Trajalo je mjesecima da se pripreme temelji. Sada se čini da Sjedinjenim Državama zaista nedostaje samo jedna stvar za pokretanje vojnog napada na Kubu : Trumpovo zeleno svjetlo. Ovo bi bio treći sukob koji je pokrenuo američki predsjednik, koji je posljednjih mjeseci spomenuo mogućnost invazije na otok nakon što ekonomski i politički pritisak nije uspio srušiti komunističku vladu. Čini se kao podsjećanje na vrijeme kada je Pentagon pripremao trupe za napad na Venezuelu. Taj put je završio hvatanjem predsjednika Madura. "Kuba je u velikim problemima", rekao je državni tajnik Marco Rubio u srijedu tijekom sastanka kabineta. "Imati propalu državu 145 kilometara od naših obala predstavlja prijetnju nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država."
Flota prisutna u regiji neznatno je smanjena u usporedbi sa siječnjem, kada je Maduro zarobljen. Udarna skupina nosača zrakoplova USS Nimitz ušla je u Karibe posljednjih dana, zajedno s nekoliko razarača i krstarica s navođenim raketama sposobnim za lansiranje preciznih raketa na kopnene ciljeve. Prema stranicama za praćenje leta, niz američkih dronova i izviđačkih zrakoplova najnovije generacije također lete iznad Kube mjesecima. A kako izvještava Politico, amfibijski brodovi i prateći brodovi USS Kearsarge, s 2500 marinaca, nalaze se u blizini obale Virginije i pripremaju se za novu misiju te bi mogli zamijeniti neke brodove koji se vraćaju kući.
Pentagon ima nekoliko vojnih opcija, iako bi SAD-u bile potrebne dodatne trupe za potpunu kopnenu invaziju. Nosač zrakoplova Nimitz stigao je u regiju istog dana kada su Sjedinjene Države podigle optužnicu protiv bivšeg predsjednika Raula Castra . "Mislim da je Nimitz zastrašujući jer je sposoban učinkovito djelovati", rekao je Mark Cancian, koji radi u Pentagonu i analizira centar za strateške i strateške studije. Brod bi, zajedno s borbenim zrakoplovima stacioniranim na Floridi i u Portoriku, vjerojatno igrao ulogu u bilo kojoj vojnoj akciji na Kubi. "Moguće je izvesti zračne napade kako bi se neutralizirala njihova protuzračna obrana i omogućile veće zračne operacije ili, možda, uništilo njihovo vodstvo s ciljem uspostavljanja odnosa sličnog onome koji imamo s Venezuelom."
Trumpova administracija neće promijeniti vlasnika. Mnogi ratni brodovi raspoređeni ovog ljeta bliže se 10 mjeseci na moru, što je znatno više od uobičajenih šest ili sedam mjeseci. To i dalje izaziva zabrinutost među obrambenim dužnosnicima zbog rizika od preopterećenja posada i povećanog pritiska na pomorsku flotu. "Ova duga, uzastopna raspoređivanja osjetit će se s vremenom", rekao je američki dužnosnik za Politico, tražeći anonimnost kako bi komentirao vojni scenarij. "Dugo držanje brodova na moru stvara dugoročnije probleme kada je u pitanju njihovo preuređenje i popravak nakon što se vrate kući."
Nosaču zrakoplova Nimitz produljen je rok za ono što je trebalo biti njegovo posljednje raspoređivanje nakon 50-godišnje karijere. Izvorno je trebalo biti preseljeno u Norfolk u Virginiji radi uklanjanja nuklearnih pogonskih motora, ali mornarica je odgodila njegov operativni vijek do 2027. Amfibijski brodovi USS Iwo Jima i USS Fort Lauderdale također su ostali stacionirani od ljeta, iako je Marinski korpus u srijedu najavio da će se vratiti u Norfolk sljedeći tjedan. No, dugi rasporedi uzimaju danak posadama i marincima, koji su planirali normalnu rotaciju, a sada su mjesecima udaljeni od svog izvorno planiranog povratka kući. "Ne pridružujete se zbog lakog života; znate da će svako raspoređivanje biti neizvjesno", rekao je Joe Plenzler, umirovljeni časnik marinaca. "Ali produljenje rasporeda poput ovog, kada se zaista čini neodređenim, počinje utjecati na vaš mandat." Koliko je vjerojatnije da ću moći uvjeriti svoju obitelj da se ponovno pridruži vojsci i da to izdrži do kraja?
