Rose Bowl stadion, Pasadena. Pakleno vruće. Trideset i peta minuta. Plavi broj 6 prima loptu na protivničkoj polovici, na 30-ak metara s lijeve strane. Ne zna što će s loptom jer John Harkes nije ni Maradona ni Valderrama pa da bi znao. Amerikanac cima, kao probat će desnom pa prebacio na lijevu i odmah oštro ubacio u kolumbijski šesnaesterac. Ali zadnji vezni kasni i ta lopta je dobra. Ničija. Možda je na lopti američki centarfor Earnie Stewart, možda golman Oscar Cordoba... A možda će uklizati Andrés Escobar Saldarriaga. Kapetan Kolumbije, najnesretniji od svih kapetana u povijesti nogometa. Čovjek iz Medelina s fudbalerkom i brojem dva na leđima nije vidio što mu se događa iza leđa, probao je loptu Amerikanca odbiti u korner i ispružio se sa svojih 184 centimetara da bi ju ulovio vrhom kopačke, ali ona je - kako to već bude u nogometu i u stvarnom životu - otišla jedino tamo gdje ne smije. Bez brige. Ako nemaš sreće, a Escobar je nije imao, u takvim situacijama lopta neće u gol aut, neće u stativu. Neće je pokupiti golman, on je već "zaplivao". Nego - tap! Ravno u njegovu, kolumbijsku mrežu. Jedan-nula za Ameriku.
Godinama jasnije John Harkes za The Player's Tribune će napisati:
Nakon otprilike 30 minuta, loptu mi je dodao Mike Sorber. Trčao sam niz krilo i moj prvi instinkt - od igranja s mojim engleskim klubovima - bio je: Mogu li rastegnuti momčad? Mogu li biti pozitivan i potrčati prema njima? Mogu li rano ubacivati Earnieju? Vidio sam ga kako nevjerojatnim prodorom ulazi u kazneni prostor prema zadnjoj vratnici. Udario sam je što sam jače mogao...
Mila majko. Na putu do ovdje imali su 5-0 protiv Argentine u Buenos Airesu, igrali toliko dobro da im je pljeskao i domaći stadion. U 26 utakmica uoči prvenstva izgubili jedan jedini put. Sam Pelé proglasio ih je favoritima iz sjene, tvrdio da će sigurno doći do polufinala. Cijela nacija od 40 milijuna ljudi nadala se da će nogomet donijeti svjetlo u mračno doba.
Ali u 35. minuti postalo je još mračnije. Lijevi stoper Atletico Nacionala iz Medelina tog dana nije samo zabio autogol što će ubiti nade najboljoj Kolumbiji ikad - kakva momčad, Asprilla, Valderrama, Rincon... Strijelac jedinoga autogola na cijelom Svjetskom prvenstvu u Americi već je u 35. minuti bio mrtav čovjek, samo što će cijeli svijet to saznati deset dana kasnije.
"Mama, ubit će Andrésa", rekao je majci njegov devetogodišnji nećak, čim je na televiziji vidio kako Escobar zabija autogol.
- Ne, dušo, ljude ne ubijaju zbog pogrešaka. Svi u Kolumbiji vole Andrésa - odgovorila mu je Andrésova sestra, Maria Ester.
Deset dana kasnije je ubijen.
Slučaj Barrabás Gómez
Kolumbija je početkom devedesetih bila zemlja s najvećom stopom ubojstava na svijetu, s prosječno više od 80 smaknuća dnevno. Smrt Pabla Escobara u prosincu 1993. nije donijela mir. Naprotiv, njegov rodni Medellín, grad u kojem je odrastao i Andrés Escobar - nisu bili u rodu - postao je ratna zona u kojoj su se za prevlast borili suparnički karteli. Država je proglasila izvanredno stanje dok je reprezentacija putovala u SAD. Trener Francisco Maturana, koji je dobro poznavao Pabla, opisao je atmosferu.
