Vlasnik najvrednije nagrade u hrvatskoj kinematografiji, Oscara za crtić "Surogat", Dušan Vukotić umro je dvije godine prerano. Radovi Dušana Vukotića i danas se smatraju remek-djelima, barem u inozemstvu, čitamo na portalu Teklić.

U ovim je krajevima početkom ‘90-ih došla neka nova politika, kojoj je odjednom njegovo podrijetlo/prezime postalo problem. Dušan Vukotić je preko noći društveno izoliran, a njegov rad i uspjesi marginalizirani i zaboravljeni.

Sve je kulminiralo, neki će reći otvoreno počelo, 1991. kad je na ulazu u Zagreb film, studio u kojem je proveo cijeli radni vijek, mjesto koje mu je bilo drugi dom, zaustavljen s obrazloženjem portira kako je dobio nalog da ga više ne pušta u zgradu. Mogli bismo sad štogod reći o tom portiru, ali zapravo, još bismo puno više mogli reći, nipošto lijepog, o nalogodavcima koji su na tako sramotan način zaustavili umjetnika, ponizili ga i izvrijeđali.

Mogli bismo svašta reći o kulturnjacima i umjetnicima koji su preko toga šutke prešli. Njegovo tijelo nije moglo prijeći: šok, šećerna bolest, problemi sa srcem, infarkt. Mogao je otići u Beograd ili Podgoricu, odakle je dobivao pozive, no odlučio je ostati u svom Zagrebu... 

Ni smrt 8. srpnja 1998. nije propisno obilježena, kao da je umro netko nebitan, kao da je umro tamo neki Dušan, za kojeg nikog nije briga. Tad vjerojatno nikog i nije bilo briga, izuzev obitelji i prijatelja.

Danas je ostracistička faza zaboravljena, a ime Dušana Vukotića izgovara se s poštovanjem. Koji peh - jedini Oscar i jedina Zlatna palma pripadaju disidentima.

Cijeli tekst Borisa Rašete možete pročitati OVDJE.