Na današnji dan, 28. listopada 1922. godine, Italija je zakoračila u jedno od najmračnijih razdoblja svoje moderne povijesti. Tisuće pripadnika fašističkog pokreta, odjevenih u prepoznatljive crne košulje, krenule su prema Rimu, odlučne prisiliti državni vrh da vlast prepusti njihovu vođi Benitu Mussoliniju. Bio je to događaj koji će povijest zapamtiti kao Marš na Rim, trenutak koji se često opisuje kao početak fašističke diktature i prekretnica koja je utjecala na sudbinu čitave Europe. Ali stvarnost je bila znatno složenija od legende koju će Mussolini poslije desetljećima graditi. Fašisti, naime, nisu osvojili Rim. Nisu porazili talijansku vojsku, zauzeli kraljevsku palaču niti oružjem svrgnuli vladu. Njihov vođa nije čak ni predvodio svoje pristaše tijekom odlučujućih sati pohoda. Dok su njegove crnokošuljaške postrojbe napredovale prema prijestolnici, Mussolini se nalazio u Milanu i čekao ishod političke krize. Kada je naposljetku stigao u Rim, došao je vlakom, na poziv samoga kralja Viktora Emanuela III., koji mu je povjerio sastavljanje nove vlade.

Upravo u tome leži jedna od najvažnijih, ali i najuznemirujućih povijesnih pouka Marša na Rim. Fašistički režim nije nastao jednostavno zato što je država bila preslaba da se obrani. Nastao je i zato što su ljudi na njezinu vrhu odlučili da ga neće zaustaviti. Kralj, utjecajni političari, dijelovi gospodarskih elita i predstavnici državnog aparata vjerovali su da Mussolinija mogu iskoristiti za uspostavu reda, slamanje ljevice i zaustavljanje političkih nemira. Računali su da će ga, jednom kada postane dio državnog sustava, uspjeti obuzdati. Umjesto toga otvorili su mu vrata vlasti koju će postupno pretvoriti u diktaturu.

RIJEČKI DIKTATOR Nakon seksa je zapisivao sve o mirisu žena, imao je sifilis i bio ovisan o koki

Italija je 1918. iz Prvog svjetskog rata izašla kao jedna od pobjednica, ali velik dio stanovništva nije imao osjećaj da je pobjeda donijela očekivane koristi. Stotine tisuća talijanskih vojnika izgubile su živote, gospodarstvo je bilo opterećeno dugovima, inflacija je nagrizala plaće, a nezaposlenost i socijalno nezadovoljstvo rasli su iz mjeseca u mjesec. Među nacionalistima se proširio pojam osakaćene pobjede, uvjerenje da Italija nakon rata nije dobila teritorije i međunarodni položaj koji su joj bili obećani. Istodobno su se radnički štrajkovi, seljački nemiri i političke mobilizacije pretvarali u ozbiljnu prijetnju postojećem društvenom poretku. Tijekom takozvanog Crvenog dvogodišta, između 1919. i 1920., industrijski radnici zauzimali su tvornice, a socijalistički pokret jačao je u brojnim gradovima. Pod dojmom boljševičke revolucije u Rusiji, talijanske konzervativne elite strahovale su da bi sličan prevrat mogao zahvatiti i njihovu zemlju. U takvoj atmosferi pojavio se Benito Mussolini, bivši socijalist i nekadašnji urednik socijalističkog lista Avanti!, koji je tijekom rata napustio dotadašnja politička uvjerenja i postao zagovornik radikalnog nacionalizma. Godine 1919. osnovao je fašistički pokret, koji je tijekom sljedećih godina prerastao u organiziranu političku silu. Njegovi pripadnici nisu se oslanjali samo na govore, propagandu i izbore. Koristili su i sustavno političko nasilje. Fašističke odrede, poznate kao squadristi, činili su pripadnici paravojnih skupina koje su napadale sindikalne organizacije, socijalističke klubove, redakcije novina i političke protivnike. Tukli su aktiviste, uništavali radničke domove i zastrašivali lokalne dužnosnike. U pojedinim dijelovima zemlje fašisti su postupno preuzimali stvarnu kontrolu nad lokalnom politikom, često uz pasivnost, a katkad i izravnu suradnju policije, vojske i lokalnih vlasti. Mussolini je istodobno pažljivo gradio sliku čovjeka koji može spasiti Italiju od kaosa. Industrijalcima i zemljoposjednicima obećavao je zaštitu od revolucionarne ljevice, nacionalistima obnovu talijanskog prestiža, a tradicionalnim političkim elitama snažnu vlast koja će prekinuti dugotrajnu nestabilnost parlamentarnih vlada.

