Moralna panika obično nema nikakve veze s moralom, nego s duševnim stanjem izbezumljenih pojedinaca, skupina ljudi i čitavih zajednica. Tako ni moralna panika, pokrenuta na Zapadu, oko ratnih modnih editorijala bračnog para Zelenski, objavljenih u mondenom magazinu Vogue, nema nikakve veze s moralom. Ali ima veze sa stanjem duše, s emocijama i emotivnim nagnućima, europskih građana i malograđana. Oni, pak, kao i njihovi usplahireni vođi, reagiraju po prilici onako glupo, nepredvidljivo i neočekivano, kao kakva gimnazijalka iz onih naših vremena, kojoj je dosadio dečko, pa bi ga ostavila i našla drugoga, i sad izmišlja što nije s njim u redu. On bi, nesretnik, da ostanu skupa, još uvijek nije toliko odrastao da ima svijest o tome da će naći drugu, pa popravlja sve svoje greške i nedostatke, skida joj zvijezde s neba, kao što neće nijednoj budućoj, neiskusan i nesvjestan da su sve to samo izlike, a da je pravi razlog za raskid u nečemu što je nepopravljivo. Sto i pedeset dana najviše je što jedna balavica - ili balavac - mogu izdržati u vezi. Otprilike toliko je i Zapad, tojest Europa, balavica i tuka po svojoj mitološkoj definiciji, uspjela izdržati uz Ukrajinu.

Prigovor Volodimiru Zelenskom što se sa ženom slikao za Vogue je imbecilan. On je, naime, učinio upravo ono što čini već punih pet mjeseci, nastupajući diljem svijeta, uglavnom onlajn, kao influenser na svim važnim manifestacijama slobodnoga svijeta. Da su on i njegova, barem na slikama - prelijepa Olena iste ove fotografije za Vogue snimili u ožujku ili travnju, one bi bile doživljene na posve drugi način, europska javnost bila bi duboko tronuta, pjesnici bi pisali pjesme o ovo dvoje ljudi, a Olena bi stigla na majice i platnene cekere, koji bi bili modni hit ovoga proljeća.

Predsjednik Ukrajine influenser je na svim platformama slobodnoga svijeta, i on se ponaša u skladu sa svim pravilima dodijeljenog mu zvanja. Ali ono nad čime nema kontrolu jesu posljedice vremena koje teče. Te su posljedice po njega, kao i po svakoga drugog influensera, veoma loše. Osim što su željni novih lica, sadržaja i podražaja, osim što im je on dosadio, i što im je dosadila Ukrajina, ljudi osjećaju iskonsku unutarnju potrebu da se okrenu protiv njega. Jer tako će im biti manje dosadan. Pa kao što su ga do jučer plitko obožavali, tako će ga danas jednako plitko prezirati.

Iza svega, naravno, stoje i neke druge činjenice. Rat u odnosu na naš ukus i naše unutarnje emocionalne i intelektualne potrebe predugo traje. I premalo smo u tom ratu vidjeli krvi. To je dovoljno da poželimo neki obrat. Osim toga, tuka i guska Europa, kao i moralno insuficijentna i inkontinentna europska čeljad, u tom ratu sudjeluju na način koji im otpočetka nije baš najdraži. Naime, koliko god je za europsko srce, želudac i za bubrege (plači, manje ćeš pišati!) rat u Ukrajini dobra učinio, energetska kriza, inflacija, prijeteća recesija, siromaštvo, led i glad o kojima se govori kao o mogućim posljedicama tog rata, Europi i Europljanima nikako nisu prihvatljivi. Mi smo, naime, navikli parazitirati na stradanjima ljudi i na velikim svjetskim katastrofama, na gladi, ratu i neslobodi svake vrste, ali punih osamdeset godina, još od 1945, nismo baš nimalo svog komfora žrtvovali za neko imaginarno zajedničko dobro. Naravno, u tu prijetnju ratnim posljedicama, koja nam stiže i iz Bruxellesa, i iz Moskve, ugrađena je još i jedna visokofunkcionalna laž. Pitanje je, naime, jesu li energetska kriza, inflacija i recesija u Europi stvarno posljedice rata u Ukrajini, ili je riječ o unutarnjoj redistribuciji materijalnih bogatstava, koju euro-američki oligarsi i vladari provode prozirno se pravdajući ratom u Ukrajini? Što čemu prethodi: rat aktualnoj svjetskoj krizi ili aktualna svjetska kriza ratu? Možda to nije najvažnije pitanje. Važnije je to što Vladimir Putin savršeno kapitalizira na europskim moralnim panikama i na europskim strahovima od krize, koji Europljane navode na to da imaju sve više i više primjedbi na Ukrajinu i Ukrajince. I to ne samo na Volodimira Zelenskog i njegovu suprugu, od koje su upravo oni, Europljani, načinili savršen influenserski par, koji im je na neko vrijeme, prije nego što su se prestravili, zamijenio sestre Kardašijanuše i sličnu čeljad koja od svoje besposlenosti i beslovesnosti stvara veliki biznis. Nakon što su shvatili da tragedija drugih, u ovom slučaju Ukrajine i Ukrajinaca, pomalo i njih ugrožava, Europa i Europljani vratili su se navodnoj glumici Jantarki, bivšoj Depp, i njenim nevoljama s amerikanskim patrijarhalnim sudstvom. To se lakše podnosi nego zatvaranje dotoka ruskog plina.

