“Hitler je mrtav”, vijest se proširila Zagrebom poput požara. Neslužbeno. Dnevnik Hrvatski narod, službeno glasilo ustaškog pokreta i praktički jedine dnevne novine, o tome nije donio ni retka. Ipak, vijest se proširila, u stanu bivšeg zagrebačkog novinara i glavnog urednika Jutarnjeg lista okuplja se društvo na veselom, ali relativno tihom, tulumu. Jedan od gostiju napokon će, piše Josip Horvat u dnevniku, ispiti čašu vina, kojega se odrekao sve dok Fuhrer ne skonča. I držao se toga cijeli rat. Doduše, tamanio je žesticu.

Vladko Maček je u kućnom pritvoru u svom stanu u Zagrebu, pod stražom do zuba naoružanih ustaša, također doznao da je “Hitler kaputt”. Potajno je slušao radio, ne kaže u memoarima koju stanicu, ali vjerojatno neku njemačku, koja je prvo javila da je Hitler umro od iznenadne bolesti, pa da je herojski poginuo u obrani Berlina, pa... Vijesti su, kaže Maček, jedna demantirala drugu u svemu osim u najbitnijoj činjenici - “Hitler kaputt”.

Breaking news, prijelomna vijest je tijekom tih 24sata ili manje, otkad si je Hitler u bunkeru prosvirao glavu istovremeno zagrizavši kapsulu s cijanidom, doprla svugdje - u Jajcu će je u dnevnik zapisati fra Jozo Markušić, potpukovnik Marko Mesić čut će je na ulazu u Trst u koji napreduje s jedinicama Jugoslavenske armije u bezglavoj utrci da tamo dođu prije Engleza. Je li mu zatitrao brk od sreće ili je ostao hladan nikad nećemo znati.

Hitler kaputt!

Sigurno je “drugovima” prešutio da je kraj Staljingrada dobio Hitlerovo odlikovanje - Marko Mesić bio je profesionalac, prvo je ratovao za kralja Petra protiv Hitlera, pa za Pavelića i Hitlera kraj Staljingrada protiv Sovjeta, pa za Sovjete protiv Nijemaca, pa na kraju za Tita protiv četnika, ustaša i Nijemaca te ostataka talijanskih fašista u Trstu. Tko zna možda bi, da su tako karte pale i da je naređenje došlo, ukrstio oružje i s Novozelanđanima koji su napredovali prema Trstu iz drugog smjera u namjeri da ga oslobode prije Titovih partizana. Umjesto toga zdipio im je pred nosom zaplijenjeni kontingent 105 milimetarskih topova dometa 20 kilometara i proslijedio ga u Jugu. To je oružje dobro poslužilo Titu koji je - konstruirajmo ovdje rješenje jedne velike tajne - po nacionalnosti, uistinu, bio - imperijalist! Taj je, naime, grabio sve što je stigao, kaneći uzeti Trst, Korušku, Albaniju, sjever Grčke pa i Bugarsku. Da mu je to pošlo za rukom, već bi mu Krleža ispisao esej na temu kako su svi ti narodi i prostori oduvijek težili zajedničkoj državi. Krleža je jedan takav natpis već osmislio za postament kralja Tomislava, kojega je prikazao kao pra-Tita, srednjovjekovnog utopista Jugoslavije.

“Napisao sam ja i većih gluposti”, nasmijao se Krleža pričajući s Enesom Čengićem.

Titu tih dana nije bilo do smijeha - njegove trupe upravo su prodirale na zapad i sjever, dok je on vodio energičnu prepisku s feldmaršalom Haroldom Alexanderom, zapovjednikom savezničkih snaga na Mediteranu, koji nije mogao prihvatiti da partizani uzimaju sve do Trsta. Istovremeno, Koča Popović i Peko Dapčević napreduju prema Zagrebu.

“Tito je Koču odmah poslao Krleži. Oni su polemizirali u predratno doba nadrealizma, a onda se susreli kad je Koča bio vojskovođa. U ratu ljudi ogrube. Ali u Koči je bio i ostao onaj francuski đak, nadrealista, slobodni čovjek o kojem nam je pričao, koliko god da su ga ta njegova partija i revolucija okupirale. Ujak je rekao kako su se Krleža i njegova žena Bela tresli kad je ušao: ‘Ja sam ih jedva primirio. Ništa ne brinite, ovo je Jugoslovenska armija, ja sam Koča Popović’, rekao im je. Dodao je da su poslije divno pričali Krleža i on”, kaže Milica Polićević Jevtić, Kočina rođakinja.