U listopadu 1922. Mussolini je procijenio da je došlo vrijeme za konačan obračun s liberalnom državom. Njegov pokret imao je sve više članova, a tradicionalne političke stranke bile su podijeljene i nesposobne dogovoriti stabilnu vladu. Dana 24. listopada okupio je svoje pristaše u Napulju, gdje je održana velika fašistička manifestacija. Poruka je bila jasna: fašisti više nisu zadovoljni sudjelovanjem u političkom životu. Željeli su preuzeti vlast. Plan je podrazumijevao mobilizaciju naoružanih skupina koje će se iz različitih dijelova Italije približavati Rimu, istodobno zauzimajući važne državne ustanove u pokrajinama. Operacijom su upravljala četvorica vodećih fašista, poznata kao kvadrumviri: Emilio De Bono, Italo Balbo, Cesare Maria De Vecchi i Michele Bianchi. Njihova je zadaća bila koordinirati okupljanje crnokošuljaša i stvoriti pritisak koji će prisiliti političke institucije na kapitulaciju. Mussolini je istodobno prijetio nasiljem i ostavljao otvorenima vrata pregovorima. Nije se potpuno oslanjao na vojnu snagu svojeg pokreta. Računao je i na strah, kolebljivost i međusobne sukobe protivnika.

U noći između 27. i 28. listopada fašističke skupine počele su zauzimati prefekture, željezničke postaje, poštanske i druge javne ustanove. U pojedinim gradovima nailazile su na otpor, ali drugdje su im lokalne vlasti praktički prepustile kontrolu. Prema talijanskoj enciklopediji Treccani, riječ je bila o strategiji koja je spajala paravojnu pobunu s političkim kompromisima, omogućujući Mussoliniju da prijetnju državnim udarom pretvori u sredstvo pregovaranja o vlasti. Mussolini je ostao u Milanu. Nije se izložio opasnosti na čelu kolone niti osobno vodio juriš na prijestolnicu. Ondje je čekao vijesti, održavao političke kontakte i promatrao hoće li se državni vrh odlučiti na otpor ili popuštanje. Procjene govore da je u samom pohodu sudjelovalo manje od 30.000 fašista.

U ranim jutarnjim satima 28. listopada 1922. talijanska vlada predvođena premijerom Luigijem Factom odlučila je odgovoriti na fašističku pobunu proglašenjem opsadnog stanja. Vojska bi dobila izvanredne ovlasti za očuvanje javnog reda, obranu državnih institucija i sprječavanje ulaska fašističkih odreda u Rim. Postojala je, međutim, jedna prepreka. Za provedbu odluke bio je potreban potpis kralja Viktora Emanuela III. Kralj ga je odbio dati. Ta odluka predstavljala je presudan trenutak čitave krize. Bez kraljeva odobrenja nije provedena planirana opća vojna akcija protiv fašista. Factina vlada izgubila je mogućnost odlučnog odgovora i podnijela ostavku, a politička inicijativa prešla je u ruke dvora.

Zašto je kralj odbio potpisati dokument kojim je mogao pokušati zaustaviti Mussolinija? O tome povjesničari raspravljaju desetljećima. Jedno od objašnjenja jest da se bojao građanskog rata, osobito zbog mogućnosti da dijelovi vojske i državnog aparata odbiju sudjelovati u sukobu s fašistima. Drugi naglašavaju njegov strah za budućnost monarhije, uvjerenje da Mussolini može stabilizirati zemlju te političke pritiske konzervativnih krugova koji su u fašistima vidjeli zaštitu od ljevice. Američki Nacionalni muzej Drugoga svjetskog rata u svojoj analizi kraljeve uloge navodi da je Viktor Emanuel III. u Mussoliniju vidio čovjeka sposobnog uspostaviti red i okončati političku nestabilnost, unatoč tome što je bio svjestan nasilnih metoda njegovih pristaša. Kralj je svoje postupke poslije opravdavao željom da spriječi građanski rat, ali povjesničari upozoravaju da njegova objašnjenja nisu uklonila sumnje u stvarne motive odluke. U popularnim prikazima Marša na Rim često se ističe da je talijanska vojska jednostavno mogla poraziti fašiste da je dobila zapovijed. Takvo mišljenje zastupali su brojni povjesničari, oslanjajući se na razliku u brojnosti, opremljenosti i organizaciji dviju strana. Ipak, povjesničar John Foot u znanstvenom radu objavljenom 2023. u časopisu Modern Italy upozorava da je riječ o pretpostavci koju nije moguće sa sigurnošću dokazati. Vojska je prethodnih godina često tolerirala fašističko nasilje ili surađivala s fašističkim skupinama, pa je pitanje kako bi se ponašala u otvorenom sukobu ostalo bez konačnog odgovora. Ono što nije sporno jest činjenica da odlučujuća bitka za Rim nikada nije vođena.

