Javni prostor u Hrvatskoj ranjiva je stvar, nešto poput alpskih ledenjaka. I dok su alpski ledenjaci žrtva globalnih klimatskih promjena, hrvatski javni prostor žrtva je lokalnih društvenih promjena. Otkud sad ledenjaci u priči? Instinkt, rekao bih, koji signalizira kako bi spas od ljetnih vrućina i pripeka kakve ovih dana pritišću Europu trebalo potražiti ne u mlačnome moru i koktelima s ledom na plažama pod koncesijom, nego na svježem planinskom zraku, po mogućnosti ondje gdje još ima ledenjaka. Kako bilo, u oba slučaja trebalo bi požuriti, jer se i javni prostor na uređenim hrvatskim plažama i u Hrvatskoj uopće te ledenjaci u alpskim visinama tope naočigled. Možda će već djeca današnje djece o javnom prostoru i ledenjacima slušati kao što se danas sluša o kolumbijskim Cágabama, velikim njorkama, slobodi, jednakosti, bratstvu te ostalim ugroženim i istrijebljenim kulturama, vrstama i stvarima.

Dakle, javni prostor. Otkako je dio hrvatske obale otet građanima i predan pojedincima na tobože ograničeno vijeme od nekoliko desetaka godina (ta otimačina je kao i sve druge otimačine od osamostaljenja naovamo ozakonjena, a u žargonu otimača naziva se Zakon o koncesijama), svako ljeto mediji izvještavaju o sukobu koncesionara i građana koji ne žele unajmljivati ležaljke i koristiti druge usluge koje koncesionari nude, poput pića i jela na terasama uz more. Riječ je o ljudima koji na plažu dolaze uživati u svačijem moru i svačijem suncu, s ručnicama koje će prostrti na svačijem pijesku i s vlastitim pićem u torbi, o ljudima od kojih promućurni koncesionari neće imati previše koristi.

I tu dolazi do problema. Naime, na tim ljudima gulikože, poznati i kao koncesionari, ne mogu parazitirati kao što parazitiraju na onima koji radije leže na unajmljenim ležaljkama nego na vlastitim ručnicima, pod unajmljenim suncobranima nego u kakvom prirodnom, besplatnom hladu, koji radije gase žeđ na šanku nego iz boce koju su donijeli od kuće. Gulikožama se od takvih diže kosa na glavi. 

Vladar Bandić je dijagnoza našeg bolesnog društva

Kako bi ih se riješili, gulikože ne biraju sredstva - poznati su slučajevi pretresa građana na ulazu na plaže gdje su im zaštitari oduzimali boce s pićem te slučajevi izbacivanja s plaža kupača koji donesu vlastite ručnike. I premda zakon nalaže da ležaljke za iznajmljivanje budu negdje sa strane, na hrpi, sve dok ih netko ne unajmi i stavi ondje gdje želi ili gdje ima mjesta, najčešći je slučaj da gulikože praznim ležaljkama okupiraju najbolja mjesta na plaži (tik uz more, na primjer), dok se ostali moraju zadovoljiti restlovima. Pravo svakoga je, kaže zakon, da odstrani praznu, neiznajmljenu ležaljku i ondje stavi svoj ručnik. No jedno je što kaže zakon, a nešto sasvim drugo kako to izgleda u praksi.

Građanin koji pokuša ostvariti svoje pravo da odstrani praznu, neiznajmljenu ležaljku i ondje stavi svoj ručnik, morat će to svoje zajamčeno pravo obraniti vlastitim rukama i nogama. Neće mu u tome, kažu iskustva, pomoći redari, policija, uprava plaže, nitko. Kao i u većini drugih slučajeva kad su im ugrožena prava, građani su prepušteni samima sebi. U sređenom društvu, kaže drevna kineska poslovica, čovjek štiti sebe pravdom, a u raspadnutom društvu sam čovjek štiti pravdu. No stvar može biti i gora nego što danas jest, tvrde aktivisti koji se zalažu da javne plaže doista budu ono što jesu, naime javne. Oni se plaše da bi novim zakonom o koncesijama unajmljivanje ležaljki bilo obavezno na svim plažama pod koncesijom, da ondje više ne bi bilo mjesta za ručnike građana. Što bi značilo da je dio morske obale zauvijek izgubljen za javnost i predan u ruke privatnicima. Jer, ne zavaravajmo se, vremensko ograničenje od trideset godina, na koliko najčešće glasi koncesija, bit će, čim istekne, produljeno na sljedećih trideset godina, i tako unedogled.

Doživotni vladar? Bandićevih 18 godina afera, ludih izjava, zlatnih WC-a...

Slično se događa i s izvorima pitke vode, šumama, poljoprivrednim zemljištem, otocima, sa svime što vrijedi u Hrvatskoj. Uostalom, što je vječnost ako ne zbroj privremenosti. U privremenu vječnost odlazi i sve više javnog prostora u gradovima, u njima je sve manje mjesta gdje čovjek može sjesti i odahnuti ili parkirati svoj automobil, a da ga to ništa ne košta. U tom smislu Zagreb je daleko odmakao. Od Svetica na istoku do Selske na zapadu, od Jurjevske i Medvedgradske na sjeveru do Cvjetnog naselja i određenih zona u Novom Zagrebu na jugu, sve je golemo parkiralište, teritorij na kojem harači jedna podružnica Zagrebačkog holdinga. Cijena parkiranja ovih dana opet je otišla u nebo, negdje je i udvostručena, što samo znači da se gradonačelnik ozbiljno priprema za sljedeće izbore. Pa sad diže cijene parkinga kako bi ih, kad mu se to učini zgodnim, prepolovio, znači da računa na kokošje pamćenje Zagrepčana. A da Zagrepčani doista pamte kao kokoši svjedoči njegovih pet uzastopnih mandata za kojih u Zagrebu nije realizirao ni jedan veliki infrastrukturni projekt. Posljednji takvi projekti su bili, ako me sjećanje ne vara, tramvajske pruge Jarun - Prečko i Dubrava - Dubec, realizirane za mandata HDZ-ove gradonačelnice Marine Matulović-Dropulić. Dotle je lista šteta, kulturnih i materijalnih, koje je gradonačelnik pričinio Zagrebu poprilično dugačka.

No sve da Zagrepčani i nemaju kokošje pamćenje i kokošju hrabrost, sve da nekim čudom i odluče dići glavu i glas te pokazati lokalnom despotu što mu ide, ne bi to imali gdje učiniti. Naime, u središtu Zagreba javni prostor pojele su terase ugostiteljskih lokala i šatori, trgovi i pješačke zone zakrčeni su stolovima, stolcima i suncobranima, a protestirati sjedeći na nekoj terasi i pijući kavu ili pivo poprilično je glupo i za hrvatske prilike. Kako stvari stoje, Zagrepčani protestirati i svoje mišljenje izražavati mogu zaista samo ondje gdje im je nedavno poručio onaj kako-li-se-samo-zvao – između svoja četiri zida.