ŽUPNIK IZ DONJE STUBICE Slučaj Franje Rihara: 'Neću služiti misu ustašama', kaže svećenik. Ubili su ga

Vijest “Hitler kaputt” doprla je svugdje, ali ne i u službeni Zagreb koji, kako izvještava Hrvatski narod, slavi prvi svibanj, koji je pravi hrvatski praznik, a ne tamo praznik nekih boljševika, “gdje je čovjek rob državi”.

Državni vrh je na čelu s Antom Pavelićem u HNK na svečanim predstavama u povodu 1. svibnja. Ako zna da je Hitler mrtav, a sigurno zna, ni s čim to ne pokazuje. Naizgled, kao da je Zagreb u tih osam posljednjih dana rata ušao kao da je kraj daleko, kao da nikad neće doći. Iako sve bruji i puca po šavovima, utrostručio se, prema Vinku Nikoliću, narastao je na 1,200.000 ljudi, prema drugima na čak 1,500.000. Sve se slilo u Zagreb, izbjeglice iz svih krajeva, Vinko Nikolić naziva ih “muhadžirima”, Josip Horvat bilježi kako se gotovo na svakom trgu ili ulici mogu vidjeti kola u kojima neki od njih žive i u kojima im je sva imovina. Zagrebačka ilegalka Živka Bibanović Nemčić zabilježit će kako su s izbjeglicama pristigli i svi mogući policajci, žandari, doušnici... pa je gotovo nemoguće proći ulicom i ne biti legitimiran. A hapsi se naveliko. Uz to, stalno nestaje struje pa se, sjeća se Živka, neprestano treba pješačiti s jednoga kraja grada na drugi. Nasreću,zagrebačke ilegalke na raspolaganju imaju krojača Stjepana Graha, koji im šije damske kostime da na agente ostave dojam “finih zagrebačkih dama” koje ne treba legitimirati.

Krleža: 'Ako ostanem ubit će me Dido, ako odem ubit će me Đido'

Za odlaske iz grada na slobodan teritorij i povratak - a jedan od tih odlazaka bit će ključan i za Živku i još više za Zagreb - oblači se narodna nošnja i obavezno se nosi košara. Živka je preferirala posavsku nošnju. Cijene divljaju, hrane nema, ali kina i kazališta najnormalnije rade, gradska uprava diže cijene plina i struje (što je u ovim krajevima također normalna pojava), hrane ako je ima basnoslovno je skupa, a ionako je sve na točkice, lutrija se redovito izvlači, a Hrvatski narod svakodnevno objavljuje izvještaje s bojišta u kojem ustaše bilježe sve samu pobjedu za pobjedom. Doduše, svaka od tih “pobjeda”, to će lako zaključiti i ponavljači iz geografije, sve je bliže Zagrebu. Tih dana Zagrebom kruži legenda o “fantomu”, usamljenom avionu koji noću terorizira Zagreb.

Josip Horvat bilježi u dnevnik tračeve da je riječ o partizanu osvetniku, iako je vjerojatnije da je čitava stvar dio gradske legende (Zagreb je uglavnom, za razliku od, primjerice, Splita i Zadra, bio pošteđen većih bombardiranja). Gradom kruži trač da je u Zagrebu viđen Draža Mihajlović, što se pokazalo neistinitim, ali četnici, koji se također povlače prema Austriji, prolaze kroz Zagreb. Iako Draža u Zagrebu nije bio, preko jednog bivšeg skupštinara poslao je pismo Vladku Mačeku u kojemu mu predlaže da se osnuju tri vojske - srpska, hrvatska i slovenska - koje će se suprotstaviti partizanima. Vladko Maček na taj prijedlog “debelo poslije 12” samo je odmahnuo rukom. Ako je prijedlog uopće bio pravi, a ne neka krivotvorina. Kina, točnije slikopisi, najnormalnije rade, u kazalištima predstave idu “as usual”, jedino što su oko HNK napravljeni bunkeri, a umjesto maćuhica ljudi su zasadili krumpir.

