Vijeće za nacionalnu sigurnost u prošli je ponedjeljak dotaknulo ne samo pitanje obaveznog cijepljenja građana protiv bolesti Covid-19, kad cjepivo jednom bude registrirano za široku primjenu, nego i potencijalne mjere kojima će građane na to “motivirati”. 

Svima je jasno da će otpora cjepivu biti, i to ne malog. Spomenute su prve ideje koje treba razmotriti. Između ostalog, na repertoaru su bila neka nimalo bezazlena rješenja za one koji budu odbijali cjepivo. Postoji, primjerice, mogućnost udaljavanja s radnog mjesta zaposlenih u javnim i državnim službama koji odbijaju cjepivo, pri čemu bi zadržali posao, ali na njega ne bi smjeli dolaziti, i primali bi tek 30 posto plaće. 

Za prvu ruku cjepiva će vjerojatno biti dovoljno samo za cijepljenje starijih građana i onih koji rade u rizičnim službama, no da bi se postigla dovoljna procijepljenost, injekciju bi trebalo dobiti barem 70 posto stanovništva. Hrvatska ima oko tri milijuna punoljetnih građana, i bude li cjepivo do daljnjega zaobišlo djecu, maloljetne općenito, trebat će cijepiti više od dva milijuna ljudi. 

U koliko doza, ovisi o cjepivu - za neka je dovoljna jedna, za većinu ipak dvije doze u razmaku od oko mjesec dana. Ne cijepi li se najmanje 70 posto ljudi, cjepivo nije učinkovito jer zaštićeni neće biti ljudi čije je zdravstveno stanje takvo da sami cjepivo ne smiju primiti. 

Nema švercanja

Na raspolaganju su još neke opcije kako građane privoljeti na cijepljenje, ne nepoznate u povijesti. One koji se ne žele cijepiti ograničiti se može i zabranom upisa na fakultete, kao što već odavno necijepljena djeca ne bi smjela biti primljena u vrtić, odnosno školu. Na raspolaganju su i druga ograničenja, koja mogu biti uvedena i na lokalnim nivoima, ali i od samih poslodavaca. 

Hoće li, i kakve odluke na kraju završiti na stolu, pokazat će vrijeme, no da bi vrijedile, morat će se filigranski riješiti sve ustavno-pravne dileme, pitanja sloboda i diskriminacije necijepljenih. Upravo zato, može se neslužbeno čuti, obavezno bi cijepljenje moglo postati pitanje državne sigurnosti, pa puno mjesta za pozivanja na neka druga prava u tom slučaju ne bi moglo biti. Da je Vijeće za nacionalnu sigurnost otvorilo pitanje obaveznog cijepljenja, otkrio je predsjednik Zoran Milanović.

- Ne znam koja je pozicija Vlade po pitanju cijepljenja. Država će kupiti novcem poreznih obveznika skoro tri milijuna cjepiva. Hoće li ono biti obavezno, kako, što, to je vrlo ozbiljna tema - rekao je, dodajući da je otvorio temu kako bi onaj tko odlučuje bio svjestan izazova. 

- Nema švercanja ako si odgovoran građanin - dodao je, i računa, kaže, na građansku svijest sunarodnjaka. 

Siguran je, međutim, da dio ljudi ne bi to prihvatio dobro, “što ne znači da Vlada treba uvijek pred takvim stvarima pokleknuti, ako se ocijeni da je nešto što se želi zaštititi najviše na skali vrijednosti”.

- Možda nas neće puštati izvan države ako se ne cijepimo, možda će mnogi poslodavci reći zaposlenicima da ne mogu na posao ako se ne cijepe. Znam nekoliko njih koji će postaviti takav kriterij. Hoće li u školama učitelji morati biti cijepljeni? Kad će se cijepiti djeca - otvorio je Milanović i javno neka od pitanja. 

Šef Nacionalnog stožera Davor Božinović poručuje kako će se pobrinuti da se procijepljenost od 70 posto i dogodi. Bivši predsjednik i pravnik Ivo Josipović smatra da je zbog toga moguća dopuna zakona, a ne može zamisliti da bi se u demokratskom društvu nekog silom tjeralo da se cijepi nego smatra da se ta “prisila” može postići uvjetovanjem nekih prava, recimo da bez potvrde o cijepljenju nije moguće zaposlenje u javnoj službi ili slično.

