Kao što je u 17. st. izbacivanje carskih namjesnika kroz prozor palače u Pragu bio početak Tridesetogodišnjeg rata u kojem su katolici i protestanti iz većine zemalja Europe vodili borbu gotovo do istrebljenja, tako bi pogubljenje šijitskog klerika Nimr al Nimra moglo biti uvod u izravni višegodišnji sukob šijitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, u koji bi se mogli uključiti i njihovi saveznici. 

Prosvjedovali protiv diktatora u Arapskom proljeću

Izravni, jer posredno, vlasti iz Teherana i Rijada već ratuju dugi niz godina od Iraka, preko Sirije pa do Jemena, ta dva rivala koji netrpeljivost prema drugoj strani crpe i iz tisućgodišnje vjerske podjele, nalaze se na suprotnim stranama. 

Opasnost je što ova konfrontacija nosi sjeme općeg šijitsko-sunitskog razdora koji bi mogao zaustaviti proces uništenja brutalne terorističke grupacije tzv. Islamske države u Iraku i Siriji. S obzirom na uloge koji su u igri, to ne bi bilo iznenađenje.

Saudijci su al Nimra, koji se školovao u Iranu i Siriji, pogubili tajno s još 46 drugih osuđenika.

Ne zna se na koji način, ali u toj zemlji smaknuća se uobičajeno obavljaju odrubljivanjem glave sabljom i potom raspinjanjem obezglavljenog na javnome mjestu. 

Njegovo tijelo još nije predano rodbini. Al Nimr je optužen da je sudjelovao u pobuni protiv tamošnje vlasti u vrijeme Arapskog proljeća 2011. 

Uhićen je godinu kasnije, kad ga je policija nakon potrage presrela u automobilu, ubila suradnike, a njega ranila u nogu. Smrtna kazna potvrđena mu je prije dvije godine. 

U zatvoru s istom presudom (odrubljivanje glave i raspinjanje) je i njegov nećak, Ali al Nimr, uhićen još 2011. kao sedamnaestogodišnjak zbog sudjelovanja u istim nemirima.

Nimr al Nimr bio je pripadnik manjinskih šijita (ima ih oko 3 milijuna) u većinski sunitskoj Saudijskoj Arabiji, koja danas ima blizu 30 milijuna stanovnika.

I oni su se u vrijeme Arapskog proljeća bili priključili prosvjedima protiv diktatora i tirana u tom dijelu svijeta.

Geslo mu je bilo kako su riječi jače od oružja. Nije govorio samo protiv saudijske kraljevske kuće nego i protiv sirijskog diktatora Bašara al Asada.

Prigrlili Islamsku državu jer su se nadali svrgavanju šijita

Tražio je veću samoupravu za regiju u kojoj prevladavaju šijiti, a bogata je naftom, bunili su se i protiv nasilnoga gušenja prosvjeda u susjednom Bahreinu gdje sunitska dinastija vlada većinskim šijitima, u čemu je sa svojom vojskom presudnu ulogu odigrala Saudijska Arabija. 

Njihove prosvjede su, međutim, okarakterizirali kao pokušaj rušenja vlasti, a sve se to povezalo i s navodnim upletanjem Irana, države s gotovo 70 milijuna stanovnika i njihova, kako ga nazivaju, povijesnog neprijatelja, u njihove unutarnje stvari.

U to vrijeme Iran je bio pod sankcijama Zapada zbog svog nuklearnog programa.

U Teheranu su SAD držali svojim glavnim protivnikom, a Saudijci (gdje je na snazi selefitski sustav, koji je zapravo totalitarizam bez ikakvih demokratskih institucija i uvažavanja ljudskih prava) uživali su potporu Washingtona kao njihov vjerni saveznik preko čijeg teritorija su vodili i prvi i drugi zaljevski rat protiv iračkog diktatora Sadama Huseina. 

