Stotinama godina denisovski čovjek bio je misterij. Na prve kosti ruski znanstvenici nabasali su 2008., na nalazištu Denisova špilja u planinama Altaj na jugu Sibira, koju je prije nekoliko stoljeća koristio pustinjak po imenu Denis. Tako je ovaj naš daleki rođak dobio ime. Prilikom otkrića, znanstvenici su prvo mislili kako su otkrili kosti neandertalaca. No mitohondrijski DNK genom otkrio je nešto drugo, objavljeno je u Natureu 2010. godine. Novu lozu čovjeka koji je živio s nama, u vremenu i prostoru s neandertalcima i s modernim ljudima.

Studija iz 2013. godine, pisao je Kozmos.hr, procijenila je da se loza koja je dovela do neandertalaca i denisovskog čovjeka odvojila od predaka modernih ljudi prije otprilike 550.000 do 765.000 godina. Preci neandertalaca i denisovanaca kasnije su se razdvojili jedni od drugih prije otprilike 381.000 do 473.000 godina. "Denisovski ljudi i neandertalci najbliži su rođaci modernih ljudi,” izjavila je Katerina Harvati, paleontologinja i direktorica Instituta za arheološke znanosti na Sveučilištu Eberhard Karls u Tübingenu u Njemačkoj za Live Science.

FELJTON: 1. DIO ‘Može nas izbrisati’: Zašto se tvorci AI-ja odjednom boje vlastite tehnologije

Sada je novo otkriće u jugozapadnoj Kini znanstvenicima omogućilo da prvi put puno jasnije zavire u njihov svakodnevni život, objavljeno je ovih dana u časopisu Nature. U napuštenom kamenolomu u Bianfu u pokrajini Yunnan pronađeni su fosilni ostaci najmanje nekoliko pripadnika denisovskog čovjeka, među kojima i dio kosti podlaktice, tzv. radijus. Riječ je o prvom takvom ostatku te vrste koji je dosad pronađen. Uz ljudske ostatke pronađeno je gotovo više stotina kamenih artefakata i više od 64.000 životinjskih kostiju. Arheološki slojevi pokazuju da je špilja bila korištena između približno 190.000 i 70.000 godina prije sadašnjosti, dok su izravno identificirani ljudski ostaci stari između 167.000 i 134.000 godina.

Otkriće je posebno važno zato što ovi denisovski ljudi još uvijek spadaju među najzagonetnije skupine iz ljudske evolucije. Za razliku od neandertalaca, čiji su fosilni ostaci pronađeni na velikom broju nalazišta, oni su desetljećima bili poznati tek iz nekoliko fragmentiranih kostiju i zuba. Upravo je zato svaki novi komadić njihova kostura iznimno vrijedan. Bianfu je znanstvenicima donio pet ljudskih fosila koji im pripadali: dva zuba, dva fragmenta tjemene kosti i dio radijusa, jedne od dviju kostiju podlaktice. Istraživači su najprije pregledali više od 60.000 fragmenata kostiju. Budući da su mnogi ostaci bili toliko fragmentirani da ih nije bilo moguće pouzdano identificirati klasičnim arheološkim metodama, primijenili su metodu ZooMS, odnosno analizu proteinskog "otiska prsta" kolagena. Ta metoda omogućuje da se među golemim brojem životinjskih kostiju izdvoje oni rijetki ostaci koji pripadaju ljudima ili drugim vrstama.

UPOZORENJE Kissingerovo posljednje proročanstvo: Prije smrti je shvatio što se sprema

Znanstvenici su potom u proteinima pronašli karakteristične promjene aminokiselina koje povezuju svih pet ostataka s denisovkim čovjekom. Time je Bianfu postao jedno od najbogatijih nalazišta takvih ostataka izvan Denisove špilje u Sibiru. 

Najzanimljiviji među novim ostacima upravo je dio radijusa. Prije ovog otkrića denisovski ljudi su uglavnom bili poznati po zubima, dijelovima lubanje, maloj kosti prsta i fragmentu rebra. Nije postojao gotovo nikakav izravan uvid u njihovu građu tijela. Nova kost pokazuje da je njihov radijus imao neke značajke sličnije neandertalskim, dok je njegov ukupni oblik bio bliži onome kod suvremenih ljudi. Istraživači smatraju da su njegove anatomske osobine mogle biti povezane s načinom na koji su ti ljudi koristili ruke i izvodili precizne pokrete. To možda zvuči kao malen detalj, ali u paleoantropologiji upravo takvi fragmenti mogu promijeniti sliku čitave populacije. Bez kostiju udova teško je rekonstruirati kako se neka skupina kretala, koliko je bila snažna, kakva je opterećenja trpjela i kakve je fizičke aktivnosti svakodnevno obavljala.

Još važniji dio priče su deseci tisuća životinjskih kostiju pronađenih zajedno s kamenim alatima. Analiza pokazuje da su stanovnici Bianfua lovili i obrađivali srednje velike i velike životinje. Tragovi na kostima upućuju na rezanje mesa, razbijanje kostiju i vađenje koštane srži. Među plijenom su bile životinje nalik govedima i jelenima, što pokazuje da nisu samo povremeno prolazili kroz područje, nego su ondje imali razvijenu strategiju iskorištavanja dostupnih životinjskih resursa.