Mussolini je u Rim stigao vlakom

Nakon kraljeva odbijanja proglašenja opsadnog stanja uslijedili su intenzivni pregovori o novoj vladi. U jednom trenutku razmatralo se da vladu sastavi konzervativni političar Antonio Salandra, uz sudjelovanje Mussolinija. Međutim, fašističko vodstvo odbilo je biti tek jedan od partnera u novoj političkoj kombinaciji. Mussolini je tražio premijersko mjesto. Kralj je naposljetku popustio. Dana 29. listopada pozvao je Mussolinija da sastavi vladu. Fašistički vođa krenuo je iz Milana prema Rimu vlakom i stigao 30. listopada, kada je pred kraljem formalno preuzeo mandat. Nova vlada sastavljena je 31. listopada. Crnokošuljaši su zatim sudjelovali u velikom mimohodu ulicama Rima. Fotografije fašističkih kolona, zastava i Mussolinija među svojim pristašama postale su sastavni dio propagandnog prikaza događaja. Stvaran slijed događaja bio je drukčiji: politička odluka koja je otvorila Mussoliniju put prema vlasti donesena je prije završnog trijumfalnog mimohoda. Već 16. studenoga 1922., Mussolini je tijekom predstavljanja svoje vlade pred Zastupničkim domom, održao govor koji je jasno pokazivao koliko malo poštovanja ima prema parlamentarnim institucijama. Govorio je o mogućnosti da parlament pretvori u logor svojih naoružanih sljedbenika i isticao kako se suzdržao od potpune primjene sile. Pa ipak, Mussolinijeva vlada dobila je parlamentarnu potporu. U prosincu 1922. odobrene su joj široke ovlasti u području uprave i financija, čime je dodatno ojačan njezin položaj.

Sljedećih godina Mussolini će sustavno potkopavati politički pluralizam. Fašistička milicija postala je dio državnog sustava, izborna pravila prilagođena su jačanju vladajuće stranke, a političko nasilje nastavilo se i nakon preuzimanja vlasti. Posebno važan trenutak dogodio se 1924., kada je socijalistički zastupnik Giacomo Matteotti, jedan od najoštrijih kritičara fašističkog nasilja i izbornih nepravilnosti, otet i ubijen. Njegovo ubojstvo izazvalo je duboku političku krizu koja je privremeno ugrozila Mussolinijev položaj. No kralj nije iskoristio svoje ovlasti da smijeni premijera. Mussolini je preživio krizu, a tijekom 1925. i 1926. dovršio je pretvaranje Italije u diktaturu. Oporbene stranke bile su zabranjene, sloboda medija uništena, a politički protivnici izloženi represiji, zatvaranju i progonstvu. Monarhija je formalno opstala, ali je njezin politički utjecaj bio znatno oslabljen. Čovjek kojega su elite namjeravale držati pod nadzorom uspostavio je režim koji će potrajati više od dvadeset godina.

Kralj koji ga je doveo na vlast na kraju ga je i smijenio

Ironija povijesti jest da je isti kralj koji je u listopadu 1922. otvorio Mussoliniju vrata premijerskog ureda više od dva desetljeća poslije sudjelovao u njegovu uklanjanju s vlasti. U međuvremenu je Italija prošla kroz fašističku diktaturu, imperijalističko osvajanje Etiopije, savez s nacističkom Njemačkom i ulazak u Drugi svjetski rat. Mussolinijeva odluka da 1940. pridruži Italiju Hitlerovoj Njemačkoj dovela je zemlju u rat koji je donio goleme ljudske gubitke, razaranja i konačan slom fašističkog režima. Nakon savezničkog iskrcavanja na Siciliji i sve težih vojnih poraza, 25. srpnja 1943. Fašističko veliko vijeće izglasalo je prijedlog koji je omogućio rušenje Mussolinijeva položaja. Kralj Viktor Emanuel III. zatim ga je razriješio dužnosti i naredio njegovo uhićenje. Za novog premijera imenovan je maršal Pietro Badoglio.