Unatoč tome što se većina Hrvata u stanju delirija zaklinje u Hrvatsku od stoljeća sedmog, Hrvatska je mlada država s osjetno fragilnom političkom tradicijom. U tradiciji počiva kontinuitet i identitet jedne kulture i jednog kolektiva. No pitanje je kako uopće razviti i očuvati jednu političku tradiciju koja se mijenja kao vremenska prognoza, ovisno o raspoloženju i proizvoljnim željama ionako prolaznih pojedinaca?

Novoizabrani predsjednik RH Zoran Milanović odlučio je svoju inauguraciju 18. veljače provesti kao i većina Hrvatica i Hrvata svoj doček Nove godine - skromno te u krugu prijatelja i obitelji. Milanović je potvrdio da će novu dužnost preuzeti u Uredu predsjednika RH pred predsjednikom Ustavnog suda, dakle bez raskošno izrežirane ceremonije, straže te brojnih domaćih i stranih uzvanika na Markovu trgu.

Ured je poruka Crvenih mundira neće biti na Pantovčaku. Samo odabrani

Daleko od toga da bi svečana inauguracija predsjednika RH trebala biti neka palanačka svečanost ili malograđanski vašar, ali ova svečanost se ne tiče (samo) novoizabranog predsjednika i njegova Ureda, nego svih građana Republike Hrvatske.

Iako se ostavlja dojam da je Milanović svojom odlukom dosljedan sebi i onome što je govorio u predizbornoj kampanji, ovim potezom samo očituje da on možda i nije toliki državnik kakvim ga javnost doživljava. Jer razlikovati formu od sadržaja i uskladiti vlastiti sadržaj sa zajedničkom formom je pitanje opstojnosti i političkog integriteta.

Mišljenja sam da mnogo toga možemo zamjeriti predsjednici u odlasku Kolindi Grabar Kitarović, ali joj ipak moramo priznati da je dala velik doprinos stvaranju temelja svečane i dostojanstvene inauguracijske tradicije. Destrukcija pokušaja jedne ovakve republičke tradicije u stvaranju problematična je na više razina. Ako sami Hrvati ne cijene i ne poštuju vlastite nacionalne i državne simbole, možemo li to onda očekivati od drugih?

Dalje, Trg sv. Marka u Zagrebu ne samo da je neutralno povijesno mjesto koje svjedoči tradiciji, nego je i prostor susreta svih političkih faktora u RH i jedna od Foucaultovih famoznih heterotopija, odnosno djelomično ostvarena utopija u kojoj se razne (političke) stvarnosti istodobno predstavljaju, osporavaju i izokreću.

Uvjeren sam da će Milanović na svojoj novoj funkciji mnoge pozitivno iznenaditi, ali on i njegovi savjetnici su zaboravili jednu ključnu stvar: predsjednička inauguracija i prisega nisu njegova privatna zabava, nego festival republičke tradicije u Hrvatskoj. Ta činjenica da svaki novoizabrani predsjednik mijenja i prilagođava inauguracijski ceremonijal osobnim željama i vizijama je i dovela do toga da Hrvatska nema ni osnove za početak jedne predsjedničke tradicije.

Spin doktor Doveo je Zokija i Plenkija na vlast. Pitali smo ga je li mu žao

Ovdje, naravno, nije krivica na Milanoviću, nego na nadležnim institucijama koje propuštaju zakonski definirati ove važne detalje. Aktualni Zakon o izboru predsjednika RH (čl. 49) jasno pokazuje da mjesto i protokol predsjedničke inauguracije nisu ni definirani. Ako malo bolje obratimo pozornost, mnogo toga u ovoj priči još nije zakonom određeno i propisano. Nisam siguran je li uopće zakonom propisano da je Ured predsjednika RH fiksno na Pantovčaku ili je i to bila nečija proizvoljna odluka?

Drugi dio inauguracije tiče se navodno kontroverznog dijela prisege: “Tako mi pomogao Bog”. Što se tiče ove nekima sporne završne rečenice u tekstu svečane prisege i novinarskog pitanja hoće li je Milanović izgovoriti, Miljenić je odgovorio kako će se to “vidjeti tijekom ceremonije” te da je Milanović legalist i “što piše u zakonu, piše u zakonu”. Iako izvorni tekst prisege iz 1992. nije sadržavao tu rečenicu, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ju je samoinicijativno uključio u tekst prisege. Naknadno izmijenjeni tekst svečane prisege je 1997. unesen u Zakon o izboru predsjednika RH.

Ustavni sud je 2017. donio odluku kako dodatak “tako mi pomogao Bog” nikoga ne ugrožava i ne dovodi u pitanju sekularnost RH. Ovaj sad već sastavni dio prisege je dvaput izgovorio Stipe Mesić, a po jednom Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Za nešto manje od dva tjedna izgovorit će ga i Zoran Milanović.

Zanimljivo je da se u nekim vjerničkim krugovima, koji teško mogu prijeći preko toga da je (opet) jedan ljevičar predsjednik RH, kritički gleda na taj čin, jer bi predsjednik Milanović kao kulturološki katolik, kojeg oni ne smatraju vjernikom, prisegnuo nešto u što ne vjeruje, a što je vjernicima navodno sveto.

Iako sam mišljenja da treba ozbiljno raspraviti o smislu te rečenice u tekstu prisege, zanimljivo mi je da tzv. vjerničkim krugovima ista problematika nije predstavljala problem na inauguraciji gospođe Grabar Kitarović, što samo reflektira stanje svijesti desnog političkog spektra, po kojem su političari desnice (i desnog centra) po defaultu vjernici, a oni s lijeve strane nevjernici kojima ne priliči izgovarati “svete riječi”.

Lagodan posao Sviranje spolovilu na lijepom, krasnom Pantovčaku

Ako Hrvatska želi biti ozbiljna država, što je vjerojatno cilj svim dobronamjernim ljudima, onda se trebaju poštovati zakoni i propisi. Ako su spomenuti zakoni i propisi nepotpuni i nejasni, potrebno ih je mijenjati. Predsjednička prisega pred predstavnicima Ustavnog suda nije “puka formalnost” koja se može prilagođavati osobnim željama i vizijama predsjednika RH.

Predsjednik RH može, nakon što prisegne, sudjelovati u demontaži predsjedničke funkcije, ali i tu postoje institucije sustava koje sudjeluju u toj raspravi i koje je nemoguće ignorirati, baš kao i stručna (i nestručna) javnost te javna rasprava. Što se mene tiče, predsjednik jedne demokratske republike se može (ali i ne mora) pozivati na Boga kao neko apstraktno moralno bjanko jamstvo. Vidjeli smo već da to dosadašnjim predsjednicima i predsjednici nije nešto previše pomoglo.

Novoizabrani predsjednik Milanović je već napravio jedan dobar potez: suptilno je ignorirao temu povratka Titove biste na Pantovčak, koja je zapravo najobičnija udica pogubljenih hadezeovaca koji bi preko leđa pokojnog Tita skupljali političke poene, okupljali oko sebe desničare i “šatoraše” pokušavajući im se još jednom prodati kao “autentična domoljubna stranka”.

Gospodinu Milanoviću će tijekom predsjedničkog mandata biti dovoljno da bude predsjednik svih hrvatskih građana i državljana, a ne tek jedna u nizu stranačkih marioneta.