Baš taj drugi rat, nakon kojeg je svrgnut Sadamov režim, vlastima u Rijadu donio je nove brige. Umjesto sunita, pa makar i zločinca kojeg su izdašno financijski podupirali u njegovu svojedobnom ratu s Iranom, u Bagdad, a time i na njihove granice, došla je šijitska vlast (šijiti su većina u Iraku).

Zato su Saudijska Arabija, Katar i druge bogate zemlje Zaljeva rado prigrlile projekt tzv. Islamske države, koji su pokrenuli bivši Sadamovi obavještajci i časnici, suniti. 

Financirali su ih izdašno nadajući se da će u Bagdadu srušiti šijitsku vladu, a u Damasku mrskog im diktatora, Al Asada, pripadnika šijitske sekte alavita.

Ta potpora je trajala dugo (u njoj je sudjelovala i Turska), i tek nakon što su uvidjeli da se protiv ISIL-a okrenula cijela međunarodna zajednica (i Zapad i Istok), i oni su se formalno počeli odricati nje. 

Tako je Saudijska Arabija nedavno osnovala koaliciju više od 40 islamskih zemalja koje će se navodno boriti protiv tzv. Islamske države. No pitanje je što će se sad s tim događati. 

Rijadu ne odgovara da u Damasku ostane Asad ili da vlast nad cijelim Irakom ima šijitska vlada iz Bagdada. Protive se i tome da šijiti u Jemenu, koji su manjina, kontroliraju određeni dio zemlje.

Kralj ga držao u zatvoru, ali ga nije htio pogubiti

U svemu tome vide prste svog protivnika i rivala Irana, koji je preko svojih saveznika u Iraku, Siriji i Jemenu širio svoj utjecaj sve do Sredozemlja i Crvenog mora. 

Uz to, u zadnje vrijeme dogodile su se velike promjene koje su stubokom promijenile geopolitičke odnose u tom dijelu svijeta. 

Iran je pod novim vodstvom umjerenoga klerika Ruhanija odustao od nuklearnog programa i postao saveznik SAD-a, prije svega u Iraku, a potom djelomično i u Siriji.

A Saudijska Arabija je zbog američko-kanadskog početka proizvodnje golemih količina nafte i plina iz škriljevca (tzv. fracking, drobljenje kamena na manjim dubinama) izgubila onu stratešku važnost koju je do tada imala.

Saudijci su počeli crpiti sve više nafte i snižavati joj cijenu, da bi doskočili tom načinu proizvodnje koji je onda postao preskup. 

Međutim, posljedica toga je da u državnu blagajnu stiže sve manje novca te da vlast troši rezerve, koje nisu više tako velike. 

U takvoj situaciji, kad se Sjedinjene Države okreću Aziji kao svom novom geopolitičkom prioritetu, novi saudijski kralj Salman (naslijedio Abdulaha, koji je umro u siječnju prošle godine) pokušava održati svoju vlast, koja će biti u sve većim teškoćama jer novca neće biti onoliko mnogo kao prije, brutalnim obračunom sa svima koji bi mu mogli biti potencijalna prijetnja. 

U tom kontekstu treba gledati i odluku o pogubljenju Al Nimra, kojeg je nešto umjereniji prijašnji kralj Abdulah držao u zatvoru, ali ga nije likvidirao.

Iran je popustio SAD-u vezano uz nuklearni program

Iran i šijitske skupine u cijelom području sad su postali neprijatelj kojim se homogenizira nacija. Salman je u svojoj kratkoj vladavini povećao broj izvršenja smrtnih kazni. 

Ponovno ih izvode na ulicama. Prije nekoliko mjeseci su tako četiri policajca na ulice Meke izveli Burmanku osuđenu na smrt i držali je pred prolaznicima dok joj je krvnik sabljom pokušavao odrubiti glavu. To je uspio tek iz trećeg pokušaja. Mrtvo tijelo je još satima ostalo na cesti kao opomena drugima. 

S druge strane, i sadašnje vlasti u Iranu imaju svoje unutarnje političke razloge prihvatiti taj izazov. Policija nije spriječila prosvjednike u Teheranu koji su nakon smaknuća Al Nimra spalili dio saudijskog veleposlanstva.