Od Ukrajinaca očekujemo isto ono što smo prethodno očekivali od migranata s Istoka, iz muslimanskih zemalja Azije i Afrike. A podsjetit ću vas što su migranti onda počeli raditi: na novogodišnju noć 2015. na 2016. u Kölnu zbio se niz seksualnih napada na žene, čiji su akteri bili upravo migranti. Nakon toga Europa radikalno mijenja raspoloženje prema useljenicima, tranšira ih na političke, tojest ratne izbjeglice, i na ekonomske migrante, koji se proglašavaju za kriminalce. Ponegdje, recimo u Madžarskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, huška se policija na njih, i policija savršeno obavlja svoj zadatak: pljačkaju ih, premlaćuju, ubijaju ih, guraju nazad u zemlje iz kojih su došli. Mi sve to mirno gledamo, jer su migranti iznevjerili naša očekivanja. Nadali smo se anđelima, a stigli su nam ljudi. Ti ljudi ne razlikuju se od nas, među njima nađe se manijaka, zlikovaca i ubojica. Mnogi su mizogini, mnogi su skloni agresiji prema svakome tko je slabiji. Na neki način, gori su od nas, jer kad čovjek izgubi vlastiti društveni kontekst i okvir, pretvara se u vrlo agresivnu zvjerku. Znali bismo to i po sebi, samo kad bismo se bili u stanju uživjeti u vlastito zlo. A zlo je, recimo, najgore zlo, nadati se anđelima u vrijeme kada se migrantima (ili Ukrajincima) pomaže, da bi se odmah zatim, nakon što nam anđeli dosade, tim ljudima odricala temeljna njihova ljudska osobina - da budu zli.

Tipično je tupavo lijevo-aktivističko preseravanje iza kolektivne predodžbe koja je vladala u rano proljeće 2022, a prema kojoj smo, tobož, dobri prema Ukrajincima, jer su oni bijeli kršćani, dok smo zli prema migrantima, jer su oni tamnoputi muslimani. Prema Ukrajincima bili smo dobri jer su Ukrajinci još uvijek bili anđeli, dok su migranti to još početkom 2016. prestali biti. Prema Ukrajincima bili smo dobri, jer su oni u tom trenutku bili novi, a njihovo je stradanje strašno godilo našoj taštini i uvjerenju da smo, kao Europljani, dobri, ispravni, empatični, demokratični. Tojest da smo, kako to ovdašnji idioti vole reći, uvijek “na pravoj strani povijesti”.

Pet mjeseci kasnije stvari se zlokobno mijenjaju. Dok smo se u lipnju i srpnju vozili po hrvatskim autocestama, pa išli od Zagreba do Beograda, u Trogir, u Pulu, pa u Sloveniju i Italiju, i dok smo tako čekali ispred naplatnih kućica ili ispred graničnih prelaza, često nam se događalo da se zateknemo iza automobila ukrajinskih registarskih pločica. Na parkiralištu iza kupališta na Valkanama njuškali smo oko golemog crnog terenca, s ganutljivo istaknutom ukrajinskom zastavicom ispred upravljača i s ukrajinskim trozupcem na naljepnici zalijepljenoj na vjetrobranskom staklu. Gledali smo te ljude, izbjeglice u Europi, kako se, kao i mi, odlaze kupati u moru. Umjesto da pate, oni se, eto, kupaju. Umjesto da umiru, da bi Europa mogla što duže opstati u svom pravedničkom pijanstvu i moralnom zanosu, umjesto da ruski zločinci lome njihova anđeoska krilca kao da su krila pečenih kokošiju iz naših nedjeljnih pećnica, neki Ukrajinci se, vidite li to, kupaju u moru.

Oni se, dakle, kupaju, predsjednički par im se fotografira u Vogueu, a nama, sve radi naše europske moralne i svake druge ispravnosti, prijeti ledena zima bez grijanja, prijete nam inflacija i siromaštvo. Zašto nam prijete? Zato što smo ih podržali. A oni se, vidite, kupaju. I ne samo da se kupaju nego, prema izvješćima Amnesty Internationala, uzrokuju stradavanja vlastitih civila, jer postavljaju artiljerijske baterije u blizini škola i bolnica. Glavna tajnica ove organizacije, stanovita Agnès Callamard, izjavila je da ukrajinske snage “izlažu civile opasnosti i krše ratne zakone kada djeluju u naseljenim područjima”. Ideja gospođe Callamard da bi ukrajinska vojska trebala ratovati izvan naseljenih područja, recimo na beskrajnim ravnim poljima, kakvih je mnogo u ovoj širokoj i za europske prilike veoma velikoj zemlji, sa stanovišta lijevog aktivizma i tradicionalnog mirotvorstva bila bi plemenita kad ne bi bila baš toliko imbecilna. Ali zanimljivo je, i nadasve moralno uzbudljivo, do etičkog ushita, do orgazma, upravo to što gospođa Callamard svoj uvid u strategiju i taktiku modernog ratovanja iznosi u trenucima kad Ukrajini i Ukrajincima ne ide baš najbolje. I kad je Europi i Europljanima malo dosta zabave s njima.

