Tajnik Europskog parlamentarnog foruma o populaciji i razvoju (EPF) Neil Datta istraživač je ultrakonzervativnih pokreta koji bujaju u Europi, žele ugroziti prava žena i seksualnih manjina, a nisu zaobišli niti Hrvatsku. U Kinu Europa biti će prikazan dokumentarni film "Protuudar na pravo na pobačaj u Europi", a nakon projekcije Datta će odgovarati na pitanja. O neokonzervativnoj revoluciji, utjecaju religije, financiranju i njihovim ciljevima porazgovarao je i za Express.

Koja je veza između ograničavanja izbora, zabrane kontracepcije i spolnog odgoja, i povećanja stope nataliteta, je li se to pokazalo kao uspješna metoda?

Argument da ograničavanje izbora kada je riječ o reproduktivnim pravima pomaže pri problemu demografije i niskog nataliteta je argument koji se često koristi u Europi, i nije nov. No, povijesna perspektiva pokazuje nam da je taj argument na "klimavim nogama". Već dvadesetih Francuska je ograničila kontracepciju kako bi "pojačali rađanje" za sljedeći rat s Njemačkom, no to nije upalilo. U novije vrijeme Caucescu u Rumunjskoj ograničio je planiranje obitelji i pobačaj. Rezultat je bio visoka smrtnost žena (radi ilegalnih i nesigurnih pobačaja) i sirotišta dupkom puna siromašne, ostavljene djece.

Nema nekog razloga vjerovati da će isti taj scenarij drugačije završiti u Hrvatskoj. Umjesto toga treba razumjeti zašto je mogućnost planiranja djece, pa i pobačaj, važan. Planiranje obitelji omogućava ženama da odaberu kada će, i koliko, u svom životu postajati majke. Pristup sigurnom i legalnom pobačaju uopće ne pojačava potražnju za pobačajem, samo mijena uvjete unutar kojih će se taj pobačaj dogoditi tako da se siguran za ženu. U Rumunjskoj, kada se 1989. omogućilo da žene planiraju obitelji, a pobačaj postao dostupan, broj pobačaja je prvo narastao, a onda pao i stabilizirao se, žene su prestale umirati, a stabilizirala se i stopa rađanja ili natalitet.

Kako neokonzervativci planiraju pobijediti u "ratu protiv pobačaja" koji su, u suštini, ipak diljem svijeta, barem za sada, izgubili, i kako opravdavaju nametanje svojih (često vjerskih) uvjerenja onima koji ih ne dijele?

Organizacije koje su protiv prava na izbor i ljudskih prava planiraju, i već su otvorili, novi front, onaj vjerske slobode. Tvrde kako žensko pravo na izbor krši vjersku slobodu. Preciznije, pozivati će na sve više "priziva savjesti" u reproduktivnom zdravstvu kako bi liječnici i ostali u struci mogli odbijati raditi pobačaje koji su osnovni dio palete procedura za koje su se školovali. Uz to, gurati će poček prije pobačaja, obvezno i ne-medicinsko (moguće i pristrano) savjetovanje, i inzistirati na tehničkim specifikacijama klinika koje rade pobačaje. Vidimo taj trend diljem SAD-a, Rusije i mnogih država u Europi.

Kada je riječ o Hrvatskoj, kako bi opisali strukturu naših neokonzervativnih organizacija - jeste li upoznati sa našom scenom koja uključuje Vigilare, Opus Dei, Željku Markić i druge. Kako strukture u Bruxellesu gledaju na te organizacije, njihove ciljeve i taktike postizanja istih?

Ima mnogo onih u Hrvatskoj koji su povezani s nizom međunarodnih mreža. Vigilare je jako povezan s Ordo Iuris u Poljskoj, organizacijom koja je 2016. sastavila prijedlog zakona za totalnu zabranu pobačaja u toj državi. Oni su pak dio šire cjeline, egzotičnog alt-desnog vjerskog pokreta zvanog "Tradition, Family and Property" (tradicija, obitelj, vlasništvo) kojeg su tijela koja nadgledaju kultove u Francuskoj prozvala "pseudo-katoličkim". Oni su i organizatori TradFesta u Hrvatskoj. Željka Markić je pak dubinski povezana s mrežom čiji je cilj zatiranje ljudskih prava pod imenom "Agenda Europe" i njihovim manifestom "Restoring the Natural Order" (povratak prirodnog reda). "Agenda Europe" je blisko pak povezana s najkonzervativnijim strukturama u Vatikanu. Markić je, kroz HRAST, povezana s "European Christian Political Movement" (ECPM) koji spaja male, vrlo konzervativne političke stranke koje nisu dio demokršćanske struje.  

Koliko su organizirani, lobira li se u njihovo ime, i otkuda im financijska sredstva...?

Pokret, ako ga tako možemo nazvati, se profesionalizirao proteklih godina. Sada imaju profesionalne, obrazovane lobiste u području politike, prava i društvenih pokreta. Funkcioniraju trans-nacionalno i čini se da je njihovo financiranje također trans-nacionalno, te dolazi od nekih ruskih oligarha, meksičkih telekom milijardera i drugih bogatih pojedinaca diljem Europe. Mnogo je energije uloženo i u to da se financije sakupljaju preko CitizenGO platformi, a uspjeli su i od EU fondova dobiti novac, pa je Markić preko ECPM sada vrlo ovisna o financiranju od strane EU Parlamenta.

