Kontroverzni argentinski predsjednik Javier Milei zatražio je u veljači ove godine deklasificiranje dokumenata o životu i aktivnostima nacista i fašista u Argentini nakon sloma njihovih genocidnih režima diljem Starog kontinenta. Tri mjeseca kasnije argentinski nacionalni arhiv pustio je u javnost intrigantne dokumente. Među Mengeleom, Eichmanom i ostalima bio je i dosje Ante Pavelića. Ili, kao greškom stoji na jednom dokumentu argentinskih tajnih službi - Ante Palevića, piše Filip Sulimanec za Express.
Spisi iz argentinskog nacionalnog arhiva otkrivaju korespondenciju predsjednika Hrvatskog domobrana, Vjekoslava Vrančića (zamjenik ministra vanjskih poslova NDH) i argentinskih vlasti te novinara, političara i istaknutog argentinskog antifašista Silvana Santandera. Dokumenti otkrivaju zabrinutost hrvatske zajednice u Argentini optužbama da su podržavali peronistički režim koji je pao u revoluciji 1955. godine i da rade na uspostavi nacističkog poretka. Mediji, predvođeni ponajviše Santanderom, "štancali" su članke o argentinskim Hrvatima koje su financirali Juan i Evita Peron (uključujući i Pavelića) te koji su podignuli oružanu pobunu, a onda se našli u nemilosti novoga režima pod vodstvom predsjednika Pedra Eugenija Aramburua nakon "Oslobodilačke revolucije".
- Poštovani gospodine Predsjedniče: Ovim putem nam je čast obratiti se Predsjedniku Republike, s ciljem da ga upoznamo s brigama i zabrinutostima koje su rezultat položaja hrvatske zajednice u Argentinskoj Republici, a koje su nastale uslijed nepravednih kleveta koje su joj bile upućene, kako prije, tako i nakon Oslobodilačke revolucije. Kao što je Predsjednik Republike vjerojatno već obaviješten, hrvatska zajednica u zemlji - a osobito neki njezini članovi - bili su predmet javnih optužbi koje su im pripisivale suradnju s režimom svrgnutim Oslobodilačkom revolucijom, u kojoj su navodno sudjelovali kroz organizaciju uličnih obrana i sudjelovanje u aktivnostima organizacije pod nazivom 'Savez nacionalističkih osloboditelja'. Te klevete izmislile su zlonamjerne osobe i temelje se na potpuno neistinitim činjenicama, nanijele su veliku štetu hrvatskoj zajednici u Republici jer ih je nacionalni tisak, makar djelomično, prihvatio i prenio, čime je narušena reputacija naše vrijedne i poštene zajednice - stoji u pismu Vjekoslava Vrančića argentinskom predsjedniku iz 28. srpnja 1956.
Ovo pismo koje se nalazi u argentinskom nacionalnom arhivu objelodanilo je zabrinutost hrvatske zajednice u Argentini zbog optužbi da predstavljaju Peronovu petu kolonu i sudjeluju u Pavelićevim fantazijama o uspostavi nacističkog poretka. Iste godine, argentinsko ministarstvo unutrašnjih poslova sprovelo je istragu o navodnom sudjelovanju Hrvata u rušenju državnog poretka i povratka Perona na vlast.
Istraga argentinskih vlasti utvrdila je da su optužbe u medijima lažne i da argentinski Hrvati nisu povezani sa strukturama Peronova režima i da nisu, barem ne masovno, usko povezani s Pavelićem i ostacima ustaške vlasti.
- Navodi se da je 1600 (tisuću šest stotina) Hrvata bilo na plaći režima koji je svrgnut, od kojih je 16. lipnja 1955. godine njih oko 300 (tristo) poginulo na Trgu Mayo. Navodi se da su Hrvati bili organizirani u male skupine kako bi nasiljem nametnuli peronistički režim (prema brošuri od 17. srpnja 1955.). Navodi se da su Hrvati sudjelovali u spaljivanju crkava (prema anonimnoj prijavi vlastima izvršne vlasti u rujnu 1955.), navodi se da su Hrvati sudjelovali u pripremama 'Marša na Buenos Aires' s ciljem spaljivanja crkava, društvenih centara, političkih komiteta itd. sa španjolskim anarhosindikalistima i drugim radikalnim skupinama (prema brošuri od 5. kolovoza 1955.). Navodi se da je u Alijansi nacionalističke slobode bilo 15.000 (petnaest tisuća) snažnih ruku, većina tih Hrvata koji su bili iseljenici i koji su se borili kao komandosi u Drugom svjetskom ratu (El Plata, Montevideo, 30. rujna 1955.). Navodi se da je 12 Hrvata poginulo u sjedištu Alijanse, u noći na 21. rujna 1955. (prema prijavi vlastima u rujnu 1955.). Navodi se da je dr. Ante Pavelić primao 6000 pesosa mjesečno od svrgnutog režima za svoje usluge u Alijansi (prema optužbi vlasti u rujnu 1955.) - piše u odgovoru Obrane hrvatskog doma, koji je detaljno izlistao za što se sve argentinske Hrvate optuživalo.
