U Parizu se nedavno, povodom 100. obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, okupio impozantan broj političkih čelnika europskih i svjetskih zemalja, na inicijativu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je taj skup i obilježio svojim izjavama, ponajviše onom o porastu neofašističkih i populističkih trendova širom Europe, kojoj se nema što dodati niti oduzeti: "Nacionalizam je suprotan patriotizmu, nacionalizam je izdaja patriotizma!".

Slična izjava na jednom skupu posvećenom završetku Velikog rata od iznimnog je značaja, prije svega stoga jer je na svoj način, doduše poprilično kasno, na velika zvona upalila alarm širom Europe i svijeta te upozorila na ključni problem Europske unije koji će ponajviše odrediti njezinu budućnost.

Vlak otišao Hrvati neće spoznati dobre strane demokracije i kapitalizma

U kontekstu ovoga treba promatrati i Macronovu inicijativu o stvaranju europske vojske, jer NATO, sveden na vanjskopolitičku batinu Trumpove administracije, ne može biti garant sigurnosti današnje Europe, s čime se teško ne složiti. Međutim, svi su izgledi da će ove Macronove riječi ostati na ispraznoj retorici, odnosno da se radi o nekoj vrsti njegova pozicioniranja kao ključne figure europske politike nakon najavljenog povlačenja njemačke kancelarke Angele Merkel.

Sama retorika bez konkretnih poteza koji bi išli uz nju nije dovoljna. U Macronovu slučaju možemo govoriti čak i tome kako je njegova retorika u suprotnosti s politikom koju promovira, koja gura Francuze u ralje sve opasnijih i beskrupuloznijih populista, o čemu na najbolji način govore nedavne demonstracije širom Francuske zbog poskupljenja goriva, te one s početka Macronova mandata, kad su izbile demonstracije zbog liberalizacije tržišta rada, što pokazuje Macrona u jednom potpuno drugačijem svjetlu, kao jednog od brojnih političkih beskičmenjaka, jednog od onih koji iz prošlosti nisu ništa naučili niti to žele.

Priča drumom, a rješenja šumom, rekli bismo. Stoga mi se čini kako krajnji dometi Macronova govora nisu bog zna kakvi. Ako stvari krenu u krivom smjeru, Macron bi mogao ostati upamćen kao ovovremeni Nevill Chamberlain, bivši britanski premijer, koji je postao paradigma političke neodlučnosti i kalkulanstva, što je u mnogome pridonijelo krvavoj ekspanziji Hitlerova nacional-socijalizma.

Pokušajmo barem donekle prenijeti današnju situaciju na vrijeme uoči Prvog ili Drugog svjetskog rata, svejedno, i zapitajmo se postoji li unutarnja snaga u Europi koja bi to mogla spriječiti. Ne postoji, niti je, što je još poraznije, ikad u povijesti i postojala. Za razliku od tih vremena, danas nema ni neke izvanjske sile koja bi spasila Europu od nje same: SAD s Trumpovom "America first filozofijom" to nije, a niti je Putinova Rusija, koja će bez sumnje s bilo kojim autokratskim režimom u Europi vrlo brzo pronaći zajedničku riječ.

Nedavno je gost HTV-ove emisije "1 na 1" Romana Bolkovića bio Hugh Bronson, suosnivač berlinske AfD. U emisiji se mnogo govorilo o Europskoj uniji i Njemačkoj nakon povlačenja Angele Merkel s kancelarske i pozicije predsjednice CDU-a te o politici AfD-a u tom razdoblju.

Ukratko, ta politika se svodi na preslikanu politiku administracije Donalda Trumpa, "America first", odnosno "Deutschland first", ili, još točnije, na politiku "Deutschland über alles". Što će u tom slučaju ostati od Europske unije, ne treba posebno naglašavati, ako znamo da je Njemačka temeljni kamen na kojemu ona počiva.

Kad novac buši Putinov oligarh koji voli Hrvatsku želi izbjeći sankcije

Da je Europska unija tigar od papira, na najbolji način svjedoči nedavni sastanak ministara vanjskih poslova zemalja članica EU sazvan na zahtjev Hrvatske, na kojemu se govorilo o stanju u BiH nakon nedavno održanih izbora. Jedan od govornika na tom skupu bio je i Miroslav Lajčak, ministar vanjskih poslova Slovačke, koji može poslužiti kao idealan indikator, jer je jedan od onih za kojeg se može pretpostaviti da mnogo bolje poznaje situaciju u BiH od ostalih, zbog toga jer je dvije godine, od 2007. do 2009., obnašao funkciju visokog predstavnika u BiH, bez obzira na to što je ostao upamćen kao visoki predstavnik kojemu se nema što posebno prigovoriti niti je ostao zapamćen po bilo čemu značajnijem, odnosno, da pojednostavim, nije se bogzna kako petljao u vlastiti posao.

