Prešavši sušački most Pavelić je uputio Hitleru telegram u kojemu mu javlja uspostavu nove “države” a isto tako se je javio i svome “prvopretpostavljenome” Mussoliniju, kaže u iskazu Udbi Danijel Uvanović, urednik Hrvatskog naroda, pa objašnjava kako je ustaški poglavnik od početka igrao i na Talijane i na Nijemce.
”Čuo sam to kasnije od Iva Bogdana koji je bio otišao u susret Paveliću “za službeni novinski izvještaj” pa je on vidio kako je bilo došlo do zbrke u Karlovcu, kad je tamošnji već neki “instalirani” talijanski komandant predao Paveliću talijanski telegram Mussolinija koji odgovara Paveliću i “priznaje stvaranje Nezavisne....”.
Međutim, gdje je njemački odgovor? U njihovim je planovima bila otvorena okupacija... Da ne bude “blamaže”, pripovijedao je dalje Ivo Bogdan, Pavelić nije dao da se u novinama objavi Mussolinijevo “priznanje” Nezavisne nego je odredio da se pričeka i njemački odgovor. U tu svrhu su Švabe bili obaviješteni kako je odgovorio Mussolini, pa je tad i Hitler “bio dostojan” također “priznati” Nezavisnu.
Dakle svi su već u početku bili na čistu u tome, da “endehazija” nije nikakova ni “nezavisna” ni “država” i da će ona biti u stvari jedino ono što joj priušte okupatori. Samo su se nekada na papiru dali zavesti ovim sentimentalnim pričanjem o “priznanjima” malim narodima u okviru “novoga poretka”, koji je bio nov u toliko u koliko je za okupatora laž i varka -nova stvar.
No, iz ovoga vladanja prema Talijanima - do njihove okupacije- dade se zaključivati da je Pavelić bio prema njima obvezan na specijalno daleka popuštanja i usluge. U doba emigracije u Italiji on je imao razgovora s talijanskim mjerodavnim ljudima, što se vidi i iz Cianova dnevnika”, a i kasnije je jednom imao sastanak s Cianom u Tržiću u koji je bio otišao iz Zagreba incognito, no nikada se nije moglo saznati kakove su bile konkretne obveze koje je on unaprijed bio preuzeo na se u korist Italije.
Svakako je kasnije malo Hitler u jednom svome govoru spomenuo balkanske zemlje kao talijansko “životno područje” s čime se je mislilo na “primarnost talijanskih interesa“ i aspiracija,na naše zemlje. Dakle i opet jedna potvrda da su to samo neki strani interesi i aspiraciję, a nikakove “nezavisnosti”, čime su se ustaše napuhivali. Karakteristično je za Pavelićevo držanje da je ono naprama Talijanima u Zagrebu bilo uočljivo servilno.
Njega je Casertano za bilo koju sitnicu noću telefonski, da tako reknem, dizao iz kreveta. Javnost je to vidjela i saznavala, ali se nikada nije čulo da je on na bilo koju stvar barem malo odlučno reagirao. Ponašao se je kao totalna lutka. Talijanski novinari mogli su k njemu kadgod su htjeli i nisu u tome imali niti malo distancije – iz učtivosti. Toliko su mu htjeli znati da osjeti da je više od njihovoga sluge.
Nijemci su se ponašali, barem u Zagrebu kao gradu, formalno korektnije u stvarima toga osobnoga odnosa, no to ne znači da u stvari nisu radili gdje su htjeli ono što im se je prohtjelo ili je bilo u njihovim okupatorskim osnovama. No zagrebačka publika dobila je dojam, ako nije saznavala koješta s terena iz, provincije, kao da i Nijemci “strašno paze” na “poštivanje suverenosti” neke “NDH” vlasti. Njemačke vlasti su kod toga također imale svojih računa, jer su htjele propagandno dobivati na terenu kod publike u svome rivalstvu prema Talijanima, za koje su vidjeli da ih naš čovjek u korijenu mrzi.