Direktor CIA-e John Ratcliffe prošlog je tjedna posjetio Kubu i sastao se s kubanskim obavještajnim dužnosnicima te unukom Raúla Castra, Raúlom Guillermom Rodríguezom Castrom. Prema izvorima iz CIA-e, Ratcliffe je ponudio "stvarnu priliku za suradnju" i stabilizaciju kubanskog gospodarstva, ali je upozorio da ponuda ovisi o prekidu veza s američkim protivnicima - Rusijom, Kinom i Iranom. Državni tajnik Marco Rubio, i sam kubanskog podrijetla, ponudio je 100 milijuna dolara humanitarne pomoći, istovremeno okrivljujući kubansku vladu i vojni konglomerat GAESA za ekonomski kolaps. No, vojna opcija ostaje na stolu, što potvrđuju i izvješća da je Kuba nabavila više od 300 vojnih dronova kao sredstvo odvraćanja.
Spomenuti dolazak američke udarne skupine nosača zrakoplova USS Nimitz, sve učestaliji nadzorni letovi uz kubansku obalu i oštra retorika predsjednika Donalda Trumpa, koji je otvoreno poručio da je "Kuba sljedeća", signaliziraju da se desetljećima dugo neprijateljstvo približava opasnom vrhuncu. Vrhunac eskalacije dogodio se kada su američki federalni tužitelji podigli optužnicu protiv 94-godišnjeg bivšeg kubanskog predsjednika Raúla Castra za ubojstvo. Ona ga tereti za rušenje dvaju civilnih zrakoplova kubanskih prognanika 1996. godine i mnogi analitičari to vide kao stvaranje pravnog okvira za moguću vojnu akciju. Paralelno s pravnim pritiskom, Pentagon i Obrambena obavještajna agencija (DIA) intenzivno analiziraju moguće kubanske odgovore na američki vojni napad i razvijaju vojne opcije za predsjednika.
Dok se Havana suočava s najtežom ekonomskom krizom od raspada Sovjetskog Saveza, s nestašicama goriva, hrane i višesatnim redukcijama struje, postavlja se ključno pitanje: je li vojna intervencija neizbježna i kako bi izgledao otvoreni sukob između Davida s Kariba i američkog Golijata?
Najizravnija, ali i najriskantnija opcija bila bi munjevita operacija specijalnih snaga s ciljem hvatanja Raúla Castra i njegovog prebacivanja u američku sudnicu, po uzoru na akciju u kojoj je u siječnju otet venezuelanski predsjednik Nicolás Maduro. Sličan presedan postoji i u operaciji "Just Cause" iz 1989. kada su tisuće američkih vojnika upale u Panamu kako bi uhitile Manuela Noriegu.
"S vojne perspektive, takva je operacija izvediva", smatra Adam Isacson, stručnjak za regiju iz Washingtonskog ureda za Latinsku Ameriku. "Njegova simbolička vrijednost znači da je pod teškom stražom, ali svakako je moguće. No, mislim da to više ne bi značajno utjecalo na strukturu moći na Kubi. On ima 94 godine. Dinastija Castro je utjecajna, ali nije više presudna. Strateška vrijednost takvog poteza je upitna, ali za domaću politiku to bi vjerojatno bio pogodak."
Vjerojatniji scenarij, prema mišljenju mnogih analitičara, uključivao bi ograničene zračne udare na ključne vojne i obavještajne ciljeve, kombinirane sa snažnim diplomatskim pritiskom. Cilj ne bi bio potpuna promjena režima, već ono što analitičari poput Christophera Hernandez-Roya iz Centra za strateške i međunarodne studije nazivaju "upravljanje režimom". Ovaj pristup, viđen u Venezueli nakon Madurove otmice, podrazumijeva očuvanje postojećih institucija uz iznuđivanje ključnih ustupaka: prekid veza s Rusijom i Kinom, suzbijanje migracija, suradnju u borbi protiv narkotika te davanje povlaštenog pristupa američkim tvrtkama u ključnim gospodarskim sektorima. Prvi ciljevi zračnih napada vjerojatno bi bili kubanski sustavi protuzračne obrane, zračne luke, skladišta streljiva te navodno novonabavljene bespilotne letjelice.