- Kad je Pablo Escobar umro, zemlja se tresla. Od tog trenutka, morali ste biti na oprezu cijelo vrijeme. Niste mogli vjerovati nikome. Čak i policajac je mogao biti dobar ili zao - rekao je.
Ta paranoja uvukla se i u reprezentaciju. Doba poznato kao "narko-nogomet" značilo je da su mnogi klubovi, uključujući Andrésov Atlético Nacional, bili financirani novcem od droge. Uspjesi su bili isprepleteni s kriminalom, a pritisak na igrače dolazio i s tribina i iz podzemlja. To su znali i Amerikanci.
U tekstu za The Players Tribune John Harkes je zapisao:
Sjedeći s našom momčadi u hotelu u Los Angelesu, otvorio sam novine na španjolskom jeziku. Jedan od novinara koji je pratio turnir ih je zaboravio. Imao sam prilično dobro znanje španjolskog, tako da sam se manje-više mogao snaći u pričama o kolumbijskoj momčadi. Ali onda sam preletio preko nekoliko redaka koji nisu mogli značiti ono što sam mislio da znače. Pozvao sam svog suigrača, Taba Ramosa, koji je rođen u Urugvaju i tečno je govorio španjolski, da mi pomogne prevesti. Amenazas de muerte y secuestros. "Prijetnje smrću i otmice“, rekao mi je. Čekaj, što?
Kolumbija je prvu utakmicu iznenađujuće izgubila 3-1 od Rumunjske. I ušli su u zonu sumraka. Kad su se igrači vratili u hotel, na televizorima u sobama umjesto poruka dobrodošlice ispisane su prijetnje. Iste noći, branič Luis Herrera saznao je da mu je brat poginuo u sumnjivoj prometnoj nesreći. Četiri dana kasnije, na jutro ključne utakmice protiv SAD-a, kaos je eskalirao. Trener Maturana, njegov pomoćnik i igrač Barrabás Gómez primili su prijetnju faksom u hotel. Poruka je bila jasna: ako Gómez zaigra, cijela momčad bit će ubijena. Maturana nije imao izbora.
- Nisam mogao ugroziti živote drugih. Barrabás je bio ključan igrač, ali pobijedili su me. Zvali smo kući. Na ulicama su bili neredi. Bio je to potpuni kaos - prisjetio se.
Gómez je zamijenjen, a dan kasnije objavio je da se povlači iz reprezentacije. U takvoj atmosferi straha, Kolumbija je istrčala na stadion Rose Bowl u Pasadeni pred 94.000 gledatelja. I puknuti pod pritiskom.
Nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva, dok su se drugi skrivali, kapetan je napisao dirljivu kolumnu za novine El Tiempo pod naslovom "Život ovdje ne završava". U njoj je preuzeo odgovornost i poslao poruku nade. "Moramo ići dalje. Život ne može ovdje završiti. Koliko god bilo teško, moramo ustati. Imamo samo dvije opcije: ili dopustiti da nas bijes paralizira pa se nasilje nastavlja, ili ćemo to prebroditi i dati sve od sebe da pomognemo drugima. To je naš izbor. Molim vas, zadržimo poštovanje."
Deset dana nakon poraza u pasadeni, Andres Escobar odlučio je izaći van u Medelinu s prijateljima. Dosta je bilo skrivanja. Ok. U Pasadeni dogodilo se to što se dogodilo, život mora ići dalje, mislio je, unatoč upozorenjima suigrača poput Luisa Herrere, koji ga je molio da ostane kod kuće zbog bolesne atmosfere i prijetnji upućenih reprezentativcima. Poslijepodne 1. srpnja ručao je sa zaručnicom Pamelom Cascardo. Trebao se vjenčati kasnije te godine. Potom se našao s prijateljima, uključujući nogometaša Juana Jaira Galeana. Obišli su nekoliko barova u četvrti El Poblado prije nego što su završili u popularnom noćnom klubu El Indio.
