Povjerenik svih sabirnih logora, Pavelićev krilnik, jasenovački krvolok, visok jedva 160 centimetara, sivih, naoko staloženih očiju, s jakom, naglašenom čeljusti. Tako su opisivali Vjekoslava Maksa Luburića. Što se tiče Jasenovca, i danas traje prijepor o točnom broju žrtava, ali 'general Drinjanin', kako su ga nazivale ustaše, nije ubijao samo tamo. Krvavi trag ostavio je i u Bosni. Pogotovo u Marijin-Dvoru. To je inače ime znamenite stambeno-poslovne zgrade iz austrougarskog doba, izgrađene krajem 19. stoljeća, koja je dala ime cijelom sarajevskom kvartu. Ime je dobila po Mariji, supruzi graditelja Augusta Brauna.

Od 18. veljače 1944. kad je stigao do 4. travnja kad je utekao, dakle u manje od dva mjeseca, Luburić je sa svojim ustašama provodio nezamisliva zvjerstva te pobio najmanje 783 stanovnika Sarajeva. Među njima i oca legendarnoga bosanskog nogometaša Asima Ferhatovića Hasea. 

"Dugogodišnjim trudom stručnjaka realiziran je Poimeničan popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945., dokument koji sadrži imena i podatke svih 83.145 žrtava, od čega 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djeteta do četrnaest godina starosti. Što se tiče narodnosti, od ukupnog broja žrtava Srba je 47.627, Roma 16.173, Židova 13.116, zatim 4.255 Hrvata, 1.128 Bošnjaka, 266 Slovenaca, 114 Čeha, 106 Slovaka, 64 Ukrajinca, 44 Crnogorca, 27 Mađara, 19 Talijana, 18 Rusa, po deset Rusina i Nijemaca, devet Poljaka te po jedan Albanac, Austrijanac, Gruzijac i Rumunj. Za 155 ljudi narodnost nije poznata. „Svako ime jest osoba s identitetom žrtve koju otimamo zaboravu, kako se zločin koji je učinjen u 1.337 dana postojanja ustaškog logora Jasenovac više nikada i nigdje ne bi ponovio. Jasenovački stradalnici nisu samo brojevi. Oni su djeca, muškarci i žene sa svojim imenima i osobnim životnim pričama”, piše na svojoj službenoj stranici JUSP Jasenovac s Memorijalnim muzejem. 

Broj nije konačan jer istraživanja i dalje traju, možemo smatrati da je približno jednak ili nešto manji od stvarnog broja žrtava. To potvrđuju i ugledni znanstvenici, povjesničari Tvrtko Jakovina i Ivo Goldstein napominjući da bi ukupan broj stradalih mogao sezati i do 90 ili 100 tisuća ljudi, navodi Antifašistički Vjesnik. 

"Luburić Maks, ustaški bojnik, Zagreb. Od 1928. do 1941. bio je u emigraciji. Osnivač i prvi šef koncentracionih logora u Hrvatskoj. Na njegovu zapovijed likvidirano je u Staroj Gradiški 80.000, u Jasenovcu 120.000 i u drugim logorima 20.000 ljudi. Luburić je osobno sudjelovao kod pokolja, veliki sadist - živčano bolestan, patološki tip. Poslušno i na sve spremno oruđe poglavnika. Politički aktivan, pokretačka snaga za krvava obračunavanja u Hrvatskoj", pisala je Arena 1969. godine. 

Luburićeva jeziva crna limuzina milila je ulicama

Iz Sarajeva je odletio kurirskim avionom samo 36 sati prije oslobođenja, iz Zagreba je nestao svega šest sati prije ulaska prvih partizanskih jedinica . Za razliku od ostalih Pavelićevih glavešina, Luburić se okružio "hrtovima", tjelohraniteljima koji su ga zaista zdušno čuvali. Očigledno potpuno svjestan svoje krvničke uloge u aparatu NDH Luburrć se rijetko kad pojavljivao na stranicama ustaških novina, navodi Arena. 

FELJTON 'SEDAM ŠPIJUNA' Krvava misija Udbina špijuna Mungosa: Maksa Luburića ubio je čekićem

Nakon bitke kod Ivan-sedla potkraj 1944. godine Luburić se pojavljuje u Sarajevu. U gradu se sve jače osjećao rad ilegalaca, članova Partije, Skoja i simpatizera narodnooslobodilačkog pokreta. Poraz Nijemaca u tom trenutku je već neizbježan, General Drinjanin je u Sarajevo došao pripremiti im odstupnicu. Odmah je 18.veljače 1945. organizirao u Sarajevu "Stožer pukovnika Luburića". a koji je imenovao prijeki ratni sud.

Za sebe je u ulici Skenderiji odabrao vilu Berković, piše Arena. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervirao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, a zatim je prešao u vilu zvanu "Folkert" ili "Berković" u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana "Gradski podrum". Te zgrade su preko noći postale "kuće užasa", piše Antifašistički vjesnik. 

Sarajlije su svakodnevno sa zebnjom motrile njegovu crnu "tatru" kako mili ulicama. Dolaskom najgoreg Pavelićevog čovjeka čitav se grad pretvorio u koncentracioni logor. Iz vile Berković čuli su se prvi jauci. Počeo je veliki lov Generala Drinjanina na ljude, suradnike i simpatizere partizana.

