“Srcem mi je prostrujala smrt i kad smrti više u meni nije bilo, umro sam”, tako završava roman “La mort i la primavera” velike katalonske spisateljice Merce Rodoreda, objavljen tri godine nakon njezine smrti. Engleski prijevod radi malu, ali znatnu intervenciju, pa se tako izdanje koje sam čitala, nakladnika Penguin European Writers prema prijevodu Marthe Tennent, zove “Death in Spring”. Roman nije preveden na hrvatski jezik, ali je objavljen 2022. u izdanju srpskog Kontrasta i u prijevodu Silvije Monros Stojaković. Najzaslužniji za prijevode i tog malog dijela kod nas prevedene katalonske književnosti, Boris Dumančić na hrvatski je preveo njezine romane “Razbijeno zrcalo” i “Trg dijamanata”, često naveden kao njezin “magnum opus”. Odraz režimske represije na pojedinca stalna je tema književnosti Merce Rodoreda i iako su ova dva spomenuta romana (koja bi se dalo podvesti pod obiteljske sage), s prikazima pogubnosti Francove diktature ne samo po pojedinca, već i kulture cijelog jednog naroda, svakako relevantni danas, ne mogu, a da ne pišem o “Smrti i proljeću”. Ne znam hoću li imati tih riječi da ispravno kažem - ako se gdje nađete kraj te knjige, na kojem god jeziku je mogli čitati, ne dajte da vam promakne. Možda negdje postoji, ali ja to još ne znam, toliko nasilja zapisanog, nasilja do nečovječnosti, toliko, a nikad ljepšeg.

I takvo je doba, upravo sad, da nad nasiljem, sistemskim i propisanim, a prikazanim poput nečeg prirodnog, nasiljem koje se događa kao što se izmjenjuju dan i noć, možemo zastati užasnuti i na njega nijemi, istovremeno dirnuti prostodušnom ljepotom prirode. Ovo je dakle roman o čovječnosti, najkraće rečeno.

Kad sanjivi početak i sliku plutanja u vodi, zatim sjećanje na djetinjstvo i ulicu duž koje cvjetaju glicinije, popodne koje je moglo biti samo sunčano, presiječe slika čovjeka koji sjekirom rastvara drvo kako bi ušao u njega umrijeti - učini se kao da je tu nešto pogrešno pročitano, negdje se dogodio nesporazum. Ali onda će nadirati mještani s lopatama, ulijevati cement u otvorena usta pokojnika, sve dok trstikom skriveni dječak gleda kako mu tog proljeća umire otac.

Svijet ovoga romana podsjeća na planinsko katalonsko selo pod kojim protječe rijeka kao bujica. Običaji su poput božjeg zakona, a oni načas nalikuju nečemu što nam je poznato, a opet kao da nisu s ovoga svijeta. U tim je ljudima prije svega brutalnosti, sve je tako bešćutno, da se lako zapitati: jesmo li to mogli biti mi?

Selo iz svoje kule nadgleda izvjesni Senyor, alegorija je i više nego jasna. Strahota je potpuna tek pogledom na biografiju autorice.

Merce Rodoreda rođena je 1908. godine u Barceloni. Odrasta u obitelji intelektualaca i štovatelja umjetnosti. Roditelji je vode u kazalište, već u ranoj dobi čita velike katalonske autore. Trinaest joj je godina, kad se u kuću s njima useljava majčin brat i nameće im drugačiji način života. Merce odrasta u kući u kojoj od tada vladaju asketizam i red, da bi se u dobi od dvadeset, uz crkveno dopuštenje, udala za 14 godina starijeg ujaka. Rodit će mu sina. Počinje pisati i objavljivati početkom 1930-ih, piše isključivo na katalonskom, često zatvorena u mali kolumbarij (golubice, ne grobovi!) u vrtu kuće pisca i prijatelja Manuela Angelona. Pred sam kraj Španjolskoga građanskog rata i izvjesni dolazak Franca na vlast, kao angažirana na promicanju katalonske kulture i jezika, primorana je otići iz domovine. Ostavlja supruga, sina povjerava majci, uvjerena kako će rastanak biti kratak. Odlazi prvo u Pariz, da bi ponovno pobjegla, ovoga puta pred nacistima, na jug, u Limoges, Bordeaux...