- Ako je cijepljenje jedini način da se zaustavi epidemija, a sprečavanje epidemije je legitiman cilj, onda je obavezno cijepljenje razumna mjera i ljudi moraju biti odgovorni. Društvo ne može pristati da pojedinci u ime svoje slobode zaraze svoju okolinu. I u tom je slučaju uvjetovanje ostvarivanja nekih prava puno efikasnije od pukoga kažnjavanja. Tu se mora pronaći ravnoteža, jer nisu sva prava jednako važna, i u ovom slučaju interes općeg zdravlja stanovništva ima prednost u odnosu na stajalište nekih pojedinaca koji se ne žele cijepiti jer, recimo, ne vjeruju u opasnost od Covid-19 - objašnjava bivši predsjednik.

Predstojnica Katedre za ustavno pravo riječkog Pravnog fakulteta, Sanja Barić, napominje kako u ovom slučaju pravnici dolaze na kraju, a glavnu riječ imaju epidemiolozi, virolozi i ostali stručnjaci, koji jedini mogu dati vjerodostojne podatke o tome koliko je cjepivo uspješno i neškodljivo, a i jedno i drugo, po njezinim riječima, ima pravne refleksije.

- Svi u ovom slučaju moramo imati povjerenja u struku, jer struka se time bavi desetljećima i moramo prihvatiti da postoji odgovarajuće znanje koje ima sasvim različitu težinu od raznih vjerovanja o cjepivu koja postoje oko nas - uvjerena je ugledna pravna stručnjakinja, naglašavajući važnost dobivanja vjerodostojnih informacija o cjepivu, što je preduvjet za ispravnu odluku. 

I u tom trenutku, po njezinim riječima, stupaju na scenu pravnici, koji po načelu razmjernosti trebaju odvagnuti kolika je potencijalna šteta od virusa u usporedbi s potencijalnom štetom od samog cjepiva. Riječ je o, napominje, jako teškom pitanju.

- Kad to dvoje stavimo na vagu, meni se čini da je u početku bolje krenuti s informiranjem i dobrovoljnim cijepljenjem ranjivih skupina, ponajprije starijih i zdravstvenih djelatnika, a onda i ostalih, a ne odmah krenuti s obaveznim cijepljenjem - naglašava profesorica Barić. 

Riječka profesorica smatra kako ne bismo trebali stvarati paniku i biti toliko nepovjerljivi prema novom cjepivu, prema kojem bismo se trebali odnositi kao i prema ostalim cjepivima. Za neka su zanimanja - medicinare, vojsku, policiju i slična, obavezna i cjepiva koja drugi građani ne trebaju primiti. U Jugoslaviji je, također, u samo nekoliko tjedana 1972. obavezno procijepljeno oko 18 milijuna ljudi kad je otkrivena epidemija velikih boginja. Većina građana ranije je već bila cijepljena, no mnogima je imunitet već bio nestao ili oslabio, a na vrijeme se nije računalo da je potrebno procjepljivanje. Tek kad je zaraza opet buknula, prvi put od 30-ih godina 20. stoljeća, krenulo je masovno procjepljivanje, kojem otpora nije smjelo biti. Od velikih se boginja umiralo u teškim mukama, no zbog rigoroznih vojnih i policijskih epidemijskih mjera zarazilo se samo 175, a umrlo 35 ljudi, dakle smrtnost je bila čak 20 posto. 

Opravdani razlog protiv primanja cjepiva

Na stranu obavezna cjepiva za djecu i njihov kalendar cijepljenja, u Europi je već sad, prema podacima iz 2019. godine, 17 zemalja u kojima postoje obavezna cjepiva i za sve punoljetne građane, uglavnom protiv difterije i tetanusa, ali i, kao što je slučaj u Rusiji, hepatitisa B. U Hrvatskoj je sa 60 godina obavezno ponovno cijepljenje protiv tetanusa, koje se kombinirano ranije prima u dječjoj dobi. S 19 godina je obavezna provjera cjepiva protiv dječje paralize i eventualno nadoknada propuštenog cijepljenja, kao i provjera i nadoknada cjepiva protiv difterije i tetanusa, što se opet ponavlja s 24 godine. 

