Sam naslov Radovanovićeve knjige ‘Smeh pod vešalima’ pomalo zavodi, a pomalo asocira i na Kunderinu ‘Knjigu smijeha i zaborava’. Kod Radovanovića zapravo nema smijeha (a ni zaborava), iako će se fraza iz naslova i pojaviti jednom u samoj knjizi, objašnjavajući o kakvoj se vrsti smijeha radi (što već i sami možete dobro naslutiti).

VAĐENJE POTISNUTOG SJEĆANJA

Podnaslov “O ratu na Kosovu - sve što ste želeli da ne znate” puno je brutalniji i rječitiji: knjiga spada u stvarnosnu prozu, ono što se danas često naziva non-fiction, govori o ratu koji se zbio prije dvadeset i kusur godina te ostao u kolektivnom sjećanju ljudi s ovih prostora. Izlaganje je preplitanje dva diskursa - dokumentarističko-esejističkog izlaganja o krvavim zbivanjima prožeto je autobiografskom pričom o samom piscu (o kome se govori u trećem licu) i njegovoj obitelji.

Iako se rata sjećaju mnogi, to je, kako iščitavamo autorove nakane, ujedno i potisnuto sjećanje, i to, čini se na tri razine:

1. Prva, i svakako autoru najbitnija, jest ona mitologizirana priča o otporu malog (srpskog) naroda protiv agresije NATO-a, a sve kako bi se obranili kolijevka i izvorište napadnutog naroda.

2. Druga razina jest ona poetizirana medijska slika o pokušaju NATO-a i vodećih političkih sila da jednom akcijom zaustave zločine na Kosovu. Na toj slici NATO je poput Supermena koji se koristi isključivo moralnim sredstvima kako bi nadvladao “balkanskog kasapina” Miloševića te time donio slobodu i Srbima i Albancima.

3. Nekako na margini ostaje i treća razina potiskivanja sjećanja u kojoj su Albanci prikazani isključivo kao žrtve velikosrpskog terora.

Radovanović stoga na vrlo izravan način, bez ikakvog krzmanja, iznosi na vidjelo sve utvrđene činjenice - koje su mahom dostupne javnosti u proteklih dvadesetak godina. Tu su detaljni (p)opisi zlodjela koje srpska vojska, paravojska i policija izvode nad albanskim stanovništvom na Kosovu, tu su navedeni i svi zločini NATO-a nad srpskim stanovništvom, a ne preskaču se ni zločinačke akcije Oslobodilačke vojske Kosova i drugih albanskih ekstremista.

 

UZROK RATA

Radovanović je u izlaganju tih zbivanja detaljan i jasan, dajući i činjenice i izvodeći zaključke, ne ostavljajući čitatelju da on sam shvati poantu. Strast za iznošenjem istine katkad će pisca dovesti i na rub patetike, ali je stvarno upitno kojim bi se stilom, lišenim svakog patosa, moglo pisati o navedenim događajima. Možda će to jednoga dana poći za rukom nekom faktičkom povjesničaru, što Radovanović nije niti želi biti: njegov je angažman humanistički, on želi iznijeti na vidjelo i osuditi, makar literarno, svako zlo počinjeno u bilo čije ime i velikim dijelom nekažnjeno do dana današnjeg.

Pritom se pisac ne ustručava ni od vlastitog tumačenja osnovnih uzroka rata, braneći tezu da je Milošević uistinu, bez blefiranja, htio rat kako bi ostvario etnički čisto Kosovo. Moram priznati da se toj tezi osobno još nisam sasvim priklonio, ali sam joj znatno bliži nego što sam joj bio prije čitanja knjige. Njezino prihvaćanje ujedno znači i presudu da je Miloševićev režim per se bio genocidan, da zločini nisu bili tek puki nusproizvod rata, nego njegov glavni cilj.

 

PORTRET SULUDOG POLITIČKOG UMA

Knjiga je punokrvno publicističko štivo, brzo se čita, iako je čitatelju stvarno potrebno puno živaca da probavi sve ono što se iznosi na tih 350 stranica. Krivica svakako nije na piscu, nego na dramatičnosti i bezumnosti svega onoga što se zbivalo u Srbiji i na Kosovu tog vremena. Iznimno je zanimljiv i lik ministra informiranja, koji igra, rekli bismo, ključnu epizodnu ulogu od početka do kraja knjige. Iskreno, ja se nisam odmah sjetio o kome se zapravo radi, tu će nam informaciju pisac reći tek nakon nekih stotinjak stranica, pa je stoga ni ja ovdje neću odati.