U tom rivalstvu Talijana i Švaba za zadobivanje na terenu u “NDH“ Pavelić je išao u praksi - koliko smo vidjeli mi u novinama - za tim da tu bude posvemašnja ravnoteža. Ako je bila neka tipično njemačka proslava, jubilej ili slično, tražio je da se o njoj piše najistaknutije i na prvom listu novina i ako je bila koja njihova priredba političke naravi u Zagrebu, on je pošao. No kad se je doskora pojavila kakova fašistička parada, onda je jednako puno prostora u istom dijelu novina trebalo posvetiti toj paradi, a ako je bila i njihova priredba u Zagrebu onda se je također on na njoj pojavio i tražio da se na analognom mjestu u novinama da izvještaj.
To su bili vanjski formalizmi o kojima su novinari bili upućeni i o čemu su morali voditi računa” rekao je Uvanović.
Sam Ante Pavelić ovako opisuje svoj susret s Hitlerom u Vinici, u Ukrajini.
Oboje su gledali u pod, oborenim očima i dugim licima. Bio sam shvatio. Hitler je htio onom čestitkom baš naglasiti i obznaniti im da je on imao druge, bolje, informacije od onih što su mu oni pribavili. Iza toga prešlo se na razgovor o vojnoj situaciji na našem sektoru, koji ie potrajao oko jedan sat. Ja sam rastumačio potrebu nove opširnije akcije protiv boljševičkih bandi, koje su pritiskale s Crne Gore na našu pokrajinu Hercegovinu i moju zabrinutost da pomoćne četničke bande, kojima se služila Druga talijanska armija, koja se nalazila u onom predjelu da će pustiti neprijatelja proći, jer su te pomoćne bande bile sastavljene od nepouzdanih elemenata, najvećim dijelom Crnogoraca, pod nazivom četnika i da su u stvari bili više prožeti boljševičkim elementima. Za tu akciju trebao sam oružja i osobito streljiva. Hitler mi odgovori da bi mi rado stavio na raspolaganje i nekoliko jedinica, ali da je trenutno bilo nemoguće.
Dodao je da nije bilo moguće ni vratiti nam onu našu diviziju, koja se nalazila u Rusiji, jer je bila u onom trenutku u borbi u Staljingradu. Ja mu rekoh da ljudi nisam trebao, ali s obzirom na to da je on i tomu bio sklon, podsjetio sam ga da se nalazila u Njemačkoj jedna naša druga divizija, koja je bila poslana tamo da bude naoružana i pripremljena, a zatim upotrebljena na Istočnoj fronti protiv ruske vojske, i rekoh, da bi mi bilo od velike pomoći, kada bi se ta divizija vratila u Hrvatsku sa svim oružjem i drugom opremom, s kojom je bila opskrbljena za rusku frontu. Hitler da će odmah upitati brzoglasno vijesti, je li divizija bila potpuno opremljena oružjem i pripremljena za slanje na Istočno bojište i kako je nakon malo vremena od odnosnih zapovjedništva Njemačkoj došao odgovor da će za tri tjedna divizija biti”einsatzbereit”, dao je nalog stante pede, da divizija bude poslana u Zagreb na moje raspolaganje, umjesto da se upotrijebi na ruskoj fronti.