Obavezno cijepljenje u odrasloj dobi, osim u Hrvatskoj, postoji u Bjelorusiji, Belgiji i BiH, u Bugarskoj, Češkoj, Francuskoj i Italiji, u Moldaviji, Ukrajini, Rusiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Poljskoj, Srbiji, Slovačkoj i Sloveniji. U većini njih je u odrasloj dobi obavezno cjepivo protiv difterije, tetanusa i, primjerice u Sloveniji, hripavca. U Francuskoj Gvajani obavezno je, primjerice, cjepivo protiv virusa žute groznice, također u odrasloj dobi. U SAD-u poslodavac ima pravo tražiti određena cjepiva kao preduvjet zapošljavanja, s određenim ograničenjima. Primjerice, može zahtijevati obavezno cijepljenje svih zaposlenika protiv gripe, uz preduvjet da su zaposlenici o cjepivu prethodno dobro informirani. Zaposlenik cjepivo može odbiti ako za to ima dobar opravdani razlog. 

Američki su stručnjaci još ljetos spominjali i druge načine na koje povećati broj cijepljenih, primjerice tako da se onima koji odbijaju cjepivo zabrani odlazak na javne događaje, poput sportskih priredbi, čak bi i restorani smjeli zabraniti njihov ulazak, bilo koja od uslužnih djelatnosti mogla bi zapravo ubuduće tražiti potvrdu o cijepljenju - savjetovali su američki stručnjaci. 

U zadnjih nekoliko dana i neke su aviokompanije već najavile da neće prevoziti putnike koji nisu cijepljeni protiv Covid-19. Savezni zakoni, kažu američki analitičari, mogu čak ograničiti i izdavanje putovnica onima koji se ne žele cijepiti, a nemaju za to zdravstvenog opravdanja. Jednako tako može im se uskratiti i vozačka dozvola. 

Bit će bitke, i neće biti laka. U ljudskoj je prirodi bojati se nepoznatog, a novi virus, i novo cjepivo protiv njega, to sigurno jesu. Jednako tako, odavno je poljuljano povjerenje u farmaceutsku industriju i njene plemenite namjere. No jedno je imati mišljenje - to svatko od nas može, i smije - a drugo je imati znanje. Kao što je suludo da se klinički farmakolog ili molekularni biolog upuštaju u, primjerice, dijagram slijevanja čelika ili linearnu perspektivu renesansnih umjetnika, jednako je suludo da inženjer strojarstva ili povjesničar umjetnosti tumače sastav nekog cjepiva. 

Do pete godine života djeca u Hrvatskoj prime 21 dozu cjepiva, a do 14. godine njih 25. Znamo li što je u njima, i jesu li se neka od tih cjepiva možda i potpuno promijenila u zadnjih 50 godina, samo što mi to ne znamo? Ako se prepustimo znanju onih koji na cjepivima rade, i njihovu uvjeravanju da zadnja, treća faza kliničkog ispitivanja cjepiva pokazuje sve njegove moguće mane i posljedice, cijepiti se moramo kako bismo zaustavili pandemiju. Mladi, čiji su simptomi mnogo lakši, moraju shvatiti da se u slučaju njenog nastavka neće imati gdje zaposliti i u budućnosti raditi. Ne zato što možda neće biti cijepljeni nego zato što se zbog gospodarskih posljedica neće imati gdje niti zaposliti. Nema mnogo izbora. 

Cjepivo će stići na tržište najranije u prvim mjesecima iduće godine, što znači da ga mnogi ove zime neće dočekati. Nastavi li se pritisak na zdravstvo kakav je proteklih nekoliko tjedana, bit će nužno svakih nekoliko tjedana izmjenjivati potpuni lockdown s periodima otvorenoga gospodarstva, uz poštovanje najstrožih mjera. Virus u kratkotrajnim lockdownima od nekoliko tjedana ne može izumrijeti, ali se može smanjiti pritisak na bolnice. Prije cjepiva druge neće biti.