Neviđeno ruglo - najpoznatija razvalina u centru metropole

Sandra Šimunović/PIXSELL
Nekoć modernistička zgrada banke u Paromlinskoj ulici, u kolektivnoj svijesti Zagrepčana najpoznatija po izmišljenoj bombi za druga Tita, neviđeno je ruglo u srcu grada
Vidi originalni članak

Nekadašnje modernističko sjedište uprave Zagrebačke banke u Paromlinskoj 2, udaljeno samo 150 metara od zgrade Gradskog poglavarstva i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, danas je potpuno devastirano i pretvorilo se u ruglo Zagreba, puno smeća, narkomanskih igala i glodavaca. Premda je prošlo manje od deset godina od iseljenja Zagrebačke banke, prizori destrukcije su katastrofalni i podsjećaju na postapokaliptičnu atmosferu iz filma “Mad Max”: na zgradi su demolirani vrata i prozori, krov je urušen, stakla razbijena i razbacana, iz prljavih zidova strše cijevi od izolacije, a naokolo se širi smrad urina i izmeta. Na toj izrazito atraktivnoj i skupoj lokaciji u geografskom središtu grada zavladao je čisti horor nad kojim se zgražaju prolaznici i turisti. Koliko dugo će još ruševina u Paromlinskoj 2 biti utočište štakora za sada se ne zna. Također se ne zna što će se graditi na toj lokaciji. Odgovore na ta pitanja pokušali smo saznati od sadašnjeg vlasnika nekretnine Josipa Baričevića, zagrebačkog poduzetnika i ujedno vlasnika lanca ljekarni Baričević, no odgovore na ta pitanja nismo dobili. Zgradu u Paromlinskoj 2 projektirao je početkom šezdesetih Kazimir Ostrogović, renomirani zagrebački arhitekt, za potrebe tadašnje Komunalne banke, koja je na toj adresi imala poslovnicu od 1956. godine. 


Gradnja zgrade trajala je od 1962. do 1964. godine, a kad je bila završena, u nju je smještena uprava banke, a u prizemlje poslovnica, koja je sa svojih 5500 četvornih metara postala druga najveća poslovnica Zagrebačke banke u zemlji. Tijekom sedamdesetih nekoliko je puta dograđivana, tako da je izgubila izvorni Ostrogovićev oblik, a zadnja dogradnja bila je 1986. godine. U lipnju 2012. godine Zagrebačka banka je odlučila prodati Ostrogovićevu zgradu i preseliti poslovnicu u prizemlje Eurocentra na Miramarskoj ulici. U prosincu iste godine premjestila je i upravu banke iz Paromlinske 2 u zgradu na Trgu bana Josipa Jelačića, koja je izgrađena prije gotovo stotinu godina. Tu zgradu je projektirao Ignjat Fischer, čuveni zagrebački arhitekt čija su djela značajno utjecala na oblikovanje užeg zagrebačkog središta i identiteta grada, a danas je zaštićeno kulturno dobro. Potom je banka preko svoje agencije za nekretnine ZANE počela prikupljati ponude, odredivši početnu cijenu u iznosu od 12,5 milijuna eura. Zgradu je prodala građevinskoj tvrtki, tadašnjoj Stipić grupi, danas tvrtki Konos Construction. Još prije prodaje zgrade Stipić grupi, banka je naručila od uglednog zagrebačkog arhitektonskog biroa 3LHD studiju razvoja “Projekt Paromlinska”, koja je predvidjela rušenje postojeće Ostrogovićeve zgrade i zatim gradnju novog, modernog trgovačkog, ugostiteljskog i poslovnog centra. 


