Samo četiri dana nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 5. prosinca 1918. godine, središnji zagrebački trg postao je poprište krvavog obračuna. Prosvjed hrvatskih vojnika protiv novostvorene države ugušen je u krvi, a žrtve tog masakra ostale su poznate kao "Prosinačke žrtve". Bio je to brutalan početak jedne nove države i jasan znak kako će se režim obračunavati sa svima koji misle drugačije.

Ujedinjenje koje je podijelilo narod

Kraj Prvog svjetskog rata donio je raspad Austro-Ugarske Monarhije i kaos. U takvim okolnostima, na području južnoslavenskih zemalja Monarhije proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Međutim, bez vlastite vojske i pod prijetnjom talijanske okupacije, političko vodstvo u Zagrebu, predvođeno Svetozarom Pribičevićem, požurilo je s ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom.

Delegacija je u Beogradu 1. prosinca 1918. proglasila ujedinjenje, ignorirajući naputke da se traže jamstva za ravnopravnost i federalno uređenje. Odluka je donesena bez pristanka Hrvatskog sabora i volje naroda, što je izazvalo golemo nezadovoljstvo. Dok su unitarističke snage organizirale proslave po Zagrebu, koje su mnogi smatrali provokacijom, u vojarnama je raslo ogorčenje.

'Živjela republika! Dolje kralj!'

Na dan 5. prosinca, nakon jutarnje proslave u čast srpskog kralja Petra, vojnici 25. i 53. pukovnije Kraljevskog hrvatskog domobranstva odlučili su dići svoj glas. Krenuli su iz vojarne u Ilici prema Trgu bana Jelačića. S puškama i dva mitraljeza, praćeni vojnim orkestrom koji je svirao "Lijepa naša domovino", marširali su uzvikujući parole koje su odzvanjale gradom.

- Živjela republika! Živio Radić! Dolje kralj Petar! - vikali su prosvjednici, kojima su se putem pridružili i brojni građani. Njihov cilj bio je jasan: proglasiti slobodnu hrvatsku republiku i iskazati otpor nametnutom monarhističkom ujedinjenju.

Upravo je uzvikivanje imena Stjepana Radića otkrilo dublji politički jaz. Već tad karizmatični Radić mogao je povesti mase svojih sljedbenika u revolucionarnu borbu za stvaranje ili jedne republikanske Hrvatske ili federativne republike Slovenaca, Hrvata i Srba. Njegov pokret ne bi mogao biti stigmatiziran kao pokret poražene vojske Centralnih sila, već bi bio pokret za nacionalno oslobođenje od talijanskih, srpskih i svih drugih presizanja. Međutim, Radić nije mogao preskočiti svoju građansku i legitimističku sjenu. Hrvati, kako će povijest pokazati, nisu narod od revolucije, ali jesu od (auto)destrukcije. Kada je kasnije došlo vrijeme da kroz Ustavotvornu skupštinu legalno utječe na karakter režima, on se povukao - što je bio jedan u nizu kobnih poteza, usporediv s Mačekovim oklijevanjem 1941. i predajom vlasti ustašama.

Krvoproliće na Jelačić placu

Vlasti su, međutim, bile spremne. Povjerenik za javni red i sigurnost, Budislav Grga Angjelinović, organizirao je zasjedu. Prije dolaska prosvjednika, trg je ispražnjen, a u okolnim zgradama, poput kuće Popović i Feller, raspoređeni su pripadnici Narodne straže i sokolski dobrovoljci, naoružani puškama i mitraljezima.

Kada je prosvjedna povorka stigla na trg oko 14 sati, nakon kratkih i neuspješnih pregovora, odjeknuli su pucnjevi. S krovova i prozora na vojnike i civile na trgu otvorena je paljba. Nastao je kaos. Ljudi su bježali na sve strane, a na popločenom trgu ostala su ležati tijela ubijenih i ranjenih. U svega sat vremena, prosvjed je bio slomljen. Ubijeno je najmanje 15 ljudi, većinom prosvjednika, a više od 20 ih je ranjeno.

'Ja se tim krvavim rukama ponosim'

Odgovornost za masakr preuzeo je Grga Angjelinović, koji se kasnije navodno hvalio svojim činom.

- Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim - izjavio je, jasno pokazavši brutalnost novog režima.

Uslijedila je odmazda. Iste noći, 25. i 53. pukovnija su raspuštene, čime je simbolično ugašena i 50-godišnja povijest Hrvatskog domobranstva. Uvedena je stroga cenzura, zabranjen je oporbeni tisak, a uslijedila su brojna uhićenja. Događaj je postao simbolom otpora i nacionalne žrtve, a ubijeni vojnici i građani upamćeni su kao "Prosinačke žrtve".

Tragični događaj iz prosinca 1918. bio je tek početak progona svih protivnika novostvorene jugoslavenske kraljevine. Postao je temelj "kulture poraza" koju su kasnije iskoristili radikalni pokreti, a sjećanje na žrtve desetljećima je bilo simbol borbe za hrvatsku samostalnost.

Danas na trgu stoji spomen-ploča kao tihi podsjetnik na krvavi dan kada je ideja o slobodnoj republici ugušena na najbrutalniji način.