Nedavno sam na javnom predstavljanju rezultata jedne ankete o stanju s preuzimanjem obavljanja nekih javnih poslova na lokalnu razinu zastupao tezu – protiv decentralizacije. Nakon početnog iznenađenja, jer me svi znaju upravo po zalaganju za decentralizaciju, obrazložio sam razloge zašto sam danas, u ovim specifičnim okolnostima, protiv "decentralizacije" kakva se već nekoliko godina nudi i provodi u Hrvatskoj.

Treba podsjetiti da na našim područjima imamo dugu i složenu povijest zbivanja, kolebanja i procesa centralizacije i decentralizacije. Oni su se uvijek odvijali u čvrstoj vezi s procesima na državnoj razini, u državama u kojima se Hrvatska nalazila, od Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, do socijalističke Jugoslavije. Nikada decentralizacija unutar Hrvatske nije bila neovisna o tim širim procesima.

Preokret Mara Tomašević povukla optužbe protiv supruga za nasilje!

Nije se ta dinamika odvijala samo radi političkih razloga i koncepcija nego i radi čisto upravljačko-tehničkih razloga, jer se nerijetko pretjeralo s centralizacijom.

Također, u jednom se razdoblju, potkraj socijalizma, pretjeralo i s decentralizacijom, do mjere da se tadašnje općine počelo nazivati državicama, koje su sasvim preuzele kontrolu nad mnogim javnim poslovima, uključujući tzv. teritorijalnu obranu, policiju, sudstvo, prikupljanje poreza, školstvo, i druge važne poslove koje u načelu, u mnogim zemljama, obavljaju centralna državna upravna tijela.

Zato se već potkraj 1980-ih počelo institucionalno jačati republičke ovlasti, da se postigne neka mjera ujednačenosti javnih politika i načina obavljanja javnih poslova na cijelom teritoriju SR Hrvatske.

Proces jačanja centralnih ovlasti nastavio se u vezi osamostaljenja Hrvatske, što je bilo očekivano, normalno i potrebno, budući da je trebalo stvoriti čitav niz državnih institucija iznova. Od vojske, diplomacije i sigurnosnih službi došlo se, međutim, vrlo brzo do centralizacije i u područjima u kojima ona nije nužna za osamostaljenje zemlje. Riječ je o sektorima kao što su obrazovanje, kultura, zdravstvo i upravljanje javnim dobrima (šume, mineralne sirovine, vode).

Kad je već osamostaljenje praktički provedeno, barem u smislu izgradnje institucija samostalne države, 1993. je potpuno rasturen dotadašnji model lokalne samouprave, s uvođenjem teritorijalne podjele i načinom razmišljanja o teritorijalnom upravljanju koji je bio karakterističan za drugu polovicu 19. stoljeća.

Dok su razvijene europske zemlje već odavno, još od 1960-ih, krenule u procese smanjenja broja općina, kao i u procese regionalizacije (primjerice načelno centralizirana Francuska još 1982.), Hrvatska je krenula u – suprotnom smjeru, k slabljenju lokalne samouprave i dodatnom, vrlo izraženom jačanju upravljanja iz jednog centra.

Prvi ozbiljniji pokušaj decentralizacije omogućen je promjenama Ustava 2000. godine, ali su mu rezultati ostali u najmanju ruku na razini pokušaja. Njime nije promijenjen, čak ni načet, centralistički model upravljanja zemljom. Kad se danas propituje bi li se onda ta decentralizacija iz 2000/2001. mogla i trebala nastaviti, a to je bila tema ankete iz uvoda kolumne, u sasvim promijenjenim okolnostima koje su se razvile u zadnjih 20 godina u Hrvatskoj, a pogotovo u Europi, odgovor teško može biti pozitivan.

Kakvo je danas stanje decentralizacije u Hrvatskoj? Ustavna koncepcija iz 2000. nije provedena. Samo je 6% lokalnih jedinica preuzelo dio javnih poslova koje su po Ustavu trebale postati lokalne, a da se tekst Ustava nikad nije promijenio.

Ivan Čelić HDZ-ov psihijatar: "Crkva ne može zaustaviti Košića"

Umjesto lokalnih jedinica te su poslove preuzele županije, a njihovo je financiranje i dalje iz državnog proračuna. Novac iz državnog proračuna županijama za takozvane decentralizirane funkcije dodjeljuje se po kriterijima koji nisu ni objavljeni ni jasni, a niti proizlaze iz broja korisnika ili nekog drugog objektivnoga kriterija. Nastale su velike razlike među županijama u pogledu tog financiranja, koje nemaju veze s brojem bolesnika, đaka, odnosno korisnika.

U daljnjoj podjeli novca s razine županija na javne ustanove u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi nema jasnih kriterija. Na to se u zadnjih nekoliko godina nadovezalo dodatno dodjeljivanje javnih prihoda županijama, a smanjivanje najjačim, prosperitetnim gradovima. Time se uz dosadašnju posvemašnju ovisnost većine općina o županijskom novcu došlo pred vrata ovisnosti malih i srednjih, pa i ponekog većega grada također o županijama. Uskoro će se ta ovisnost gradova još i povećati.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Županije koje su jedva preživjele ustavne promjene 2000. godine, kao institucije koje su bile mjesto bujanja birokracije, uhljebljivanja političkih pristaša te netransparentnog i neracionalnog trošenja javnog novca, danas se od strane vlasti veličaju kao nezamjenjive točke decentralizacije i stalno na razne načine jačaju. 