Pronađeno je približno 200 komada kamenog oruđa izrađenog od lokalno dostupnog materijala, među kojima je mnogo jednostavnih alatki nastalih obradom sedimentne stijene. U usporedbi s nekim složenijim neandertalskim tehnologijama, alati iz Bianfua djeluju jednostavno i praktično. No to ne znači da su bili tehnološki primitivniji. Njihov pristup pokazuje drugačiju strategiju. Umjesto da svaki alat dugo oblikuju do unaprijed određenog oblika, koristili su ono što im je bilo dostupno i prilagođavali alat konkretnom zadatku. Uz kameno oruđe pronađeni su i obrađeni životinjski ostaci koji su služili kao alati. Istraživači smatraju da takvi nalazi pokazuju kako je korištenje kostiju kao materijala za izradu oruđa možda bilo mnogo raširenije među drevnim ljudskim skupinama nego što se prije mislilo. Njihova je tehnologija bila učinkovita, prilagodljiva i usmjerena na ono što im je u danom trenutku trebalo.

Da bi se razumjelo zašto je ovo otkriće toliko važno, treba se vratiti nešto više od desetljeća unatrag. Denisovski ljudi su kao zasebna drevna ljudska populacija prepoznati zahvaljujući genetici. Godine 2010. istraživači su analizirali DNK iz male kosti prsta pronađene u Denisovoj špilji na Altaju u Sibiru. Rezultat je bio iznenađujući: genetski materijal nije pripadao ni suvremenom čovjeku ni neandertalcu, nego dotad nepoznatoj skupini drevnih ljudi. To je bio jedan od najneobičnijih trenutaka u istraživanju ljudske evolucije. Znanstvenici su praktički dobili "novog čovjeka" iz DNK prije nego što su znali kako je ta populacija izgledala. Smithsonianov program za istraživanje ljudskog podrijetla navodi da je denisovski čovjek bliski srodnik neandertalaca i Homo sapiensa, pri čemu su oni međusobno bliži nego bilo koja od tih skupina suvremenim ljudima.

Upravo zbog toga dugo nije bilo moguće napraviti pouzdanu rekonstrukciju njihova izgleda. Nisu pronađeni kompletni kosturi, pa znanstvenici nisu mogli jednostavno pokazati kako je denisovski čovjek izgledao od glave do pete. Čak je i velik dio onoga što danas znamo o njemu posljedica kombiniranja različitih metoda - analize drevne DNK, proteina, zuba, kostiju i arheoloških tragova.
Kasnije je pronađena i donja čeljust iz špilje Baishiya na Tibetanskoj visoravni, a analiza drevnih proteina pokazala je da pripada njima. Sediment iz iste špilje sadržavao je i istu mitohondrijsku DNK. Ti su nalazi pokazali da nisu bili ograničeni na hladne krajeve Sibira, nego su živjeli i na golemim nadmorskim visinama.

Špilja Baishiya Karst nalazi se na približno 3280 metara nadmorske visine na sjeveroistočnom rubu Tibetanske visoravni. Ti ostaci i genetski tragovi pokazuju da su ondje bili prisutni najmanje od prije 160.000 godina, a njihova je prisutnost zabilježena i u slojevima starima oko 100.000 i 60.000 godina te možda i oko 45.000 godina. To je iznimno važno jer je riječ o okolišu s manjom količinom kisika nego na razini mora.

Iako je njihova populacija kao zasebna skupina izumrla, dio njihova genetskog nasljeđa prešao je na suvremene ljude. DNK analiza pokazuje njihovo nasljeđe u različitim populacijama Azije i Oceanije, osobito među stanovnicima Melanezije i nekih drugih područja jugoistočne Azije i Oceanije. U pojedinim suvremenim populacijama udio njihova  podrijetla može biti nekoliko posto.
Križali su se i s neandertalcima. Jedan od najpoznatijih dokaza dolazi iz Denisove špilje, gdje je pronađen ostatak osobe koja je prema genetskoj analizi imala neandertalsku majku i denisovskog oca.

VRIJEME MOĆI Rusi rade superprecizan nuklearni sat koji mijenja pravila igre

Takvi nalazi mijenjaju staru sliku ljudske evolucije prema kojoj su različite ljudske skupine jednostavno živjele odvojeno i jedna za drugom nestajale. Stvarna povijest bila je mnogo složenija. Populacije su se širile, susretale, razdvajale i ponovno susretale, a njihov se genetski materijal povremeno miješao.

Nalazi iz različitih dijelova Azije pokazuju da su se kretali golemim geografskim prostorom. Dokazi postoje od Sibira preko Tibetanske visoravni i Kine sve do jugoistočne Azije. Istraživanja okoliša pokazuju da su mogli živjeti u vrlo različitim uvjetima, od hladnijih područja sjeverne Azije do toplijih područja jugoistočne Azije.

Okoliš Bianfua također se razlikovao od onoga u kojemu ih se najčešće zamišljalo. Analiza peludi i životinjskih ostataka pokazuje da je područje bilo obilježeno crnogoričnom šumom ili šumskom stepom. Tijekom razdoblja kada su ondje živjeli, okoliš je pružao relativno stabilan izvor velikih sisavaca. Izgleda i da su bili sposobni koristiti različita staništa, različite izvore hrane i različite strategije preživljavanja. Njihova prisutnost na Tibetu, u Sibiru i jugozapadnoj Kini teško se može objasniti kao posljedica života u samo jednom specifičnom okolišu.

No unatoč velikom napretku, znanstvenici i dalje ne znaju osnovne stvari o njima. Ne zna se pouzdano kako su izgledali, ni koliko su bili visoki, kao ni zašto su kao zasebna populacija nestali. Istraživači se nadaju da će slične metode analize proteina omogućiti pronalaženje novih ostataka tajanstvenih ljudskih predaka.