Očigledno postoji mnogo razloga zašto se reforme države i društva, koje želi Zapad, zapravo nikako ne pokreću. Jedan od razloga koji je do sada dobivao malo pažnje mogao bi biti široko rasprostranjeno uvjerenje da je nasilje sredstvo za rješavanje privatnih i javnih sukoba.

To prihvaćanje fizičkih napada nedavno se ponovno moglo vidjeti u prekomjernom nasilju policije nad studentima na demonstracijama.

Iako je nasilje prisutno u mnogim zemljama širom svijeta, u Srbiji ga najviši nivoi vlasti toleriraju, pa čak i potiču. Štoviše, politička klasa koristi nasilje kao sredstvo održavanja vlasti. U Srbiji i drugim zemljama jugoistočne Europe razvoj demokratskih oblika vladavine - parlamentarizma, podjele vlasti, slobode medija, prava na demonstracije i slobode izražavanja - od samog je početka sprečavan nasiljem kao prihvaćenim sredstvom rješavanja sukoba.

Ovo su neke od centralnih teza dr. Thomasa Breya, sveučilišnog predavača i dugogodišnjeg dopisnika njemačke novinske agencije dpa s Balkana, koje je objavio stručni časopis Südosteuropa Mitteilungen sa sjedištem u Münchenu.
Članak opisuje brojna masovna ubojstva, poput onih u Osnovnoj školi Ribnikar u Beogradu u svibnju 2023., ubojstvo devetero ljudi dan kasnije u Mladenovcu i masakr u Cetinju početkom 2025. u kojem je poginulo 12 ljudi.

Brey ističe da su i fizički napadi muškaraca na supruge ili partnerice vrlo primjetni. Povjerenica za ravnopravnost spolova Brankica Janković tvrdi da je u Srbiji u posljednjih 14 godina ubijeno 430 žena. Stav da se žene smatra kao vlasništvo muškaraca i dalje je široko rasprostranjen. Situacija nije bolja ni u Bosni i Hercegovini, gdje je u posljednjih šest godina više od 60 žena ubijeno od strane svojih muževa ili bivših muževa. Ove brojke, jasno, samo su vrh ledene sante, jer se većina fizičkog nasilja uopće ne prijavljuje policiji.

Kao i u privatnom životu, izbijanja nasilja redovno se događaju i u javnim prostorima. Tučnjave nisu neuobičajene ni u parlamentima Srbije, Crne Gore ili Kosova, zaključuje Brey u svojoj studiji. Fizički napadi vlasti na predstavnike oporbe također su uobičajeni u općinskim parlamentima, a to se moglo vidjeti u Sjenici, Kraljevu, Čačku i Kuli u Srbiji ili u Sarajevu u Bosni.

Još jedno tamno poglavlje u javnoj sferi je nasilje prema pravosuđu. Predsjednik Aleksandar Vučić redovito javno kritizira suce i tužitelje zbog toga što ne pišu optužnice i presude prema njegovim željama. Brey podsjeća na otvoreno pismo više od 600 sudaca i tužitelja koji oštro kritiziraju Vučića zbog takve prakse. Oni tvrde da je predsjednik države posljednjih godina “porobio” i “ponizio” pravosuđe. To, prema njima, vodi do podčinjavanja pravosuđa i narušavanja demokratskih principa podjele vlasti.

Medije Brey opisuje kao jedan od najvažnijih izvora mržnje, diskriminacije i klevete. Cenzura ih pretvara u propagandno oruđe i trubu Vučića. Šef države ima izravnu kontrolu nad gotovo svim medijima - tiskanima, televizijskima ili digitalnima. Malobrojne preostale neovisne medije država maltretira pokušavajući im uništiti egzistenciju. Situaciju dodatno pogoršava zatvaranje Al Jazeere Balkans i neizvjesna budućnost Glasa Amerike.

Mediji su, šireći dezinformacije, stvorili virtualni svijet za građane koji nema veze sa stvarnošću. Agresija, govor mržnje, senzacionalizam i lažne vijesti su uobičajeni. Sve je podređeno cilju održavanja vladajuće elite na vlasti i diskreditiranju protivnika. Mediji služe državi kao instrumenti za manipulaciju i obmanu građana, umjesto da ih informiraju kako bi mogli stvarati vlastito mišljenje o situaciji u zemlji. Prema Breyu, glavni poticatelj i profiter od nasilja je predsjednik Srbije Vučić.

Prošle godine Vučić se naciji obratio na televiziji više od 300 puta - vjerojatno svjetski rekord! U prvih sedam mjeseci ove godine već se pojavio više od 250 puta. Vjerojatno je jedinstveno i to što Vučić nikad ne dopušta sugovornike u TV studiju. Sam sebi postavlja pitanja i na njih odgovara. Osnovne poruke su upozorenja na navodne neprijatelje Srbije: Hrvate, Bošnjake, Albance, EU, SAD, Vijeće Europe, UN ili pojedince poput Soroša ili Rockefellera. Po Vučiću, on brani građane od tih prijetnji, često skroz iskonstruiranih.

Brey u članku citira brojne srpske stručnjake, poput psihologa Žarka Trebješanina i Mile Jovanović, koji oštro kritiziraju predsjednikov jezik kao “uličarski žargon”. Vučić protivnike naziva čudovištima, lešinarima, hijenama ili izdajnicima. Za njega su odvjetnici ološ, profesori lijenčine, a oporbenjaci kriminalci, fašisti ili strani plaćenici. Taj konfrontacijski i vulgarni rječnik ima toksičan efekt i na mlade zemlje. Vučić prekomjernim, svakodnevnim prisustvom u tiskanim i digitalnim medijima osobno prezentira zastrašivanje i prijetnje kao metode vladanja.

RUSI PRODAJU Kraj naftne sage? Vučić: Tri kupca žele kupiti NIS. Arapi jako visoko kotiraju

Tako se krug zatvara: širenje nasilja s vrha politike u javnoj sferi vodi do prihvaćanja nasilja i u privatnom životu. Nitko se više ne zgraža, ni u privatnoj ni u javnoj sferi, nad fizičkim napadima, otvorenim prijetnjama smrću ili pozivima na linč.

Na kraju, Brey se bavi pitanjem što Zapad može učiniti u vezi ove teške situacije u Srbiji i susjedstvu. Prije svega, EU mora zauzeti jasniji, odlučniji stav prema Vučiću i ne ostati samo na formalnim osudama kad on ponovno pogazi vrijednosti i principe Unije. Jer Bruxelles ima mogućnost za pritisak koji vjerojatno ne bi ostao bez rezultata: dvije trećine trgovine, stranih ulaganja i financijskih izvora Srbije dolazi sa Zapada.

I iznad svega, Bruxelles i Washington ne bi trebali pasivno prihvaćati gotovo svakodnevne optužbe i klevete iz Vučićevih propagandnih medija. Medijski sustav, kao nositelj nasilnih fantazija, mora biti demokratiziran i očišćen, a pravosuđe mora povratiti neovisnost. Na kraju, razmjene mladih treba masovno proširiti - i između zemalja regije i sa zapadnim narodima. Samo tako će mladi moći sami vidjeti da demonizacija koju provodi predsjednik u domaćim medijima nema nikakve veze sa stvarnošću.