Sve se promijenilo smrću Franje Tuđmana. Građanska, demokratska „Šestorka“ siječanjske izbore iz 2000. dobila je s umalo dvotrećinskom većinom u Saboru, a odlazak Tuđmana značio je i to da, nakon godina u kojima je Tuđman govorio da „ne može dopustiti oporbenu situaciju u glavnom gradu“, Zagreb u svojoj skupštini napokon smije izabrati gradonačelnika koji nije iz HDZ-a.
Prvi mandat
HDZ je tada imao samo 5 od 50 vjećnika i glavni grad Hrvatske dočekao je u lipnju 2000. da novi gradonačelnik postane Milan Bandić, tada 45-godišnji predsjednik SDP-a u Zagrebu koji je stranku na toj razini vodio od 1997. Nikome tada nije bilo na kraj pameti da će taj čovjek Zagreb voditi narednih 18 godina, tijekom pet mandata. Još manje ih je moglo zamisliti da će postati praktično „suveren“ grada, da će se zalijetati da postane „gradonačelnik Hrvatske“, a najmanje nepregledan niz skandala, određeni broj ozbiljnih kaznenih procesa zbog navodne jezive korupcije, čak i nešto zatvorskog staža.
Drugi mandat
Izbori u Gradu Zagrebu iz 2000. bili su izvanredni, ali su redoviti izbori iz 2001., s obzirom na Bandićevu tadašnju popularnost u SDP-u, bili čista formalnost i on je praktično samo potvrđen. Te godine je izgradio vikendicu u Slavagori, iznad Samobora, bez građevinske dozvole. Kad se to otkrilo, trebalo mu je samo tjedan dana da sve legalizira. Ne zaboravimo i onu anegdotu iz 2000. Grad Zagreb i Croatia Bus d.d. sklopili su ugovor o zamjeni zemljišta. Grad Zagreb je od tvrtke Leona Sulića, umjesto 4,5 milijuna kuna za 1013 kvadrata (kao što je ustanovilo Državno odvjetništvo) dobio samo 710.000 kuna čime je grad oštećen za 3,8 milijuna kuna.
Međutim, već sljedeće godine šokirao je hrvatsku javnost kada je svojim Range Roverom jedne večeri izazvao prometnu nesreću pod utjecajem alkohola, štono se narodski kaže „pijan“, a onda još i bježao pred policajcem. Branio se da se vraćao s karmina na kojima je popio tri-četiri gemišta, ali mu je malo tko vjerovao jer ga je policajac koji ga je tada uhvatio, prijavio za pokušaj podmićivanja. Pa je policajac dobio otkaz. Pa je policajac vraćen na posao.
Bandiću se tada srušilo nebo na glavu i u ožujku je morao dati ostavku. Zamijenila ga je Vlasta Pavić. Samo, Bandić se nije predavao. Izborio se da bude dogradonačelnik, blokirao je gradonačelnicu i činio sve moguće i nemoguće da što prije dođe do novih izbora. 2003. ponovno se vjenčao sa svojom suprugom od koje se rastao 1995. Javnost je tada stala ispitivati da li se razveo samo fiktivno kako bi lakše kupili stan u kojem su živjeli.
U travnju 2004. Pavić ga je optužila da joj je u skupštini psovao majku, ali Bandić za to nije odgovarao u stranci. Povod sukobu je bilo otkriće da je Bandić još 2001. potrošio 15 milijuna eura za atraktivno zemljište tvrtke Zagrepčanke, premda su na zemljištu bile upisane čak 43 zabilježbe kojima su razne tvrtke potraživale zemljište ili dio zemljišta na osnovi dugovanja Zagrepčanke.
Treći mandat
Na izborima 2005. ponovno je nositelj liste SDP-a u Zagrebu. Osvojio je 40,95 posto glasova, ponovno postao gradonačelnik Zagreba, ali je po prvi put pao na jurišu na nacionalnu razinu. Kandidirao se za predsjednika SDP-a na nacionalnoj razini, a pretekli su ga i Željka Antunović i Zoran Milanović. U srpnju 2005. novinari su ga čuli da radnicima dovikuje: „Rad oslobađa!“, te da u društvu govori da: „Nacisti nisu bili skroz blesavi.“ U siječnju 2006. ovako je prijetio novinaru Večernjeg lista: „Mogao bi se tu poskliznuti i slomiti nogu, ili bi se nekome od tvojih moglo nešto dogoditi.“
2006. Bandić je najavio preuređenje Cvjetnog trga u Zagrebu, što je do 2009. dovelo do mijenjanja GUP-a, do pobune desetaka tisuća Zagrepčana, pojave udruge „Pravo na grad“, da bi u kolovozu 2009. bilo porušeno sve što je trebalo biti, a Tomislav Horvatinčić izgradio je svoj šoping centar. Na kraju se otkrilo da je upravo Bandićevim pritiskom na gradske službe izmijenjen Generalni urbanistički plan grada Zagreba kako bi se mogao izvesti tako veliki zahvat u središtu grada.
Vezano baš za to, u siječnju 2007. opet je novinar Večernjeg lista uhvatio Bandića kako psuje: „Tko je taj Celakoski da ruši ono što ja gradim? Što je on stvorio cijeloga života, nema ni kučeta ni mačeta. Ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi. P... mu materina, što hoće taj Celakoski? Bog ih j... bolesne!“ 2006. godine otkriveno je da je Bandić kupio 125 metara četvornih velik stan u Bužanovoj ulici, čija je vrijednost procijenjena na oko 370.000 eura.
Problem je izazvala informacija kako se tu radi o dvostruko većem stanu, a sukladno tome i dvostruko skupljem. Međutim, Bandić je tvrdio da drugi stan pripada njegovu bratu Dragi. Novinari su otkrili da je Drago Bandić skromni gastarbajter iz Berlina koji se ne može priuštiti tako skupu nekretninu.
Od listopada 2007. Bandić je pod istragom USKOK-a zbog nekoliko poslova koje je sklopio kao gradonačelnik, u prvom redu zbog razmjene zemljišta na raskrižju Maksimirske ulice i Avenije Gojka Šuška u centru za zemljište u Sesvetskom Kraljevcu daleko u predgrađu. Posao od 58 milijuna, sumnjali su, preplaćen je 20 milijuna, a dvjema tvrtkama s kojima je Bandić sklopio ugovor, upravljali su – studenti.
Dokumenti Porezne uprave pokazivali su da je zemljište u Sesvetskom Kraljevcu preuzeto po cijeni od 270 eura za četvorni metar, iako je procjenjivano na najviše 100 eura po četvornom metru 2008. Premlaćen je Igor Rađenović, direktor Zagrebačkih cesta koji je, navodno pokušao zaustaviti kriminal u gradskoj tvrtki. Poslije se, također u medijima, spekuliralo kako gradonačelnik štiti osumnjičenike u aferi Rađenović. U priču se uključuje i Slobodan Ljubičić, koji objavljuje anonimno pismo protiv Rađenovića na web. Zbog toga mora podnijeti ostavku na dužnost u Holdingu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
U nekoj od uređenih zemalja nakon tih afera nebi mogao naći posao ni kao čistač svojh milijunskih WCa