Kopnena invazija smatra se najmanje vjerojatnom opcijom zbog ogromnih rizika. Iako bi američka vojska na kraju pobijedila, to ne bi bila brza pobjeda. Lekcije iz neuspjele invazije u Zaljevu svinja 1961. pokazale su da je organizirani i motivirani otpor na otoku ozbiljan izazov. Puna invazija neizbježno bi dovela do velikih žrtava s obje strane i potencijalno dugotrajnog gerilskog rata.
Osnova kubanske obrane je doktrina "Guerra de Todo el Pueblo" (Rat cijelog naroda), usvojena nakon pada Sovjetskog Saveza.
"Svatko na Kubi prolazi vojnu obuku i uključen je u ovaj sustav nacionalne obrane", objašnjava Helen Yaffe, profesorica s University of Glasgow koja desetljećima putuje na Kubu.
Koncept Guerra de Todo el Pueblo" predviđa masovno uključivanje civilnog stanovništva u dugotrajni, decentralizirani otpor s ciljem nanošenja neprihvatljivih gubitaka okupatoru kroz gerilsko ratovanje, lokalne milicije i mreže civilne obrane. Nakon što je u američkoj operaciji u Venezueli ubijeno 32 pripadnika kubanskih elitnih postrojbi, kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel poručio je da bi napad na Kubu doveo do "krvoprolića".
- Oni misle da je to bio žestok otpor? To su bila 32 Kubanca. Zamislite da dođu ovamo, bit će nas deset milijuna - prenosi Yaffe raspoloženje na otoku.
Kubanske revolucionarne oružane snage (FAR) broje oko 49.000 aktivnih vojnika, no oslanjaju se na zastarjele tenkove T-55 i T-62 te borbena vozila BMP-1. Zračne snage, nekoć moćne, svedene su na mali broj operativnih lovaca MiG-21 i MiG-29, a protuzračna obrana temelji se na sovjetskim sustavima S-75 i S-125. Mišljenja stručnjaka su podijeljena. Sebastian Arcos, direktor Instituta za kubanske studije na Međunarodnom sveučilištu Florida, tvrdi da je kubanska vojska "zastarjela" i ima "male šanse oduprijeti se SAD-u". S druge strane, Carlos Malamud s instituta Elcano u Madridu smatra da je kubanska vojska bolje obučena od venezuelanske i da geografska blizina SAD-u daje Kubi veću "sposobnost odgovora", uključujući potencijalne udare na američke gradove poput Miamija. A udari rojevima dronova znaju biti nezgodni, uvijek nešto prođe kroz obranu. Službeni moto zemlje je "Patria o muerte, venceremos" - "Domovina ili smrt, pobijedit ćemo".
Glavna briga Washingtona je mogućnost nekontroliranog masovnog egzodusa s Kube. "Svaki napad na Kubu potaknuo bi trenutačnu, nekontroliranu masovnu migraciju, uglavnom morskim putem", upozorava Helen Yaffe. Za predsjednika čiji se politički identitet temelji na protuimigrantskoj politici, takav bi scenarij bio politička katastrofa, posebno uoči izbora.
Za razliku od venezuelanske dijaspore, kubanski Amerikanci desetljećima su moćna politička snaga u SAD-u, sa značajnom zastupljenošću u Kongresu i samoj Trumpovoj administraciji. Oni ne bi prihvatili rješenje po uzoru na Venezuelu, gdje je postojeća struktura moći uglavnom sačuvana pod novim vodstvom. Za njih je, kako navodi Malamud, sve osim potpune promjene režima "neprihvatljivo".
Predsjednik Trump je izjavio kako misli da eskalacija "neće biti potrebna" jer se "mjesto raspada". Doista, Kuba se suočava s krizom legitimiteta i socijalnom iscrpljenošću. Istraživanja pokazuju da 89 posto obitelji živi u ekstremnom siromaštvu, a 92 posto građana ne odobrava vladino upravljanje ekonomijom. Masovni prosvjedi iz srpnja 2021. razbili su mit o pasivnom prihvaćanju. Međutim, analitičari poput Michaela Shiftera sa Sveučilišta Georgetown upozoravaju: "Kubanska ekonomija može se urušiti, i urušava se... ali država i dalje funkcionira, posebno sigurnosni aparat."
