Prvo je Davor Bernardić godinama rušio Zorana Milanovića. Okupljao je opoziciju tadašnjem šefu SDP-a i predsjedniku vlade, oponirao mu u stranci, šalabahterima narušavao kadrovsku strukturu, rovario po kuloarima, operirao na terenu... 

Doživio je čak i takvu sramotu da ga Milanović smakne kao kandidata na izborima za zagrebačkoga gradonačelnika. Nakon Milanovićeva odlaska Bernardić ga je optuživao za “zapuštenost organizacije, pasivizaciju članstva, nevidljive forume, nedostatak političkih rasprava, slab liderski kapacitet vodstva, neispunjena obećanja i izostanak reformi”. 

Geni kameni 'On je obrazovan i sve, ali nije mu bura s Dinare čistila kosti'

Pa čak i za “klijentelizam i autoritarnost”. Zatim je Zoran Milanović krenuo u rušenje Davora Bernardića. Čitava bulumenta Milanovićevih ljudi, bivših ministara i prijatelja, okrenula se protiv novoga šefa SDP-a, optuživala ga za sramoćenje stranke, rušenje rejtinga, unutarnje podjele, nesposobnost, diletantizam... Dok je Bernardić vodio oporbu protiv HDZ-a, Milanovićevi zastupnici počeli su dizati ruke za Plenkovića u Saboru. I obojica su bila u pravu. Obojica su govorila istinu. 

Zatim je nastupilo zatišje, pa i primirje, čim je Milanović odlučio krenuti u predsjedničku utrku uz vanjsku potporu SDP-a. A onda se Bernardić rasplakao na proglašenju rezultata drugog kruga na kojima je Milanović pobijedio Kolindu Grabar Kitarović. Bio je jako ganut. Ipak, suze mu nisu smetale da u desetominutnom obraćanju uzurpira tuđu zabavu kako bi promovirao samoga sebe, političara s posebnim potrebama, čovjeka kojemu darovi padaju u krilo na svakom zavoju.

Kao, recimo, na proglašenju rezultata europskih izbora ovoga proljeća, gdje se SDP posve neočekivano izjednačio po broju osvojenih mandata s HDZ-om. A Bero se opet rasplakao. To je političar koji plače od sreće. Nekad čak i od tuđe. Milanović i Bernardić bili su, dakle, žestoki suparnici. Jedan drugoga su rušili, olajavali, omalovažavali, vrijeđali i optuživali. 

SDP je godinama bio duboko podijeljena stranka između Milanovićevih i Bernardićevih ljudi. A sad, ta dva političara trebala bi, ruku pod ruku, krenuti u osvajački pohod na parlamentarnim izborima. Tako nešto Bernardić očekuje. Takvo je, naime, nepisano pravilo: svaki novi predsjednik države krči svojoj političkoj opciji put prema vlasti. 

Dakle, Milanović treba krčiti put svim onim strankama koje su taksativno bile pobrojene ispod njegova imena na biračkom listiću, pa tako i šefu najveće stranke, Davoru Bernardiću. “Forrestu Gumpu” hrvatske politike. Čovjeku kojemu se sve događa slučajno. 

Kako do vlasti Beri cvjeta cvijeće i za to treba zahvaliti Plenkoviću

Davor Bernardić misli da je pobijedio na europskim izborima. Misli da je pobijedio na predsjedničkim izborima. I sad misli da bi ga taj val trebao odvesti do pobjede na parlamentarnim izborima. Uz pomoć Milanovića, nekadašnjeg “autoritarnog vođe”, koji bi trebao podržavati svojeg nasljednika kojega su njegovi ljudi rušili u stranci u vrijeme dok su Milanovićevi ljudi u Hrvatskom saboru držali Plenkovića na vlasti. 

Još bizarnije, Milanović bi trebao povesti bitku za rušenjem Milana Bandića s čela Zagreba, uz Bernardića koji je izrastao ispod Bandićeva šinjela. Kontradikcijama nema kraja. Dakle, Milanovićevi najbliži suradnici podržavali su Plenkovića u parlamentu, dok je Plenković tri godine vodio hladni rat s Kolindom Grabar Kitarović na Pantovčaku. 

Svatko, naime, treba svojeg neprijatelja u politici. Predsjednik države treba suparničku opciju u Banskim dvorima, premijer treba neprijatelja na Pantovčaku s kojim će mobilizirati vlastite stranačke trupe. Ivu Josipovića dokrajčio je Milanovićev premijerski mandat jer je morao glumiti savezništvo s osobom koja ga vuče prema dnu. Slično je prošla i Kolinda pet godina kasnije. 

I zašto bi se onda Zoran Milanović, novi stanovnik Pantovčaka, borio za dolazak Davora Bernardića u Banske dvore? Uz Berinu vladajuću koaliciju Milanović nema apsolutno nikakve šanse osvojiti drugi mandat. To se već pretvorilo u kletvu. 

Predsjednici krčenjem puta svojoj vladi zapravo rade u korist vlastite štete. Andrej Plenković, s druge strane, može biti presretan što mu se Milanović uvalio na Pantovčak umjesto Kolinde. 

Ako već vodiš rat s predsjednikom, onda je bolje da taj predsjednik pripada suparničkoj političkoj opciji. Nije ni čudo da je šef HDZ-a ovoga tjedna najavio “tvrdu kohabitaciju” s novim predsjednikom. Samo na njoj može homogenizirati stranku, ujediniti frakcije i utišati protivnike. Kad se proglasi rat, onda se svaka kritika proglašava izdajom. 

Predsjednički izbori Kolindi je zajedništvo kad se glasa za nju

Milanoviću će također posve odgovarati neprijatelj u Banskim dvorima, ali dugoročno, da potraje barem pet godina. Po toj logici, on bi se mogao boriti za ostanak HDZ-a na vlasti, kako su se borili Saucha, Opačić, Varga i drugi, jer samo tako, u obračunu s HDZ-ovom vladom, može zakapariti drugi mandat. 

Ako Milanovića za četiri godine bude podržavao premijer Bernardić, slobodno može objesiti predsjedničku lentu o klin. I još intrigantnije - ako Milanovićeva pobjeda sruši Plenkovića u HDZ-u, pa ako desnica preuzme kontrolu, još je izvjesnije da bi na tom valu SDP mogao preuzeti vlast. 

A Bernardić se ušetati u Banske dvore. To bi bez ikakve sumnje bio najteži udarac za predsjedničke ambicije Zorana Milanovića. O Hrvatskoj da se i ne govori... Istina, bit će to “tvrda kohabitacija”. Ali između predsjednika Milanovića i šefa oporbe Bernardića.