Kada je nedavno predstavljeno pobjedničko idejno rješenje za novi stadion Maksimir i sportsko-rekreacijski centar Svetice, hrvatska javnost nije skrivala svoje nezadovoljstvo. Društvene mreže odmah su preplavile kritike, a mnogi su građani i navijači izrazili zgražanje izgledom budućeg doma zagrebačkog Dinama. Najviše polemika izazvala je odluka milanskog arhitektonskog ureda VG13 Architects Studio Associato da stadion ima četiri potpuno odvojene tribine. No, povijest arhitekture pamti brojne primjere građevina koje su u početku izazivale bijes i podsmijeh, a s vremenom postale nezaobilazni simboli svojih gradova. 

KAKO SE GRADIO Zabranjeni Poljud: Ovaj je projekt bio dobio prvu nagradu, Magaš tek treću

Na međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj pristiglo je osamdeset i osam prijava iz više od dvadeset zemalja. Pobjedu su na kraju odnijeli talijanski arhitekti Tommaso Fantini i Alberto Rossi, kojima je za njihov rad pripala i novčana nagrada od gotovo tristo tisuća eura, odnosno točno 291.200 eura, kako prenose domaći mediji. Njihova vizija novog Maksimira odudara od klasičnih, modernih arena koje podsjećaju na svemirske brodove ili zatvorene zdjele. Umjesto toga, oni su ponudili koncept s četiri zasebne tribine, od kojih svaka ima svoj krov.

Reakcije javnosti bile su brze i nemilosrdne. Mnogi su se pitali tko je uopće mogao odobriti takav projekt. Komentatori na internetskim portalima i društvenim mrežama nisu birali riječi.

​- Možda ja nisam stručan, ali četiri tribine nepovezane i svaka sa svojim krovom... pa što je vama ljudi? - napisao je jedan od nezadovoljnih navijača.

​- Zbilja, što je ovo, otvorena kartonska kutija, što su šegrti radili iz tehničke kulture ili...? - dodao je drugi.

Bilo je i onih koji su zazivali potpisivanje peticije kako bi se spriječila izgradnja ovakvog stadiona, nazivajući ga najružnijim od svih predloženih rješenja. Ljudi su dizajn prozvali sramotom, ističući da bi dijete od osam godina bolje nacrtalo stadion.

Unatoč lavini negativnih komentara, čelni ljudi projekta i kluba čvrsto stoje iza odabranog rješenja. Predsjednik Dinama Zvonimir Boban i predsjednik Ocjenjivačkog suda Toma Plejić javno su branili projekt, objašnjavajući kako je normalno da svaka zajednica doživi šok kada se susretne s nečim novim i radikalnim.

​- To je sve jako dobro i normalno, očekivali smo to. Svaka zajednica je šokirana nekim novostima. Sve bitne građevine u povijesti civilizacija su doživljavale turbulencije, to je sasvim normalno. Mi smo tu da branimo ovaj stav, ovaj megalomanski natječaj - izjavio je Plejić.

Plejić je istaknuo kako je odaziv bio perfektan i da nitko nije znao što će točno dobiti, što i jest čarolija natječaja. Prema njegovim riječima, žiri je tri mjeseca detaljno analizirao sve radove, a pobjednički projekt kontinuirano je napredovao tijekom debata. Smatraju ga futurističkim, ali ujedno i duboko ukorijenjenim u tradiciju starog stadiona. Zvonimir Boban također je naglasio kako struktura duboko respektira urbanost Zagreba, povijest starog Turininog stadiona i identitet Dinama.
 

​- Isto tako smo na početku bili iznenađeni radom, jer on je šokantan, jak, silan i moćan. Po pitanju same nogometne atmosfere bit će fenomenalan. Tribine su jako blizu, inklinirane terenu. Vjerujem da će biti fenomenalno zdanje koje će ulijevati strahopoštovanje i respekt protivnicima - poručio je Boban.

Jedan od ključnih elemenata koji je presudio u korist ovog projekta bila je upravo odluka da sjeverna tribina ostane zasebna cjelina, kakva je uvijek i bila u klupskoj povijesti. Iako su navijači izrazili zabrinutost jer talijanski arhitekti nemaju prethodnog iskustva u gradnji stadiona, Plejić je podsjetio da ni Vladimir Turina nije imao takvog iskustva kada je projektirao prvi Maksimir.