Tako sam polučio to oružje, koje me zanimalo više od divizije, a kako se osvjedočih kasnije, kada se divizija vratila, bila je uistinu naoružana i opremljena, kako su to samo Nijemci znali i mogli činiti. Zatim, govorilo se o vojnoj situaciji na Istočnom bojištu. Jedan visoki častnik Glavnog stožera objasnio je na geografskoj karti situaciju na pojedinim sektorima bojišta od Lenjingrada do Kavkaza. Ja sam rekao da sam želio posjetiti naše jedinice u Rusiji. Nakon završenog službenog razgovora, bio je podvoren čaj, kojemu su prisustvovali, osim nas dvoje, samo von Ribbentrop, Keitel i njemački poslanik u Zagrebu s njemačke strane, a s hrvatske, jedan general, pukovnik Francetić i hrvatski poslanik u Berlinu, koji je, po protokolu, došao tom prilikom u Glavni stan. Razgovor se produlji o običnim pitanjima idućih sat vremena, nakon čega sam se oprostio i bijah otpraćen po Von Ribbentropu u Vinici i smješten u jednom hotelu, koji je bio rekviriran za razna njemačka zapovjedništva.
Na putu (za vrijeme vožnje) Ribbentrop izrazi svoje veliko zadovoljstvo ishodom razgovora i reče: “Neki generali ne mogu shvatiti izvjesne stvari, ali Führer dobro razumije i mnogo cijeni vaše gledište, vaš stav i način postupanja da zaštiti nezavisnost vaše države i slobodu djelovanja. Vi znate bolje od drugih što je korisno za vašu zemlju i naše zajedničke interese u ratu, zato nastavite dizati ustašku vojsku na što veću moć, kao najpovjerljivijom i hrabrijom vojskom i ne vodite računa što drugi misle, jer to oni ne mogu shvatiti”.
Bilo je još dva pokušaja za lišenje nezavisnosti i suverenosti Hrvatskoj, ali s istim negativnim ishodom, kako će se kasnije vidjeti. Uostalom, postojao je i jedan pokušaj izvjesnog zapovjedništva talijanske vojske da provede istu stvar i na isti način, iz čega je nastala jedna, moglo bi se reći, pogrdna propaganda protiv ustaške vojske i Ustaškog pokreta, ali ostao je bez uspjeha, te učvrstio, naprotiv, autoritet režima i ustaške vojske. Sutradan smo otputovali s jednim “Ju” (“Junkers”) prema bojištu i spustili se oko 11 sati u Golobinskaju, koja se nalazi na rijeci Don, tamo gdje se ta rijeka približava velikom okukom Volgi, baš nasuprot Staljingrada.
U Golubinskaji nalazilo se zapovjedništvo staljingradskog sektora bojišta, to jest general Paulus sa svojim glavnim stožerom. Tamo me čekao jedan odred naše divizije, koja se borila po ulicama i ruševinama Staljingrada sa svim onim časnicima, dočasnicima i vojnicima koji su bili predloženi za odlikovanje za hrabrost, zajedno sa zapovjednikom divizije, generalom Pavelićem.
Prošao sam im u pregled, razdijelio sam odlikovanja i zadržao se u razgovoru s njima. Na ručku bili smo gosti generala Paulusa. Prije ručka rastumačio nam je situaciju na bojištu, naročito u Staljingradu i u koridoru, što je sačinjavao prilaz od Golobinskaje u Staljingrad. Bojište je išlo prema sjeveru, prije duž, a poslije blizu rijeke Don, te zatim prema jugoistoku od pristupu jednog koridora što su ga sačinjavala dva krila trupa a koji je vodio u Staljingrad kroz stepu između okuke Dona i Volge.
U Staljingradu, već potpuno porušenom, vodila se borba među ruševinama i po podzemnim kanalima, dok su ruske trupe vršile pritisak na oba krila koridora, više na sjeverno krilo nego na južno, s ciljem da prodru, da ih pregaze i da odsjeku na taj način trupe što su se borile u Staljingradu i u okolici toga grada od ostalih njemačkih trupa, koje su se nalazile na liniji fronte. Svima nam se činila ta situacija previše izloženom, ali Paulus se pokazivao mirnim, reklo bi se gotovo flegmatičnim i razlažući nam situaciju na lijevom krilu koridora, protiv kojega su bile bačene jake ruske snage, reče nam: “Wenn uns glück die Front hier zu halten, es wird alles gutgehen...” (..Ako ćemo imati sreću održati tu frontu, sve će biti dobro...”), ali nije dovršio i nije rekao što će biti ako ne ,glückt”, to jest ako će nam sreća okrenuti leđa.