Zločini u 'vili Luburić'

Iz dana u dan su u Skenderiju dopremani novi zatvorenici. Od više od dvije i po tisuće uhapšenih u to vrijeme u Sarajevu samo se jedan uspio spasiti. Bio je to Zvonko Grbac Putnik, poznat sarajevski ilegalac, kojega su drugovi uspjeli izvući iz bolnice. Njega je saslušavao osobno Luburićev major Dragutin Krema. 

Jedini svjedok strahota u vili Berković Zvonko Grbac priča:

- Prvo su mi noge polili petrolejem i zapalili. Zatim su me objesili za noge i gurali mi šake soli u usta. Kada bih se onesvijestio, zalijevali su me kablovima vode ... Onda je počinjalo iznova. Gazili su mi po želucu ... Nisam progovorio. Jedino što sam uporno u sebi ponavljao kada sam bio pri svijesti, bila je želja da što prije umrem. Kada su me prebacili u bolnicu, težio sam četrdeset sedam kilograma ...

Kosti zločinca 'Ubojstvo Maksa Luburića sam duboko istraživao. Taj grob zrači nemirom'

Knjižar Safet Šarenkapa bio je uhapšen 24 dana prije oslobođenja. Zatekli su ga upravo kada je pakirao kancelarijski materijal za Visočko-fojnički odred. Odveden je u vilu Berković.  Njegova kćerka Veda suznih se očiju prisjeća dana kada je otac pronađen:

- Prepoznali smo ga samo po džemperu i madežima na tijelu ... Na njegovim prstima nije bilo nijednog nokta, u ustima nijednog zuba... Mučili su ga usijanim željezom koje su mu stavljali između prstiju, preko tijela prelazili su mu vrelim glačalom.

"Prieki ratni sud stožera pukovnika Luburića" nije uspio evidentirati sve svoje žrtve. Zauvijek će ostati tajna kako je likvidiran posljednji transport zatvorenika, njih više od četiri stotine. Sva traganja rodbine uhapšenih bila su uzaludna. 

Luburić postaje sve okrutniji. Jednog jutra - točnije 28. ožujka 1945.  Sarajevom je prostrujila stravična vijest: na Marijin-dvoru je obješeno 55 rodoljuba. Nesretni ljudi su bili dopremljeni već ubijeni i Luburićevi su ih "crnci" mrtve objesili.  Ponekima su onako obješenima stavljali šešire na glavu , ostalo je zapisano. Masovna klanja i ubojstva ustaški prijeki sud je jednako opravdavao:

"Svi osuđenici biti su članovi komunističke partije, istu organizirali, primali i širili komunističko promičbeno tvorivo, davali i sakupljali novac za komunističku crvenu pomoć, nabavljati i otpremali oružje i streljivo partizanima u šumu, te organizirali jurišne udarne vodove 'PETORKE'..."

Žrtve Marijin-Dvora

Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. ožujka 1945. godine, objavljeno je: »Kazna odmazde vješanjem zbog djela umorstva i atentata«. Navodno u vremenu od 22. do 24. ožukka 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta. 

Na Marijin-Dvoru su obješeni: Omer Fazil Omer, Ragib Sarić, Ćamil Skando, Muradin Čobo, Hajro Hadžović, Mahmut Arslanagić, Hamid Avdić, Mustafa Spahalić, Hamid Talović, Hasan Hajdarević, Alija Meretlić, Salih Mujkanhodžić, Ahmed Vilogorac, Šućrija Lukavac, Afan Opijač, Huso Islamović, Lutvija Šaran, Pašo Avdić, Salko Zubčević, Avdo Mulahasanović, Edhem Kusturica, Pavle Pavlin, Anđa Buđen, Ragib Kreho, Omer Delalić, Edhem Sarić, Muhamed Potogija, Mehmed Karamehmedović, Suljo Pašić, Stanko Rojnik, Kasim Sarić, Žarko, Veljko i Zora Odović, Mane Levnajić, Ana (Anka) Pauković, Štefanija Čerkez, Ilijas Smajlagić, Stanislav Keško, Hašim Šukrin, Ines Samardžić, Hamdija Hodžić, Mustafa Ćemalović, Marinko Tuševljak, Dušan Močević, Vladimir Mirković, Milan Živak, Mićentije Tadić, Milosav Mikailović, Joco Likić, Miloš Čikić, Milorad Petrović, Borivoj Perić, srednjoškolci Vidoje Stević i Slobodan Nikolić.

Dva dana prije oslobođenja Sarajeva Luburić sjeda u svoju crnu "tatru" i odlazi u Rajlovac. Toga istog prijepodneva jedan lagani dvokrilac diže se i leti prema Zagrebu. U njemu su samo pilot i Luburić. Kasnije će, nekoliko sati prije ulaska partizana, Luburić bježati i iz Zagreba. Na koncu, "štakorskim kanalima" završit će u Španjolskoj gdje će ga 20. travnja 1969. likvidirati Udbin čovjek Ilija Stanić.