Slijede sad, naravno, izvještaji o ukrajinskim ratnim zločinima nad zarobljenim ruskim vojnicima, te nad vlastitim civilima koji su nedovoljno patriotski raspoloženi. Potom će i vijesti o korupciji u institucijama ukrajinske države, a ne treba sumnjati niti u to da će biti otkriveni i slučajevi preprodaje istoga onog oružja, koje su Europa i Europljani od usta otkidali da bi ga njima slali, a njima je, Ukrajincima, od obrane zemlje važnije bilo osobno bogaćenje. Postupno će se doći i do onog što su Putin i njegovi propagandisti govorili već na početku rata: do primjera fašizma, nacionalsocijalizma, antisemitizma, rasizma među Ukrajincima… I svi će ti izvještaji, uključujući i one koji će svjedočiti o nečemu što nam je ovog trenutka još nezamislivo, uglavnom biti zasnovani na istinitim podacima. Jer Ukrajinci naprosto nisu anđeli. Kao što ni migranti nisu bili anđeli. Kao što ni mi sami nismo anđeli. Ali nije ovdje o nama riječ. Premda bismo, možda, konačno trebali progovoriti o sebi. I premda bismo, možda, trebali djelovati na redefiniranju pojma vlastitog humanizma i empatije. Nije naročito empatično ni humano podržavati anđele, kao ni djecu, kućne ljubimce, teško bolesne ljude kojima trebaju novci za operaciju… Empatično je podržati ljude koji su mnogo gori i pokvareniji od nas, ali su se, eto, našli u nevolji. (Ukrajinci, kao ni migranti, na svoju žalost nisu nimalo gori od nas Europljana i od Europe.)

Ukrajinski veliki neprijatelj želi tu zemlju uništiti, a njezine stanovnike poubijati, raseliti, rusificirati. Ništa manje od toga. Protiv Europe i Europljana ukrajinski veliki neprijatelj služi se dvama svojim povijesnim oružjima: strahom i hladnoćom! Rusija je kroz povijest savršeno ovladala tehnikama vladavine pomoću straha. Strahovlada je, osim u rijetkim kratkim razdobljima, od kojih nijedno nije trajalo duže od desetak godina, temeljni i jedini oblik vladavine u Rusiji i okupljanja te goleme, nepregledne i prilično anarhične zemlje. Danas, Vladimir Putin nastoji uspostaviti strahovladu nad svijetom. U Americi to mu neće uspjeti, u Europi uspijeva mu poprilično.

A što se hladnoće tiče, svatko tko je doživio i preživio prvu sarajevsku ratnu zimu, bez plina, struje, ogrjeva i vode, dobro zna na koji način senzacija hladnoće utječe na ljudsku dušu i na čovjekova promišljanja o sebi i o drugima. Dovoljno će biti sasma malo hladnoće, pa da se Europa i Europljani rezolutno okrenu protiv Ukrajine i Ukrajinaca. Ili da prema njihovom stradanju postanu barem onoliko ravnodušni, koliko su ravnodušni bili prema njemačkom ubijanju Židova. Što mislite zašto saveznici nisu bombardirali pruge prema Auschwitzu, ili zašto tu grandioznu tvornicu smrti nisu sravnili sa zemljom, onako kako su ravnali njemačke gradove? Nitko se nikad na ovo pitanje nisu usudio odgovarati. Mislim da to nisu učinili da ne bi previše iritirali Adolfa Hitlera. Samo zato. Ne mislite valjda da su bili vođeni humanističkim razlozima, pa nisu htjeli da u ravnanju Auschwitza stradaju i sami logoraši? Nego im je, iz humanističkih razloga, bilo milije da ih pobiju Nijemci. Njih koji su trenutno u logoru i stotine tisuća ljudi koji će u logor nedirnutim željezničkim prugama tek stići.

I tako, zabrinuta za ljudska prava, gospođa Callamard, koja bi se kao Hrvatica imala prezivati Lignja, predlaže ukrajinskim vlastima i vojsci da s ukrajinskim gradovima i građanima učine upravo ono što su saveznici učinili s nacističkim koncentracijskim logorima. Neka ih prepuste ubojicama, da sami ne bismo izravno ili neizravno sudjelovali u zločinu. A sami neka se daju pogubiti negdje u polju kukuruza. Najgore je što takav njezin stav u kolovozu 2022. godi osjećaju za životni i moralni komfor većine Europljana, kao i same Europe.