Nakon ručka otputovali smo u Starobielsk, gdje se nalazilo zapovjedništvo VI. Heeresgruppe Istočnog bojišta, gdje smo bili gosti zapovjednika generala feldmaršala Weichsa, kojega sam poznavao otprije, jer je on zapovijedao njemačkim trupama, koje su ušle u Hrvatsku u trenutku sloma jugoslavenske vojske te se zadržao u Zagrebu desetak dana, prije nego što je produžio svojim glavnim stožerom prema Balkanu. Feldmarschall me primio i gostio jako srdačno. Sljedeće jutro uzletjeli smo prema Mariupolu, pomorskome gradu na Azovskome moru,gdje se nalazilo zapovjedništvo i razni brodovi naše ratne mornarice, upotrijebljene protiv Rusije, a budući da se naše zrakoplovstvo nalazilo daleko u Kavkazu, bio je došao tamo u Mariupol da me dočeka i zapovjednik pukovnik Džal.
Nakon uobičajene smotre na zajedničkom brodu, zadržao sam se čitavo jutro s našim vrlim mornarima, koji su bili jedina mornarička sila na Azovskome moru te su divno ispunjavali svoju zadaću. Tom zgodom otpjevali su i već glasovitu pjesmu, koja se pojavila prilikom prve godišnjice nezavisnosti, koja je oduševila čitav hrvatski narodi odjekivala je po čitavoj Hrvatskoj, opjevavajući i slaveći hrvatsku zastavu, koja se vijorila na Crnom moru, a koja završava s pripjevom: “Naprijed mornari s plavog Jadrana, sa vama je Poglavnik i cijela Hrvatska”
Jadransko i Crno more! Koji li slučaj i koja sudbina. Suvremeni povjesničari ustvrdili su da su Hrvati došli u današnju domovinu podrijetlom baš iz tih krajeva i da su odmah došli na glas kao mornari na Jadranskom i Sredozemnom moru, jer su donijeli mornarsku predaju s Azovskoga mora, gdje su živjeli kao pomorski narod. I eto, sada nakon dva tisućljeća, njihovi potomci došli su kao mornari na ovo isto more, da brane ovdje svoju Domovinu, svoju Hrvatsku državu, koja se nalazi na kamenitim obalama plavog Jadrana, protiv neprijatelja, koji dolazi tu i želi podjarmiti njihovo pleme i uništiti njihovu civilizaciju, stečenu i razvijenu tijekom dva tisućljeća...” (...)
Navečer nakon razgovora s Hitlerom, nakon večere u hotelu, tamošnji njemački zapovjednik, koji je bio smješten u tom hotelu s mnogo drugih visokih časnika, htio nam je prirediti malo razonode te upriliči nešto kao vokalni koncert ruskih solista. Bile su dvije pjevačice i jedan bariton, sve troje operni pjevači. Pjevali su dobro, kako to samo Rusi znaju, ali odražavali su tako bijedan izgled, da su mi se smilili. Bijeda im se zrcalila na licu.
Upitah Nijemce kako se postupalo s tim ruskim umjetnicima. Rekli su mi da su se ovi nalazili kratko vrijeme ovdje i da su bili još u bjednjem stanju kada je okupirano mjesto u kojem su se nalazili” piše Pavelić.
Cjeloviti tekst posjeta Hitleru nalazi se u knjizi “Tajni dossier s dvora”, koja je u prodaji na svim kioscima i u knjižarama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
Za Bozic (i za Uskrs) servirate slicno.
Koje govnavo smeće od knjige i još kretenskiji tekstovi koji nemaju veze ni sa istinom ni sa zdravim razumom. Takvo smeće je proizvodio Radovan Zogović i bratija nakon II. svjetskog rata.