Zahvaljujući Branku Benzonu, pisao je Express, Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova. No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori).
Na njega su pripadnici UDB-a izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.
Blagoje Jovović je bio pripadnik srpske emigracije koji je pokušao atentat na Antu Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1957. u Buenos Airesu. Milena Gaćeša, svjedokinja tog atentata, svojedobno je srpskom Nedeljniku ispričala detalje do tada nepoznate javnosti. “Konačno je došla ta srijeda, 10. april 1957. Čekali smo da se završi njihova proslava, u Hrvatskom domu. Dogovoreno je da idu Milo i Blagoje. Prvo puca Blagoje, pa ako promaši, pucat će Milo. Blagoje je kasnije pričao da je noć pre atentata proveo budan, razmišljajući o tome da li ubojstvo uopće može biti opravdano. Naravno da može! Da nisam bila žena, ja bih sama Paveliću presudila...” Ispričala je kako je Pavelić s tjelohraniteljima krenuo niz ulicu San Juan te je išao prema stanici metroa. Ušli su u vlak i krenuli prema sjeveru, tri kilometra dalje do stanice Retiro San Martin. Za njima su odmah ušli Blagoje i Milo, koju su bili maskirani i sjeli su na suprotne strane da ih se ne bi povezalo. Vozili su se dvadesetak kilometara, do stanice gdje je Pavelić trebao ući u autobus koji je vozio prema njegovoj kući. Sve se događalo uvečer, mislim da su izašli iz autobusa oko devet sati, a u malom gradu kao što je taj, tada već nema ljudi na ulici. Osvjetljenje je također bilo vrlo oskudno, tako da se atentat odigrao u pomrčini. Blagoje i Milo su cijelo vrijeme pratili Pavelića, ali odvojeno. Išli su iza njega na odstojanju od 20-30 metara. Po izlasku iz autobusa, Milo se odvojio, skrenuo je desno u jednu ulicu, htio je prečicom prvi stići do mjesta s kojeg će pucati. U trenutku kad je Pavelić s tjelohraniteljem prolazio pored kluba AFALP, tjelohranitelj mu se obraća sa molbom da svrati u klub. Bog nas je pogledao, Pavelić do svoje kuće nastavlja sam. Međutim, u trenutku prije nego što je Blagoje zapucao, na nekih 10-15 metara iza našeg krvnika, Pavelić se, valjda predosjećajući opasnost, okrenuo i sam počeo pucati na Blagoja, a onda svom snagom trčati prema svom domu. Blagoje, ranjen u nogu, šepao je za Pavelićem i pucao mu u leđa. Jednim metkom ga je pogadio u desnu plećku, a drugim u vrh kičme…” - otkrila je Milena.
Čovjek koji ga je tada umalo ubio, Blagoje Jovović, tada je ovako opisao taj pokušaj ubojstva tada najtraženijeg ratnog zločinca s područja Jugoslavije. "Krenem za njim. Brzim korakom. Skoro trčim. Dolazim na sedam, osam metara. Pavelić me je osjetio, vidio... Počeo je vikati: 'Majku ti jebem srpsko-židovsku, komunističku!' Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi. Ne stajem. Trčim ravno na Pavelića. Dođem na dva, tri metra i pucam. Jednom. Drugi put. Pucam mu u leđa. On pada. Kako je nosio torbu, ona mu ispadne na stranu u neki vrt. Pao je, ne pomiče se. Ne mogu vjerovati da bi se pravio mrtav ako su dva metka u njemu. Tada pomislim, bolje je da ostane živ jer će u bolnicu, narod će vidjeti i onda će mu morati suditi..."