Upravo se priprema njihovo dodatno jačanje, tako što će se uredi državne uprave s oko 2540 službenika i namještenika koji odlučuju o nizu dozvola i koncesija u malom i srednjem gospodarstvu, turizmu, iskorištavanju mineralnih sirovina i nizu drugih grana privrede pripojiti županijama i prijeći pod kontrolu župana. Koji, kao što smo vidjeli iz primjera župana koji tuku svoje žene i protiv kojih se vode višestruki kazneni postupci – nisu smjenjivi ni u najdrastičnijim slučajevima.

Oporba po svom Svađa u SDP-u: Banović napala Lalovca, Bero će je smijeniti

Pritom će prvi put župani dobiti priliku kontrolirati ne samo službenike u dvadeset sjedišta tih ureda nego i službenike u ispostavama ureda državne uprave koji će se županijama pripojiti, što će dodatno oslabiti 92 grada u kojima se te ispostave nalaze. Gradovi i općine ovom promjenom, koja bi se trebala provesti tijekom 2019. godine, neće dobiti ništa, nikakav novi novac, službenike, ovlasti ni poslove, ali će izgubiti još jedan važni dio utjecaja na svojem području.

Ja sam protiv takve "decentralizacije" u kojoj se zakida gradove koji jedini imaju kapacitet preuzeti nove funkcije. Protiv sam demagoške decentralizacije u kojoj samo disciplinirani gradovi i općine dobivaju financijsku pomoć županija, a zapravo su kanal kapilarne političke ucjene. Protiv sam kvazidecentralizacije u kojoj istinske lokalne jedinice, a to su one najbliže građanima, nemaju same dovoljno dobre i izdašne izvore prihoda nego su osuđene na traženje pomoći od županija.

Protiv sam lažne decentralizacije koja namjerno ostavlja nedirnute mnoge male jedinice koje nemaju kapaciteta obaviti niti poslove koje bi sad trebale za svoje građane obavljati, a kamoli da bi preuzele još neke dodatne. Protiv sam sustava u kojem jedinice postoje samo radi uhljebljivanja malog broja privilegiranih političkih prišipetlji.

Protiv sam "decentralizacije" u kojoj gradovi dodatno gube utjecaj na svojem području, a njihovo područje u sasvim operativnom, svakodnevnom smislu, u smislu izdavanja različitih dozvola za malo i srednje gospodarstvo, prelazi u ruke župana.

U Hrvatskoj se lokalnoj samoupravi ne potiče razvoj demokratskih standarda i institucija, ne osigurava se pozicija građana koji bi mogli utjecati na odluke o načinu na koji se vode lokalne jedinice, nema informiranja građana unaprijed, oni nemaju riječ kad treba utvrditi koji su lokalni problemi vrijedni financiranja i koji su lokalni prioriteti, nego im se tek objave odluke kad ih neki drugi donesu. Ponekad ni to. Župani i načelnici zakonom su ustoličeni kao neka vrsta lokalnih bogova, svi im se klanjaju.

Bilo kakva, pa i najbolje dizajnirana decentralizacija, a današnje jačanje županija nauštrb gradova i općina to nije, dobra je i prihvatljiva samo ako je praćena demokratizacijom odlučivanja i sudjelovanjem građana. Protiv sam takve decentralizacije koja nema ujedno funkciju demokratizacije političkih odluka i jačanje uloge lokalnih zajednica na javne poslove.

Niti jedna od predloženih ili već provedenih mjera koju sadašnja vlada poduzima pod egidom decentralizacije ne promovira racionalnost, jeftinoću ili efikasnost javnog upravljanja, kvalitetu javnih usluga ili dobre lokalne javne politike, ne pridonosi profesionalnosti i redukciji uhljebljivanja, ne smanjuje birokratsko opterećenje i ne pojednostavnjuje život građana. Protiv sam takve "decentralizacije"! Tko ne bi bio!

godinama ratuju Plenković je trpio HDZ Požege - sve do šamara ženi

No i dalje ostajem pobornik istinske demokratizacije i decentralizacije. Preduvjeti za nju su transformacija teritorijalne organizacije, jačanje demokratskih institucija na lokalnoj razini, osnaživanje i edukacija građana za sudjelovanje u lokalnim političkim procesima, osiguravanje dobrih izvora prihoda gradovima i jedinicama na temeljnoj razini, regionalizacija zemlje i spuštanje primjerenih javnih politika, ovlasti, poslova i sredstava s državne razine na regije, profesionalizacija i depolitizacija lokalnog zapošljavanja, transparentnost i otvorenost političkih procesa, omogućavanje odgovornosti lokalnih političara građanima, a ne županima ili centralnim tijelima.

I dalje vjerujem da je takva, prava, istinska decentralizacija moguća i potrebna Hrvatskoj, a da je sadašnja kvazidecentralizacija koja jača samo i isključivo županije i župane, a slabi građane, općine i gradove – potpuno pogrešna i štetna.