Tom prilikom Lajčak je rekao: "Jasno je da imamo dvije realnosti u Bosni i Hercegovini. Imamo daytonsku realnost, koja je izgrađena na etničkom principu, i imamo europsku koja je izgrađena na građanskom principu. Trebali bismo sad ići nekako od jedne prema drugoj, ali trenutačno imamo obje ove realnosti i to nam stvara niz problema". Lajčakova izjava je u prvom redu prvorazredni eskapizam, jer je rekao "mnogo", a nije zapravo rekao ništa, odnosno nije se nikome zamjerio, što mu je očito bio i cilj, tako da bez bojazni može otići na ćevape i u Sarajevo, u "Želju", i u Mostar, i Banja Luku, "Kod Muje", na najbolje ćevape u BiH.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Više bih volio da je Lajčak pojasnio što podrazumijeva pod tim famoznim "građanskim principom" te što to znači u višenacionalnim zajednicama, što to znači u Belgiji, Švicarskoj ili Španjolskoj, ili u bivšoj Čehoslovačkoj, u zemljama gdje je upravo ta višenacionalnost u manjoj ili većoj mjeri bila izvor ili u središtu svih konflikata, pogotovo kad jedna od zajednica, najčešće većinska, pokušava tu višenacionalnost negirati. I gdje je granica na kojoj građansko prelazi u nacionalno, i obratno?

Tko odgovori na ovo pitanje riješio je zamršenu bosanskohercegovačku "kvadraturu kruga". Najradikalniji primjer ispreplitanja "građanskog" i "nacionalnog", koji je doveo do krvavog raspada bivše države, onaj je Miloševićev.

Put u diktaturu Za radikalnu desnicu krivi su obični ljudi, a ne političari

S druge strane, bez obzira na brojne manjkavosti, Dayton je napravio održiv balans između nacionalnog i građanskog, gdje Dom naroda na federalnoj i državnoj razini, koji je i uzrok aktualne političke krize u BiH, figurira prvenstveno kao instrument zaštite kolektivnih prava i nema nikakve veze s famoznim "građanskim pristupom" niti je zaštita kolektivnih prava u konfliktu s istinskom građanskom opcijom, što se u normalnim državama podrazumijeva.

Niti je uspostava Domova naroda razlog zbog kojeg se u BiH politički život odvija unutar odvojenih nacionalnih zajednica. Zapravo su njihovo negiranje i politički inženjering u vezi s njima, s namjerom da se kolektivna prava manjinskih naroda negiraju, doveli do političke situacije kakvu danas imamo u BiH, koja je isključivo etnocentrična.

"Građansko" u bosanskohercegovačkom slučaju, umjesto da rastače nacionalno, odnosno nacionalističko, u nerazmrsivoj je simbiozi s većinskim nacionalizmom, te jedna isprazna floskula, kako bi to rekao bivši ministar kulture u RH.

Uvođenjem reda u taj sustav, gdje bi se onemogućio većinski nacionalizam u svojim agresivnim namjerama, osnovni je preduvjet da se građansko profilira kao suprotstavljeno nacionalnom, ne dirajući u kolektivna prava, što danas ne postoji ni u jednoj od tri konstitutivne zajednice u BiH, ako zanemarimo vulgarnu banalizaciju građanskog principa koja dolazi iz takozvanih lijevih i građanskih stranaka iz Sarajeva koje nastoje od Federacije BiH stvoriti Republiku Srpsku, "građansku državu" po mjeri većinskog naroda u kojoj su svi drugi svedeni na razinu folklornih društava.

A kako je ovaj događaj prezentiran bosanskohercegovačkoj javnosti, na najbolji način govori prilog na jednom ovdašnjem "liberalnom" portalu (radiosarajevo.ba): "Iako su zvaničnici Hrvatske i HDZ-a BiH govorili da će Europska unija pritisnuti bošnjačke političare da pristanu na Izborni zakon u BiH po mjeri Dragana Čovića, to se nije dogodilo". Ako znamo kako je sintagma "Izborni zakon po mjeri Dragana Čovića" zapravo "prijevod" na bosanski sintagme "Izborni zakon po mjeri Ustavnog suda BiH", onda je sve rečeno.

Ova hinjena "izgubljenost u prijevodu" glavna je karakteristika i metodologija "neobaviještenih" bosanskohercegovačkih medija, kako javnih, tako i "nejavnih". Što bosanskohercegovački Hrvati zapravo mogu očekivati od ovakve Europske unije: trome, nezainteresirane i poprilično "neobaviještene"? ("Neobaviješten" u ovom slučaju, da pojasnim, onaj je koji se, kolokvijalno rečeno, pravi budalom.)

Trag novca Trump je financijski ovisan o Saudijcima i zato šuti

U vrijeme nedavnih događanja u Kataloniji, kad je središnja vlada iz Madrida deinstalirala katalonsku vladu Carlesa Puigdemonta, a neke od njegovih ministara pozatvarala, bili smo svjedoci iznimno hladnog i nezainteresiranog odnosa europske politike prema zbivanjima u toj pokrajini.

Može se reći kako se vodstvo EU otvoreno svrstalo uz središnju vladu. Ako u tom smislu očekivanja bosanskohercegovačkih Hrvata od EU uzmemo u obzir bogatstvo Katalonije i njezinu prepoznatljivost u svijetu, prvenstveno po jednom od njezinih najvidljivijih simbola, FC Barceloni, što onda mogu očekivati bosanskohercegovački Hrvati čija je vidljivost i prepoznatljivost mjerljiva popularnošću mostarskog NK Zrinjskog u odnosu na mitsku FC Barcelonu. To je, nažalost, Europa danas, jučer i sutra. A i prekosutra. (Ako ga bude.)