360°
6512 prikaza

'Ne možete ući u studio', kaže portir čovjeku koji je osvojio jedini hrvatski Oscar

1/4
Express/AI
Crtić "Kristalni planet" nastao je iz mašte Dušana Vukotića. Odbačen i zaboravljen u nacionalističkom ludilu 90-ih, Dušan Vukotić povukao se u tamu svoje kože. Šok, šećerna bolest, infarkt... Razbolio se i umro
Animirana znanstvenofantastična avantura "Kristalni planet" redatelja Arsena Antona Ostojića hrvatsku je premijeru imala na 73. Pulskom filmskom festivalu, nakon svjetske premijere na 66. Zlín Film Festivalu u Češkoj. Riječ je o jednom od produkcijski najambicioznijih projekata suvremene hrvatske kinematografije, temeljenom na priči oskarovca Dušana Vukotića, jednog od najvažnijih autora Zagrebačke škole crtanog filma. Vukotić je bio Ostojićev profesor, a nacrt scenarija pokazao mu je još 1990-ih. Redatelj je priznao da je, nakon što je naslijedio prava, dugo oklijevao zbog velike odgovornosti prema Vukotićevu nasljeđu. U engleskoj verziji glasove posuđuju Vanessa Redgrave, Michael York i Jeremy Irons. Za film je snimljena i originalna pjesma "Somewhere We All Belong", koju potpisuje Diane Warren, a izvodi Halle Bailey. "Kristalni planet" tako nije samo novi hrvatski animirani film, nego i pokušaj da se gotovo zaboravljena Vukotićeva ideja, nastala prije nekoliko desetljeća, pretvori u međunarodno relevantnu filmsku avanturu. A Vukotićeva priča je tako tipična za Hrvatsku 90-ih, čovjek koji je osvojio Oscara na koncu nije mogao niti ući u Zagreb film. O slučaju Dušana Vukotića ovako je pisao Boris Rašeta za tiskano izdanje Expressa u lipnju prošle godine. Ovo je ulomak iz teksta o genijima prekriženim i gurnutim niza stube u Hrvatskoj 90-ih. Jedan od njih je i Vukotić.

Vlasnik najvrednije nagrade u hrvatskoj kinematografiji, Oscara za crtić "Surogat", Dušan Vukotić umro je dvije godine prerano. Radovi Dušana Vukotića i danas se smatraju remek-djelima, barem u inozemstvu, čitamo na portalu Teklić.

U ovim je krajevima početkom ‘90-ih došla neka nova politika, kojoj je odjednom njegovo podrijetlo/prezime postalo problem. Dušan Vukotić je preko noći društveno izoliran, a njegov rad i uspjesi marginalizirani i zaboravljeni.

Sve je kulminiralo, neki će reći otvoreno počelo, 1991. kad je na ulazu u Zagreb film, studio u kojem je proveo cijeli radni vijek, mjesto koje mu je bilo drugi dom, zaustavljen s obrazloženjem portira kako je dobio nalog da ga više ne pušta u zgradu. Mogli bismo sad štogod reći o tom portiru, ali zapravo, još bismo puno više mogli reći, nipošto lijepog, o nalogodavcima koji su na tako sramotan način zaustavili umjetnika, ponizili ga i izvrijeđali.

 | Author:

Mogli bismo svašta reći o kulturnjacima i umjetnicima koji su preko toga šutke prešli. Njegovo tijelo nije moglo prijeći: šok, šećerna bolest, problemi sa srcem, infarkt. Mogao je otići u Beograd ili Podgoricu, odakle je dobivao pozive, no odlučio je ostati u svom Zagrebu... 

Ni smrt 8. srpnja 1998. nije propisno obilježena, kao da je umro netko nebitan, kao da je umro tamo neki Dušan, za kojeg nikog nije briga. Tad vjerojatno nikog i nije bilo briga, izuzev obitelji i prijatelja.

Danas je ostracistička faza zaboravljena, a ime Dušana Vukotića izgovara se s poštovanjem. Koji peh - jedini Oscar i jedina Zlatna palma pripadaju disidentima.

Cijeli tekst Borisa Rašete možete pročitati OVDJE.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.