Lik ministra informiranja služi tome da nam anatomski precizno prikaže izbliza balkansko-makevijalistički um jednog političara, koji će nam se u jednom trenutku možda učiniti i simpatičnim, da bi se do kostiju ogolio na kraju knjige. Iako on nije naveden u Epilogu, njegova uloga u knjizi jest da nam pruži neraskidivu i nimalo ugodnu poveznicu između Srbije 1999. godine i Srbije danas.

 

ŠTO JA NISAM HTIO ZNATI

Iako vjerujem da će knjiga biti itekako zanimljiva i hrvatskim čitateljima, čak i onima koji se zbog mladosti ne sjećaju tadašnjih zbivanja, na mene je ona svakako ostavila jači subjektivni dojam. Prvi je razlog svakako taj što govori o gradu u kojemu sam se rodio, o kvartu (Šest kaplara) koji je meni osobno dobro poznat i geografski je blizak novobeogradskom bloku mog djetinjstva i rane mladosti.

Drugi je razlog još specifičniji, jer sam čitajući knjigu stvarno saznao nešto što baš nisam želio saznati. Nerijetko sam i s nemalim ponosom isticao činjenicu da je moj prvi susjed na 12. katu nebodera bio tad vrlo poznati TV redatelj Jovan Ristić. Njegov TV show petkom navečer “Sedam plus sedam” (u kojemu su glavnu ulogu imali članovi grupe Sedmorica mladih) imao je vrlo zadovoljnu milijunsku publiku. A gledao se i njegov film “Pjevam danju, pjevam noću”, o tad najpopularnijem pjevaču zabavne glazbe Zdravku Čoliću.

Ne bih vam sad iznosio ono što o Jovanu Ristiću piše i Wikipedija, on je svakako iza sebe ostavio jedan od najzamašnijih TV opusa na području bivše Jugoslavije. Ja ga pamtim kao vrlo markantnog, krupnog čovjeka (kakvim ga i prikazuje prigodna poštanska markica), uvijek jako namirisanog, ljubaznog i dobroćudnog. Pamtim dobro i njegovu prerano preminulu suprugu te njegove kćeri koje su mi bile praktički vršnjakinje, vrlo simpatične i drage. Zahvaljujući njemu imao sam prilike vidjeti mnoge tad poznate televizijske likove doslovce na vratima svoga stana.

Radovanović u knjizi “debelog Ricu” spominje samo usput - kao jednog od nekolicine ljudi koji su znali da će NATO bombardirati zgradu Televizije u Takovskoj, a koji su onda namjerno prešutjeli tu informaciju brojnom osoblju kako bi se pogibijom nevinih ljudi postigao medijsko-propagandni efekt.

Mene osobno je taj detalj jako pogodio, ostvarujući na meni obećanje iz podnaslova knjige “sve što ste želeli da ne znate”, jer uistinu ovo nisam htio znati.

 

FILOZOFSKE IMPLIKACIJE

I na jedan ne baš bezbolan način postalo mi je jasno sve ono zlo koje se dogodilo tijekom rata na Kosovu i NATO-ove intervencije. Jedan ugodan i dragi lik mog djetinjstva postao je sudionik u zločinu. Radovanović se ne upušta u filozofiranje je li rat samo pokazao kakvi su zapravo neki naizgled ugodni ljudi ili je rat, kako bi rekao Heraklit, otac svega, pa tako i tvorac zla u ljudima. Iako znam da golema većina čitatelja neće doživjeti knjigu ovako osobno, unaprijed vas sve upozoravam da ćete nakon čitanja neminovno imati brdo mučnih dojmova. Ipak će se i u tom sveopćemu mraku i kaljuži pokazati da je humanost moguća, kao što, između ostalog, pokazuju primjeri Slobodana Stojanovića te Envera i Valjbone Petrovci. Ovi stvarni likovi nam na kraju ostavljaju nadu da i u najgorem ratnom nevremenu neki ljudi ostaju ljudima. I ta filozofska implikacija da je to ne samo mogućnost, nego i naša sveopća dužnost predstavlja najdublju i najznačniju poruku ove vrijedne knjige.