Nakon rata smjestit će se u Parizu s novim partnerom. Neko vrijeme radi kao švelja, sve dok ne dobije priliku pisati za novine. U Barcelonu dolazi prvi put nakon bijega tek 1949. godine, kao već objavljivana autorica. Skrasit će se u Genevi, gradu koji je smatrala dovoljno dosadnim da može na miru pisati. U Barcelonu se vraća nakon smrti drugog supruga. Već je i sama u poznoj dobi, kad joj se knjige počinju prevoditi i dobiva itekako zasluženu međunarodnu pozornost - još nepravedno malenu. Pred kraj života, s mudrosti kakvu se ne može zamijeniti s vještinom nekoga mlađeg, Merce Rodoreda piše razarajuću osudu totalitarizma koja se čita s gotovo perverznim užitkom.

U svijetu u kojem odrasta neimenovani pripovjedač, ljudi, dakle, odlaze umrijeti u rasporenim stablima, cementom im zatrpavaju dušu u tijelima, trudnicama vežu poveze na oči kako djeca ne bi nalikovala onima koje ugledaju, ždrijebom se odabire onaj koji će se strmoglaviti niz rijeku koja protječe selom i na oduševljenje svih umrijeti od tog kamenja, a djecu se vodi gledati zatvorenika, izgladnjelog i deformiranog, da kao što ozarena love leptire po livadama, štapom nesretnika bodu među rebra...

Glas tog pripovjedača pun je tuge, a ujedno rezigniran, kao da svijet i ne može biti drugačiji nego što jest, kao da se sve okrutnosti smjenjuju kao i priroda. Magijski realizam kojim barata Rodoreda naveliko je hvalio i Gabriel Garcia Marquez. Kod nje je ono magijsko toliko svedeno, klati se između mogućeg i nemogućeg, da će se neke slike učiniti kao da su pročitane u transu, i natjerat će čitatelja da im se vrati i još jednom proživi tu mučninu.

Jedno je poglavlje posebno važno spomenuti. Posjet zatvoreniku punokrvni je traktat o represiji u kojemu je prokazana narav svakog režima koji je ikad postojao. Pripovjedač sam stiže kod zatvorenika, zgrčenog, onemoćalog, ispijenog i lišenog svakog dostojanstva, da bi mu ovaj posve lucidno i pomireno rekao da ako se u nešto vjeruje, ono postaje upravo takvim. Zašto je kažnjen? Jedini je vidio istinu, tvrdi, te je izrekao.

Čovjek je načinjen od vode, govori, živi na zemlji i u zraku, a živi zarobljen - svi ljudi žive zarobljeni. On kojega su stavili u kavez, nije on zarobljen, samo se njegov život razlikuje od života drugih, objašnjava. Njihov svijet je takav jer ljudi vjeruju da takvim mora biti. Sve je to iz straha, a ljudi vole strahovati. Treba im u što će vjerovati, treba im patiti, patiti i patiti, i mrtve guše da još više pate, da patnja traje do posljednjeg daha, pa da ne postoji jedan svijetao čas života. A ono od čega strahuju je vlastita želja - čovjeku urođena čežnja.

I prije nego tko pomisli na prostu potrebu za zadovoljstvom, ni po čemu manje značajnu, treba se sjetiti da se mogu željeti i sloboda, pravda, blagost... I da smo onoga trenutka kad se tih posve razumnih čežnja odreknemo, kad pred sistemom koji ih poništava stanemo tupi i netaknuti, da smo tad svladani. Ono što bismo mi nazvali barbarstvom, služi istrebljenju čežnje kao takve, prema predaji najgoreg što čovjeka može snaći, jer čežnja podrazumijeva samosvijest - najgoreg nametnika dobroga režima.

Proljeće kao pomirenje ili proljeće kao revolucija - takvoj smrti može uslijediti oboje. Posljednje godine života Merce Rodoreda provodi uglavnom samotnjački, udaljena od sina, obitelji i prijatelja. Do samoga kraja piše. Umire 1983. godine u dobi od 74 godine i od teškog raka jetre. Njezini bližnji tvrdili su kako se nakon dijagnoze uopće nije htjela boriti. Drugačije se, vjerujem to, smrt i ne bi mogla napisati ovakvom, jer ova je knjiga jedno dugo i očaravajuće umiranje, a kako umire čovjek nego otpuštanjem svih želja, svakog nagona. I kako onda živi čovjek, a da je mrtav, nego potpunim pokoravanjem?

* Razbijeno zrcalo, Mercè Rodoreda, V.B.Z. prijevod: Boris Dumančić