Prema urbanističko-arhitektonskom “Projektu Paromlinska” biroa 3LHD, postojeća parcela od devet tisuća četvornih metara, na kojoj je podignuta Ostrogovićeva zgrada, trebala se spojiti s golemim javnim parkiralištem od gotovo dvije tisuće kvadrata, tako da je taj poslovno-trgovački centar trebao imati tri podzemne i šest nadzemnih garaža, sveukupne površine 59 tisuća četvornih metara. Projekt je predviđao i premještanje autobusnog terminala, koji se nalazi na otvorenom, u prizemlje novog objekta. Postojao je plan da Zagrebačka banka vrati poslovnicu na staru lokaciju nakon dovršetka novog poslovnog centra na mjestu postojeće zgrade banke. Tom “Projektu Paromlinska” zeleno svjetlo dao je i Grad Zagreb 2012. godine. Međutim, ništa se nije realiziralo. Stipić grupa je bankrotirala, pa je tako zgrada u Paromlinskoj 2, koja je bila čak kupljena kreditom Zagrebačke banke, ponovno vraćena banci. Zgrada je propadala sve više, a zatim je 2018. godine održana dražba na Općinskom sudu u Novom Zagrebu. Pokojni gradonačelnik Milan Bandić tom prigodom poručio je investitorima da ne smiju graditi izvan gabarita postojeće zgrade te da će Grad Zagreb učiniti sve da zaštiti tu središnju os i vizurni koridor prema katedrali. 

Na dražbi je zgradu kupila za vrtoglavih 75,4 milijuna kuna tvrtka Energius Loci zagrebačkog poduzetnika Josipa Baričevića, vlasnika lanca ljekarni i bivšeg poslovnog partnera bivšega generala Ivana Čermaka u njegovim tvrtkama Crodux Derivati i Crodux Derivati Dva. U poslovnome miljeu govorilo se da je riječ o top transakciji, koja bi u sljedećem razdoblju mogla ubrzati revitalizaciju cijelog toga kvarta smještenog između Glavnoga kolodvora i Gradskog poglavarstva. Novi vlasnik medijima je tad govorio kako smatra da je riječ o sjajnoj lokaciji i da se nada kako će projekt trgovačko-poslovnog centra s hotelskim i ugostiteljskim sadržajima u Paromlinskoj 2 zaživjeti. Jasna Galjer, profesorica s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta te ekspertica za arhitekturu i dizajn, kaže da se Ostrogovića može smatrati izrazitim predstavnikom modernističkih tendencija u arhitekturi. Njegov je doprinos iznimno vrijedan pamćenja. Također je bio politički i socijalno angažirani arhitekt. Javnost ga pamti kao autora važnih gradskih objekata, kao što su zgrada Gradskog poglavarstva, kompleks Instituta “Ruđer Bošković” te Vila Zagorje, koju je realizirao u suautorstvu s Vjenceslavom Richterom. Premda je Ostrogović imao vrednijih ostvarenja od zgrade Zagrebačke banke u Paromlinskoj 2, i ta je kuća zorno reprezentirala Ostrogovićev modernizam. Prema ocjeni Jasne Galjer, primjerice, lijepa i funkcionalna zgrada Gradske vijećnice, odnosno Gradskog poglavarstva, i u ovom fragmentarnom, nezavršenom obliku, jedno je od najvećih Ostrogovićevih ostvarenja, ali i modernističke arhitekture cijeloga grada.  Premda zgrada Zagrebačke banke u Paromlinskoj 2 nije dio velikog i nedovršenog projekta oko Gradske vijećnice, ona je značajna zbog svog smještaja na važnoj prometnoj osi, koja spaja centar Zagreba s njegovim južnim dijelom i što donekle graniči s obodom tad nastajućega gradskog trga. Jasna Galjer podsjeća da je natječaj za zgradu Narodnog odbora kotara Zagreb, današnjeg poglavarstva, raspisan 1955. godine, a pobijedio je Kazimir Ostrogović. 


Svjestan manjkavosti sustava i nedovoljne razrađenosti generalnoga plana Zagreba, Ostrogović je u suradnji s urbanistima Zdenkom Kolacijem i Zdenkom Slom predložio rješenje koje polazi od ideje produženog Zrinjevca oko kojeg su podignute građevine javnih sadržaja, te restorani, kina, muzej i stambene zgrade, što bi omogućilo postupni prelazak u susjedne stambene zone. Ostrogović je zgradu Narodnog odbora kotara Zagreb smjestio na istočnu stranu trga, na mjestu današnje koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Okomito na trg postavio je izduženu upravnu zgradu s uredima i unutarnjim atrijima, a paralelno s glavnom “gradskom autocestom” zamislio je visoki neboder od 20 katova u kojem su trebali biti gradski instituti i ustanove. Ostrogović je taj projekt kasnije ponešto promijenio i prilagodio, a kako je tijekom gradnje ponestalo novca za završetak cijeloga kompleksa, neboder i zgrada s vijećničkim dvoranama nikad nisu realizirani. Dakle, sagrađena je samo trećina Ostrogovićeva projekta. U istom blogu Turato je postavio ključno pitanje: Kako Grad Zagreb ‘90-ih godina, kad je Zagreb postao centar nove države, nije za svoje službe i vijećnike realizirao Ostrogovićev projekt? Naime, to bi bilo isplativije i ekonomičnije nego držati službe, poduzeća, vijećničke dvorane, dvorane za sastanke i primanja raspršene po gradu, a pritom se moglo pristupiti i cjelovitom čišćenju i revitalizaciji cijeloga kvarta. To nije učinjeno, a Trnje je ostavljeno da se guši u nemaru gradskih institucija.

