Nije iznenađenje što je Tomislav Tomašević postao gradonačelnik Zagreba, bilo bi čudo da su Zagrepčani odabrali nekoga drugoga. Donekle iznenađuje velik, kolosalan broj glasova koje je dobio. No najveće - i politički najznakovitije iznenađenje - predstavlja činjenica da je platforma Možemo osvojila sve gradske četvrti, osim jedne. Zašto je najmanje važna razina vlasti najznakovitija? Zato što pokazuje da Možemo! nisu napravili pogrešku prethodnih trećih opcija, koje su počivale na istaknutom frontmenu, koji se na malim ekranima pojavljivao češće od Tarika Filipovića, pa bi temeljem te “djelatnosti” ankete skakale na 12-13 posto, a onda bi, kad se slika pohaba od korištenja, odlazili u povijest umjesto na vlast. Kapilarno osvajanje gradskih četvrti pokazuje da je ova platforma radila na terenu, a to je u životu hrvatskih trećeputaša epohalna novost i razlog zbog kojega bi se HDZ i SDP morali smrznuti od straha. Jer ako su kao autsajderi izveli ovakav desant na Zagreb, onda će sa 60 milijardi kuna u četverogodišnjemu mandatu moći - budu li to željeli - osvojiti i Hrvatsku. Kako je nastala platforma Možemo? Robert Bajruši u knjizi je detaljno opisao nastanak opcije koja predstavlja pokret koji bi možda mogao izmijeniti Hrvatsku uspije li promijeniti Bandićev Zagreb. “Možemo! i ostali nisu nastali ni iz čega i to je glavni razlog nastanka ove knjige. 

Nova hrvatska ljevica nastala je prije jednog i pol desetljeća na zagrebačkim ulicama, na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj, u višegodišnjem sukobu s Milanom Bandićem i tajkunima koji su uzurpirali centar glavnoga grada. Ti ljevičari nemaju nikakve veze s nekadašnjim komunistima ili bivšom državom, uostalom, kad se 1991. raspala Jugoslavija, jezgra današnjeg lijevo-zelenog bloka još je išla u osnovnu školu: Tomislavu Tomaševiću bilo je devet godina, Ivana Kekin je bila sedmogodišnjakinja, nešto starija Sandra Benčić imala je 13, a Danijela Dolenec 14 godina. Danas je Tomašević predvodnik Možemo! i kandidat za gradonačelnika Zagreba, Sandra Benčić istaknuta saborska zastupnica, Ivana Kekin je psihijatrica i vodi Novu ljevicu, a Danijela Dolenec predaje na Fakultetu političkih znanosti i neformalna je ideologinja pokreta, iako ne voli kad je tako predstavljaju”, piše autor. Ova je geneza jako važna - dosadašnji je duopol HDZ-a i SDP-a počivao na igri koja je vremenom postajala sve providnija: HDZ su birače plašili “povratkom u komunizam” i “Jugoslaviju”, što ih navodno čeka ako izaberu SDP, dok je SDP sjedeći na klupi za rezerve povremeno brundao kako je riječ o “stranci opasnih namjera” i čekao da se zamore od krađe, pa da i oni malo voze državni brod. No - što HDZ može sad, kad su došli ovi, skoro pa milenijalci? Djeca koja su bili osnovci kad je socijalizam pucao po šavovima? I među kojima mnogi, usput budi rečeno - a o tome ima dosta riječi u knjizi - nisu “deca komunizma”, nego djeca prvoklasnih domoljuba, poput Tomislava Tomaševića, čiji otac čak i HDZ smatra maoističkim ljevičarima? Na to pitanje HDZ i desnica u Zagrebu nisu imali odgovora, a u Možemo misle da će na sljedećim parlamentarnim izborima, ostati jednako nijemi na razini države.

