I tako, nakon što je iskoristio njegove izvanredne sposobnosti iskustva iz vanjske politike (o kojima, usput rečeno, nitko nema pojma, niti su ikad viđene), premijer Andrej Plenković imenovao je Ladislava Ilčića savjetnikom ministrice kulture. Svoj potez Plenković je obrazložio riječima da se Ilčić osim politikom "cijeli svoj život bavi pitanjima iz domene kulture i sigurno može dati odgovarajući doprinos".

Kojim se to pitanjima iz domene kulture bavi Ilčić nije također poznato, niti se o tome može pronaći ikakav trag u hrvatskim kulturnim analima. Na internetskoj stranici HRT-a, doduše, u rubrici "članovi orkestra HRT-a", Ilčić je naveden kao jedna od dvanaest drugih violina, a sličan status, čini se, ima i u Varaždinskom komornom orkestru. Ni traga solističkim koncertima, rubrika diskografija također je prazna u Ilčićevom slučaju, nikakvih tekstova o glazbenoj teoriji i pedagogiji...

Ladislav Ilčić HDZ-ov stručnjak za kulturu: S bendom svirao u kavanama

Ništa čime bi se moglo opravdati njegovo postavljanje na ipak odgovorno mjesto savjetnika ministrice kulture. No zato će vas Googleovi linkovi uputiti na Ilčićev nastup u "Bujici", na njegovo fanatično protivljenje abortusu, zdravstvenom odgoju i reformi školstva, na njegove skandalozne izjave o homoseksualcima i muslimanima, a svakako će se još dugo pamtiti njegova izjava kako nikad u životu nije masturbirao.

Sve potonje reference očito su dovoljne da tankoćutni premijer, čovjek kojega izjave oporbenih saborskih zastupnika dovedu u stanje treperenja, uvali Ilčića za savjetnika u Ministarstvo kulture. Bit će da Plenković zna nešto što nitko drugi ne zna, vidi što nitko ne vidi. Ili se, ipak, ovdje radi o nečemu drugom. O osiguravanju saborske većine uoči glasanja o povjerenju Vladi, na primjer, o čemu će se na dan izlaska ovih novina, a na zahtjev SDP-a, raspravljati u Saboru.

Čime se proteklih dana užurbano bavi Plenkovićeva ekipica. Ne sumnjamo da će im to i ovaj put uspjeti. To je već kukuriknuo predsjednik Sabora Gordan Jandroković izjavivši kako HDZ-ova politička konkurencija treba još mnogo žganaca pojesti da bi im se približila. Jandroković, nažalost, zbori istinu. Ta stranka je zbilja otišla daleko.

Međutim, daljina koju su oni dosegnuli ne podrazumijeva znanje, odgovornost, poštenje, transparentnost i slične vrline već upravo suprotno: muljanje, petljanje, zakulisne igre, tajne sastanke u prigradskim pajzlovima, pogodovanje, sirovu trgovinu i slične vratolomije koje su u međuvremenu postale zaštitni znak HDZ-a, a koje nemaju ni najmanje veze s minimumom pristojnosti, principijelnosti i vjerodostojnosti, na čemu bi se trebao temeljiti iole ozbiljniji politički rad.

Ne sumnjamo, također, da su i ovaj put obavili dobru pripremu uoči glasanja o povjerenju aktualnoj Vladi. Barem onakvu kakvu su obavili uoči pridobivanja dijela HNS-a u saborsku većinu. Bio je to, mora se priznati, majstorski potez velikih meštara muljanja. A o kakvoj se većini tu radi, nije potrebno posebno govoriti. Ima tu svačega pomalo. Jednu ruku u Saboru HDZ je dobio skinuvši joj s vrata sudski progon.

Što je sve zauzvrat dobio predsjednik HNS-a i njegovi sljedbenici, manjim dijelom je poznato, a većim dijelom će prije ili poslije isplivati na površinu. Spomenuto Ilčićevo imenovanje dodatno će osigurati onu jednu HRAST-ovu ruku u Saboru. Da su dobili i tri ruke zastupnika srpske nacionalne manjine, jasno je dao do znanja Milorad Pupovac, koji je na novinarsko pitanje o tome hoće li u Saboru podržati Vladu kazao da je SDSS dio vladajuće većine.

Neokonzervativizam U Hrvatskoj bi zabranili pobačaj poljskim zakonom iz 1993.

I tako, ručica do ručice, okupi se tu interesna družina poznata i kao saborska većina. Sabor je tobože Hrvatska u malom, kaže se kako on vjerno zrcali mišljenje i interes građana koji su birali zastupnike i čiji su potonji produžena ruka. To je, naravno, čista laž. Naime, istraživanje agencije Promocije plus o društvenim i političkim preferencijama provedeno početkom ovog mjeseca kaže da gotovo 80 posto građana smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru.

Vođa puta je, da se ne smetne s uma, Plenković i njegova Vlada. Istodobno, Plenković se, tako govore rezultati spomenutog istraživanja, vinuo do mjesta najnegativnijeg političara. Ništa od toga, međutim, ne priječi spomenute ruke da ga podržavaju, da snažno vuku ka propasti.

Uopće, takva saborska većina usporediva je s najljigavijim šlagerom, melodijom koju inače ne možete podnijeti, ali je negdje usput, ujutro u kafiću ili u nekom trgovačkom centru, pokupite i nesvjesno je cijeli dan pjevušite i ne možete se je otresti, postane vam gotovo draga.

U međuvremenu, a što je i povezano s izglasavanjem povjerenja Vladi, u Londonu se policiji predao Ivica Todorić. Time je okančan prvi dio sage o borbi moći. Todorić je pušten uz jamčevinu, dobio je lijepu policijsku narukvicu i sve što uz to ide. No borba se nastavlja i trajat će godinama. Bore se, valja napomenuti, dva oličenja nepravde i zla.

S jedne strane je bivši (da li bivši?) vlasnik Agrokora, diva koji je narastao zahvaljujući raznim oblicima političkog i inog inženjeringa, u mutnoj vodi kriminala, biznisa i politike, a s druge su strane stanoviti lešinarski fond i njegovi vazali u Hrvatskoj. Ne vidimo nikakav razlog da u toj bitki hrvatski građani poklone svoje simpatije ijednoj sukobljenoj strani. Ishod te bitke je neizvjesan. Izvjesno je jedino da će, tko god pobijedi, pobijediti nepravda i zlo.