Svjedoci su kasnije ispričali kako je Escobar bio opušten, razgovarao je s ljudima i nije izbjegavao temu koja je mučila cijelu naciju - autogol protiv SAD-a. No, kako je noć odmicala, atmosfera je postajala sve napetija. Skupina muškaraca počela ga je provocirati, dobacujući mu uvrede i rugajući mu se zbog pogreške na terenu. Među njima su bila i zloglasna braća Pedro i Juan Santiago Gallón, moćni narkodileri koji su nakon sloma Medellínskog kartela preuzeli dio ilegalnog tržišta.
Oko tri sata ujutro, Escobar je odlučio krenuti kući. Sam je sjeo u svoj automobil na parkiralištu kluba, no provokatori su ga slijedili. Trojica muškaraca okružila su njegovo vozilo, nastavljajući s verbalnim zlostavljanjem. Nazivali su ga "pederom" i krivili za nacionalnu sramotu. Escobar, poznat po svom mirnom i dostojanstvenom držanju, pokušao im je objasniti, govorio da je autogol bio "poštena pogreška" i zamolio ih za poštovanje. No, razum nije imao šanse protiv mržnje i oružja.
Dok je sjedio u automobilu, dvojica muškaraca izvukla su pištolje kalibra .38. Jedan od njih, Humberto Castro Muñoz, tjelohranitelj i vozač braće Gallón, ispalio je šest hitaca u Escobarova leđa. Prema nekim svjedocima, u potpuno nadrealnoj sceni, napadač je nakon svakog pucnja podrugljivo vikao "Gol!", oponašajući strastvene južnoameričke komentatore. Napadači su pobjegli u Toyota pick-up kamionetu, ostavljajući "Nogometnog džentlmena" da iskrvari na asfaltu. Hitno je prevezen u bolnicu, ali bilo je prekasno. Preminuo je 45 minuta kasnije, u dobi od samo 27 godina.
Vijest o Escobarovom ubojstvu šokirala je svijet. Na njegovom sprovodu u Medellínu okupilo se više od 120.000 ljudi. Cijela nacija oplakivala je svog heroja, simbol poštenja u zemlji razorenoj kriminalom. Istraga je krenula brzo. Zahvaljujući svjedocima koji su zapisali registraciju kamioneta, policija je već iste noći uhitila Humberta Castra Muñoza. On je sljedećeg dana priznao ubojstvo.
U lipnju 1995. osuđen je na 43 godine zatvora. No, pravda je bila kratkog vijeka. Kazna mu je kasnije smanjena na 26 godina, a zbog "dobrog vladanja" pušten je na slobodu 2005., nakon odsluženih samo 11 godina. Braća Gallón, koja su bila na mjestu zločina i za koje se vjeruje da su naručila ili barem potaknula ubojstvo jer su izgubili velik novac na kladionici, provela su u zatvoru tek nekoliko mjeseci zbog ometanja pravde. Godinama su kružile glasine, koje je potvrdio i "Popeye", plaćeni ubojica Pabla Escobara, da su braća Gallón platila tri milijuna dolara tužiteljstvu kako bi se cijela krivnja svalila na njihovog vozača.
Sjena sumnje ostala je lebdjeti nad slučajem, kao simbol duboke isprepletenosti nogometa i organiziranog kriminala u Kolumbiji tog doba, fenomena poznatog kao "narko-nogomet". Sudbina je na kraju sustigla jednog od aktera. U veljači 2024. godine, Santiago Gallón ubijen je u restoranu u Meksiku, gdje se skrivao kao traženi narkodiler.
Ubojstvo je potpuno uništilo cijelu "zlatnu generaciju". Luis Herrera doživio je živčani slom. Asprilla i Valderrama jedva su nagovoreni da ne napuste reprezentaciju.
- Mnogi ljudi koji su živjeli za nogomet napustili su ga nakon onoga što se dogodilo Andrésu - rekao je izbornik Maturana.