Kako je počelo? Jednim divnim prijateljstvom. “Kad su se prije 15-ak godina počeli baviti aktivizmom, Tomislav Tomašević i Teodor Celakoski bili su anonimci”, piše Bajruši. Celakoski je, otkriva  Bajruši, “politički otac” Tomislava Tomaševića. “Bio je to slučajan susret u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK), negdje početkom 2000-ih, iz kojeg su se rodili dugogodišnja bliska suradnja i prijateljstvo. Koliko su bliski, pokazuje anegdotalni izvještaj HTV-a s prosvjeda u Varšavskoj, na početku njihove zajedničke političke akcije, u kojem je Tomašević bio potpisan kao “Tomislav Celakoski”. Prvi veći proboj dogodio se u fajtu s Tomislavom Horvatinčićem i Milanom Bandićem. Bilo je tu prosvjeda, uhićenja, policijskog odnošenja demonstranata. Oko njih se skupio cijeli misleći Zagreb - tu su se vidjeli aktivizam, uvjerenje i strast, ali ne šibicarski kao kod Pernarova pokreta (čiji su predvodnici završili kao okorjeli uhljebi), nego strast izvorne ideje koju oblikuju pametni i knjiški ljudi. Stvar se potom organski razvijala. Možemo nije počivao na medijskoj slavi jednog ili dva predvodnika, nego je rastao odozdo, i to u tri smjera - u dubinu, širinu i visinu. Događali su se i skokovi. “Nitko nije previše obraćao pozornost kad je potkraj veljače 2017. dvadesetak žena i muškaraca, stojeći u blizini ruševina Paromlina, objavilo da su osnovali platformu, ambiciozno nazvanu Zagreb je NAŠ!, s kojom će izići na lokalne izbore u svibnju te godine. Nešto više interesa izazvao je dobar izborni rezultat, zahvaljujući čemu su njihovih četvero zastupnika i zastupnica ušli u Skupštinu grada Zagreba, ali i u to vrijeme taj se podatak uglavnom oživljavao kao kratkotrajni bljesak jedne netipične ekipe, koja se uspoređivala s katalonskom platformom Barcelona en Comú i razlikovala od svega dotad viđenog u hrvatskoj politici. 

Predviđao im se nestanak, kao što su tih godina naglo izbili Laburisti i Orah te ubrzo potonuli”. Istoga dana na službenoj stranici Možemo! objavljen je popis podrške koja im je stigla od pojedinaca i stranaka iz inozemstva i Hrvatske. Osim klimatske aktivistice i glumice Pamele Anderson, ekonomista Yanisa Varoufakisa, spitzenkandidata europskih Zelenih Basa Eickhouta i bivšeg švedskog ministra obrazovanja Gustava Fridolina, koaliciju platforme Možemo!, Nove ljevice i ORaH-a za predstojeće EU izbore javno su podržale i brojne druge osobe iz javnog života. Među njima su se našli i kolumnist Jurica Pavičić, frontmen Hladnog piva Mile Kekin, glazbenik Damir Urban, glumice Mira Furlan, Doris Šarić-Kukuljica, Tihana Lazović, Lucija Šerbedžija, Alma Prica, Lana Barić, Gorana Marin, glumci Leon Lučev i Damir Markovina, aktivist Goran Božičević i docent na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Zoran Grozdanov. ”Svi mi trebamo Radu (Borić) u Europskom parlamentu kako bi čuvala Europu sigurnom za žene, radnike, izbjeglice i LGBTIQ zajednicu”, napisala je u pismu podrške čuvena američka spisateljica i feministica Eve Ensler.
U dvije sljedeće godine, 2020 i 2021., platforma bere zrele plodove svoga rada, s čime ne misle prestati. Dobiva li Hrvatska svoje Mladoturke?
Nova je ljevica, zelena, trijumfalno osvojila Zagreb, a njezina daljnja sudbina ovisi o tome što će učiniti u glavnom gradu. “Mi ćemo i u budućnosti ostati među ljudima”, kaže Sandra Benčić. “U prošlosti se pokazalo da novi izazivači koji ne pripaze dovoljno na izgradnju i održivi razvoj organizacije ne opstanu dugo. Mi idemo polako jer idemo daleko - taj naš pristup sigurno će donijeti odlične rezultate i na budućim izborima”, čitamo riječi Danijele Dolenec u knjizi Roberta Bajrušija, koja je došla u pravi trenutak, a može se kupiti u svim boljim knjižarama u zemlji.