Iran je popustio SAD-u vezano uz nuklearni program jer zemlja više nije mogla trpjeti međunarodne sankcije (nije imala pristup financijskim institucijama, a bila im je ograničena i prodaja nafte), pa i vlastima u Teheranu odgovara zaoštravanje situacije sa Saudijskom Arabijom kako bi ušutkali tvrdolinijaše u vlastitim redovima. 

Sad će ih usmjeravati na to da svoj bijes iskaljuju na njihovim protivnicima, sunitskim dinastijama, vladama ili terorističkim grupacijama.

S obzirom na to da i Teheran i Rijad već vode posredne ratove, postoji vrlo velika opasnost da to počnu činiti i izravno.

Pogotovo jer se SAD, koji je donedavno gospodario političkim procesima na većem dijelu Srednjeg istoka, sada diskretno povlači iz tog područja, što potvrđuje i određena pasivnost kojom službeni Washington sudjeluje u tamošnjim zbivanjima.

Istina, Amerikanci i daje sudjeluju u obuci Kurda, podržavaju dio umjerene oporbe u Siriji, nastoje privoljeti vladu u Bagdadu da i sunite prima u državnu vojsku, međutim, ne radi se to s takvim intenzitetom kako su mnogi očekivali.

 Smaknuće Al Nimra mogao bi biti prijeloman događaj

Na to upućuju i riječi brata šijitskoga klerika Al Nimra, koji je zamjerio Baracku Obami što nije htio dati javnu izjavu protiv pogubljenja njegova brata držeći da bi vlasti u Rijadu onda od toga odustale. 

No i to nečinjenje Bijele kuće kao da potvrđuje teze analitičara kako Obamina administracija samo želi pospremiti što još može iza sebe na Srednjem istoku prije nego što svoj angažman svede na najmanju mjeru. 

Ako se takva politika potvrdi i s novim američkim predsjednikom, Teheran i Rijad, kao i okolne sunitske odnosno šijitske zemlje, dobit će otvoreni teren za međusobno sukobljavanje i u sljedećim godinama. 

Bit će to, dakako, borba za vlast, odnosno prevlast, međutim, istina je i to da će crta podjele ići po vjerskim šavovima. 

Vidljivo je to i iz činjenice da su uz Rijad odmah stali i Egipat i sve većinski suntske zemlje u Zaljevu, dok su uz Iran stali arapski šijiti u Iraku, Siriji i Jemenu, koji se bore protiv arapskih sunita u tim zemljama. 

Izvan te sfere ostaju jedino Kurdi, kod kojih je težnja za vlastitom samostalnošću i državom iznad vjerskih podjela, koje su prisutne i u njihovu nacionalnom korpusu.

Istini za volju treba reći kako Amerikanci i dalje pokušavaju na području Sirije i Iraka stvoriti i neke državne vojne snage koje bi bile mješovite, međutim, prema izvješćima reportera, takve stvari bolje izgledaju na papiru nego na samom terenu. 

Teško je predviđati, ali pogubljenje Al Nimra svakako bi se u budućnosti moglo gledati kao prijeloman događaj u burnoj povijesti Srednjeg istoka.

I Teheran i Rijad su preko medija odapeli otrovne strelice (uvrede idu u širokom rasponu, od toga da su u Iranu na vlasti “huligani” pa do ocjene da je Saudijska Arabija “kraljevstvo tame”), homogenizirana je vlastita javnost, međutim, ono što bi moglo spriječiti širenje tog sukoba jest relativna nezainteresiranost velikih igrača poput Rusije i SAD-a da se upliću u te nove sporove.

Iskustvo iz Sirije, Iraka, pa i Afganistana, i za Washington i za Moskvu je takvo da ne bi rado štitili bokove bilo kome u nekom novom ratu. Naravno, to ne znači da svi neće nastaviti svoj angažman, a ne treba isključiti ni moguću promjenu strana u postojećim ratovima koji se tamo vode.