Planira li Europa napraviti išta po pitanju nicanja anti-ljudskopravaških referenduma koji su (barem u Hrvatskoj) na "tapeti", a prijete da ugroze prava mnogima?

Vrijeme je da EU i političke stranke shvate kako su neki mehanizmi koji su trebali pojačati participaciju u političkom životu demokracije "oteti" i iskorišteni kako bi se zatrla određena ljudska prava.

Kako bi ocijenili naše političare, bi li se oni trebali javno distancirati od takvih organizacija (čak i ako su iz desnog političkog spektra) ili mislite da će jahati na "valu populizma" dok im se to ne obije o glavu?

Ove organizacije imaju zaista agresivnu agendu koja bi, potencijalno, mogla utjecati na pravo svakog građana da odlučuje o tome hoće li imati djecu, koliko će ih imati, želi li se razvesti, i kako će biti sastavljena vaša obitelj. Bilo kakva suradnja s njima može biti opasna za društvo u cjelini, ali i političare koji preuzimaju taj rizik.

Pričali ste već o "promijeni" profila i stavova Davora Ive Stiera, kako ju objašnjavate?

Kad je Stier bio u Parlamentu, uvijek se ravnao po nekom "mainstreamu" konzervativaca. Otkada se vratio u Hrvatsku, često posjećuje organizacije koje su marginalne i ekstremne poput Vigilarea i Ordo Iurisa, na TradFestu je čak bio govornik. Teško je shvatiti kako se dogodila ta tranzicija.

Kako bi se nacija/građani mogli zaštititi od perfidne i lukave agende koja se gura. Koje je Vaše mišljenje o Istanbulskoj konvenciji i zašto ona predstavlja takvu opasnost neokonzervativnoj revoluciji?

Prva stvar koju se treba razumjeti jest čitava agenda koja je krajnji cilj ovi anti-ljudskopravaških grupa. Oni jedan dan mogu biti protiv Istanbulske konvencije, drugi dan protiv pobačaja, a treći protiv nečeg trećeg, i sve to na prvi pogled može djelovati nepovezano. No, oni su suštinski protiv toga da seksualne odnose, i to isključivo u svrhu prokreacije, ima bilo tko drugi osim muškarca i žene u vjerskom braku. To objašnjava zašto su protiv kontracepcije/pobačaja i LGBT prava, te kako svoje osobne vjerske ideale žele "prevesti" u zakone. Istanbulska je za njih opasna jer daje ženama moć, brani njihova prava, i štiti ih, i onda će se, očigledno, čak svrstati uz one koji nemaju problema s nasiljem nad ženama.

Koliko je jaka povezanost između neokonzervativizma, libertarijanstva i vjerskog fundamentalizma?

Postoji određena konvergencija nekih frakcija hiper-libertarijanske ekonomske agende s vjerskim fundamentalizmom. U nekim slučajevima, povratak u pred-moderan, feudalan sustav baziran na aristokratskom poretku vidi se kao idealna matrica "tradicije, obitelji i vlasništva" (a u Hrvatskoj njihove antene Vigilare i Ordo Iuris). Kod drugih je prisutna želja za minimalnim uplitanjem države, a taj bi prostor onda popunila Crkva.

Koje bi promjene onda trebala napraviti moderna, demokratska država da poboljša natalitet i demografsku sliku no bez povratka u srednji vijek i gaženja ženskih prava putem?

Moderne države koje imaju visok prirodni prirast (Belgija, Francuska, Švedska) to su postigle kroz kombinaciju faktora. Prvo, osnaživanje žena da se ostvare na tržištu rada i da se onda na isto to tržište s relativnom lakoćom vrate. Onda pristup svim mogućim tehnologijama onima koji se odluče imati djecu u kasnijim godinama, a također i infrastrukturu. Otvoren i inkluzivan stav prema seksualnosti je također vitalan, od spolnog odgoja djece u dobi kada je to primjereno, s pristupom kontracepciji i pobačaju.

Kako vidite razvoj situacije za hrvatski Zakon o pobačaju, ali i Obiteljski zakon, koji se sada razmatraju, a biti će izmjena. Koji je Vaš stav prema prizivu savjesti, i kako na to gleda Bruxelles?

Nadam se da će proces izmjene zakona pratiti znanstvene dosege u medicini i s dobrobiti građanki Hrvatske. Kada govorimo o prizivu savjesti moramo biti svjesni što to sve implicira. Žena ima zakonsko pravo na legalan pobačaj, hitni medicinski zahvat koji može biti i zdravstvena nužnost. S druge strane, ako se ne želite baviti pobačajima onda ima drugih grana medicine kojima se možete baviti. Priziv savjesti temelji se na socijalnoj stigmi oko pobačaja i generalno pozitivnog osjećaja koje društvo ima prema ljudima koji javno govore o svojoj kršćanskoj vjeri. No, žensko pravo na zdravlje i izbor, mora biti iznad toga.

Ove su organizacije inherentno anti-eu, no koriste europske institucije kako bi gurali svoje agende, ima li Europa način da od toga obrani i ne dopusti potkopavanje demokracije?

Točno je kako je većina ovih organizacija protiv Europske unije, pa čak i anti-establišment i anti-UN, i to zato jer su te institucije branitelji ljudskih prava. No, u nekim slučajevima, kao što je to s ECPM i HRAST-om, oni ovise o novcima istog tog EU. EU se mora zapitati kako da ne padne žrtvom vlastitih demokratskih mehanizama, i prilagoditi se.