Jasna Galjer upozorava na nekoliko razina slučaja devastiranog bivšeg sjedišta Zagrebačke banke u Paromlinskoj 2. Ističe da se ta zgrada ne može rekonstruirati u izvornom obliku prema Ostrogovićevoj ideji jer je ta kuća pretrpjela niz preinaka i nadogradnji još dok je bila u funkciji, a otkad je napuštena i prepuštena zubu vremena, totalno je devastirana. Drugo, ta kuća je lokacijski dobro pozicionirana jer je smještena točno na važnoj prometnoj osi koja spaja sjeverni i južni dio Zagreba, odnosno, vodi od središta grada preko željezničke pruge prema Savi i dalje prema Novom Zagrebu. “Kako problem Zagreba i njegove pruge, koja dijeli grad na dva dijela, nikad nije riješen, tim koridorom htjelo se amortizirati taj problem te omogućiti građanima da prođu kroz Pothodnik i zatim nastave tom linijom prema jugu, prolazeći pored Koncertne dvorane ‘Vatroslav Lisinski’ i zgrade gradske vijećnice, a dolje niže, s desne strane, pored zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice”, pojašnjava te dodaje da time Zagreb ostvaruje os koja je zacrtana u Antolićevim urbanističkim planovima još tridesetih godina prošlog stoljeća. Treće, Ostrogović je u sklopu kompleksa Gradske vijećnice zamislio neboder, pa premda on nikad nije sagrađen, ostala je ideja o tom vertikalnom reperu, svojevrsnom vidikovcu, koja se tijekom pedesetih pojavljivala u zagrebačkoj arhitekturi u više navrata. 


“Mislim da bi bilo plemenito na neki primjereni način memorirati Ostrogovićevu ideju iz pedesetih te je uskladiti s današnjim potrebama. Na tom prostoru pokušavao se uspostaviti dijalog između objekata, dakle, arhitekti su promišljali unutar urbanog okvira, koji je danas potpuno napušten s tom neoliberalnom grabežnom politikom raspolaganja prostorom koja funkcionira po principu da se sve slobodno što bolje i skuplje utrži. Ne mislim da problem te zgrade u Paromlinskoj 2 treba gledati samo iz vizure arhitektonske vrijednosti tog objekta, te postavljati pitanje treba li ga rušiti ili rekonstruirati. Ponekad je čak bolje rušiti nego obnavljati. Problem tog prostora treba gledati u kontekstu ideje o prometnoj osi koja povezuje centar Zagreba s južnim dijelom grada. Zato bi bilo bitno da onaj tko bude projektirao buduću zgradu na lokaciji u Paromlinskoj 2 ima svijest o značaju te gradske osi i o važnosti uspostavljanja dijaloga između povijesnih slojeva grada sa sadašnjošću. Možda nije nužno stalno graditi nove šoping centre, možda građani Zagreba imaju i neke druge potrebe. Možda je na toj lokaciji moguće smjestiti nešto što će cijelom kvartu dati impuls društvenog razvoja. To ne znači da bi trebalo formalno citirati neke povijesne oblike nego uzeti u obzir na razini koncepta, ideje i promišljanja dio urbane memorije Zagreba”, ističe Jasna Galjer te dodaje kako sve upućuje na to da nema nikakve strategije vrednovanja povijesnih slojeva i da se cijeli taj prostor kani prepustiti eksploatiranju i običnom dileraju.  

Posjeti Express