Zaboravljena tužba Bleiburg: Tražili da se Titu sudi u Haagu, ovo su detalji optužnice protiv Broza

Bela Krleža priprema ulogu u “Zanatu gospođe Warren”, do čije premijere neće nikad doći (uoči proglašenja NDH pripremala je “Glembajeve”, koji također nisu odigrani), a njezin suprug, jedna od najpametnijih glava koja je hodala ovim prostorima, osluškuje svaki korak pred vratima. Ustašama je pobjegao s konopca - ni danas se ne zna je li ga s popisa za vješanje maknuo doglavnik Mile Budak, vojskovođa Slavko Kvaternik, netko treći ili sam Mefisto u liku poglavnika Ante Pavelića koji će reći: “Valjda sam i ja tu nekog vraga pripomogao”. Navodno je osam puta, prema Dedijerovim tvrdnjama, za koje ovaj doduše nije podastro jače dokaze, odbio otići u šumu, svojima, jer su Krležina djela i djelovanje regrutirali bezbrojne komuniste i ljevičare. Rat je proveo odbijajući funkcije koje mu režim nudi, ne pišući, skrivajući se u sanatoriju dr. Vranešića, preživljavajući od Belinih uloga i rasprodaje namještaja. Josip Horvat zabilježit će u dnevnik kako je Krleža ostao gotovo bez ijednog zuba u donjoj čeljusti što mu daje s jedne strane “produhovljen izgled mudraca, a s druge strane izraz stare babe”. Ali sve se zaboravlja kad progovori moćnim glasom. Krleža osluškuje korake pred vratima jer zna da sad, kad je sve skoro pa gotovo, glave mu može doći neki ustaški fanatik. Ili još gore, njegovi. Prije rata razišao se s partijom i Titom jer nije pristajao na šutnju o Staljinovim čistkama, 1948. pokazat će se da je bio u pravu, ali 1948. godinu treba dočekati. Kasnije će skovati svoju dvojbu kratkom rečenicom: “Ako ostanem ubit će me Dido (Kvaternik), ako odem ubit će me Đido (Đilas)”. Ali to je bilo mnogo kasnije. Sad čeka sudbinu da mu pokuca na vrata.

Kukavica Pavelić mora u bijeg, to je jasno, ali kojim putem?!

Iako to tako ne izgleda dok sjede u svečanim ložama zagrebačkog HNK, iako to tako ne izgleda ni u Hrvatskom narodu, u dvojbi su i poglavnik i vrh NDH. Ako nekome nije bilo jasno da je rat gotov, 2. svibnja pada Berlin te je sad i zadnjoj budali jasno da je rat završio, odnosno da će skoro završiti. I sad je dvojba što učiniti - neki se zalažu za odlazak u šumu, poput vojnog vikara Dragutina Kambera, neki još sanjaju o Zvonimirovoj liniji - utvrđenom položaju od Dugog Sela do Karlobaga, spominje se i borba do posljednjeg metka, ali najčešće se spominje bijeg. Ali kojim putem?

DEKLASIFICIRANI DOKUMENTI Tajni Pavelićev dosje otkriva: U Argentini živio na plaći Perona od 6 tisuća pesosa

Plan da se bježi prema Trstu je propao jer su u njemu već Titovi partizani. Ostaje opcija prema Austriji. Ali iako je bijeg neminovan, kako svjedoči Drago Kamber, svi rade do zadnjeg časa kao da bijega biti neće. Niti se planira niti postoje linije zapovijedanja, većina se nije ni spakirala, a kamiona, auta i benzina nema. Cijelo to vrijeme Ante Pavelić ponaša se kao da ima još asa u rukavu - predaju Anglo-Amerikancima i stavljanje pod njihovu zaštitu. Za to su već poslužili 60-ak zarobljenih britanskih i američkih avijatičara koji su tijekom zarobljeništva tretirani dobro. Ustvari, vrhunski, bili su smješteni na imanju barunice Vere Nikolić, danas je to vila Zagorje, igrali bridž i tenis te slušali ploče u društvu imućnijih Zagrepčanki. Ali fućkalo se engleskoj komandi za ploče i bridž, pogotovo kad im je isti memorandum i zahtjev pokušao predati ministar Vjekoslav Vrančić, koji se u zadnji čas raspitivao prije odlaska na misiju kod Ivana pl. Perčevića, predstojnika poglavnikova Vojnog ureda i Ureda za odlikovanja, kakav je protokol kod Engleza. Nije se sjetio pitati što da odjene, pa je na put krenuo u Englezima sigurno dragoj ustaškoj uniformi. S njim je trebao letjeti i dr. Giuseppe Masucci, tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatskog Episkopata, ali je u zadnji čas skinut s aviona.

Možda i srećom jer će dr. Giuseppe Masucci, koji svugdje dospijeva i svakoga poznaje, odigrati ulogu u tome da Zagreb bude proglašen otvorenim gradom. A u Zagrebu je sve već minirano - mostovi, centrala, vodovod, čak i zagrebačka pivovara koju su ilegalci na vrijeme razminirali, domobrani koji su čuvali Savski most također su na vrijeme skinuli detonatore s mina na njemu.

Potražite novi broj magazina Express na svim kioscima od četvrtka 14. kolovoza