CSU, koja je već to i zatražila u Donjem domu njemačkog parlamenta, koji je zahtjev uputio vladi.
Za kraj Strauss poručuje kancelaru Schmidtu da se osobno uključi u rješavanje ovog složenog problema i da svim odgovarajućim sredstvima djeluje na vladu SFRJ da obustavi sve nasilne napade koje jugoslavenske pozicije vrše na osobe koje žive u Njemačkoj. I šalje mu prijateljske pozdrave.
Složen je bio odnos Beograda i Bonna nakon Drugog svjetskog rata i poraza nacista. Uvijek negdje između ljubavi i mržnje. Komunistička vrhuška i Tito savršeno su balansirali od uspostave diplomatskih odnosa. Saveznoj Republici Njemačkoj trebao je stanoviti politički legitimitet na istoku Europe. A to je dijelom bila Jugoslavija. J ugoslaviji pak novac iz njemačkih banaka, nešto moderne tehnologije i jeftine linije kreditiranja.
"Cjelokupna aktivnost obavještajno-sigurnosnog sistema SR Njemačke prema Jugoslaviji ima cilj kompromitaciju jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, naše vanjskopolitičke orijentacije, odnosno postupnog uvođenja u ‘jugoslavenski sistem' elementa tzv. zapadne demokracije, ideologije i načina privređivanja. Sve ove promjene, prema njihovim procjenama, dovele bi do promjene društveno-političkog uređenja Jugoslavije i njezine vanjske politike..."