Zanimljivo je kako ovakve burne reakcije na velike arhitektonske projekte nisu nikakva novost. Zapravo, jedna od najpoznatijih građevina na svijetu prošla je kroz vrlo sličan, ako ne i gori, tretman javnosti. Riječ je o Eiffelovom tornju u Parizu. Danas je gotovo nemoguće zamisliti vizuru Pariza bez ove monumentalne željezne konstrukcije. Eiffelov toranj slovi za najposjećeniju plaćenu turističku atrakciju na svijetu i apsolutni je simbol francuske prijestolnice. No, krajem 19. stoljeća, situacija je bila potpuno drugačija.

Kada su francuske vlasti počele planirati Svjetsku izložbu za 1889. godinu, kojom su željeli proslaviti stotu obljetnicu Francuske revolucije, rodila se ideja o gradnji golemog tornja. Taj toranj trebao je pokazati cijelom svijetu francusku inženjersku moć i industrijsku stručnost. Inženjer Gustave Eiffel imao je ozbiljnog konkurenta u liku uglednog arhitekta Julesa Bourdaisa. Bourdais je predlagao gradnju monumentalnog tornja od granita i porfira, koji bi na vrhu imao snažan svjetionik. Njegov projekt zvao se Toranj sunca. Bila je to borba dvaju potpuno različitih pristupa. S jedne strane stajao je klasični arhitekt s idejom kamenog tornja, a s druge moderni inženjer koji je nudio željeznu konstrukciju. Bitka se vodila preko novina, a Eiffel je naglašavao kako on svoj toranj može izgraditi u razumnom roku i uz kontrolirane troškove. Iako je Bourdais u jednom trenutku imao podršku premijera, novi ministar trgovine Edouard Lockroy stao je na Eiffelovu stranu. Raspisan je natječaj koji je specifično tražio proučavanje mogućnosti gradnje željeznog tornja visine oko tristo metara s kvadratnom bazom, što je praktički opisivalo Eiffelov projekt. Pobjedu su na kraju odnijeli Gustave Eiffel i njegov arhitekt Stephen Sauvestre.

DRŽAVNI NEPRIJATELJ Čuveni arhitekt Neidhardt iz zatvora je izlazio graditi Maksimir, pa opet nazad

Ono što je uslijedilo jako podsjeća na današnje komentare ispod članaka o novom Maksimiru. Čim je počela gradnja, pariška umjetnička i intelektualna elita podigla se na noge. Arhitekti su bili ogorčeni što je inženjer uopće dobio priliku voditi tako važan projekt. U veljači 1887. u novinama Le Temps objavljen je poznati "Prosvjed protiv tornja gospodina Eiffela".

Ovaj dokument potpisala su neka od najvećih imena tadašnjeg kulturnog života Francuske. Među njima su bili skladatelj Charles Gounod, pisci Guy de Maupassant i Alexandre Dumas mlađi, pjesnik Francois Coppee te arhitekt Charles Garnier, čovjek koji je dizajnirao slavnu parišku operu. Oni su molili vlasti da zaustave gradnju nečega što su nazvali beskorisnim i monstruoznim. Tvrdili su da će ta golema građevina, koju su već prozvali Babilonskom kulom, potpuno uništiti ljepotu Pariza i zasjeniti sve druge povijesne spomenike. Eiffel nije šutio. Odgovorio im je tvrdeći da će njegov toranj imati vlastitu ljepotu i šarm. Objašnjavao je kako su linije tornja dizajnirane prvenstveno zbog otpora vjetru, ali da baš ta inženjerska nužnost stvara dojam snage i monumentalnosti. Umjetnici nisu odustajali od uvreda. Pjesnik Paul Verlaine nazivao je toranj "kosturom zvonika", dok ga je pisac Joris-Karl Huysmans opisivao kao "tvornički dimnjak".

Možda je najkreativniji u uvredama bio slavni pisac Guy de Maupassant, koji ga je zvao "divovskim nezgrapnim kosturom". S vremenom se oko mržnje prema Eiffelovom tornju isplela i jedna od najpoznatijih urbanih legendi. Priča kaže da je poznati književnik redovito posjećivao upravo tu građevinu koju je toliko prezirao. Prema anegdoti, Guy de Maupassant je svakodnevno ručao u restoranu smještenom na prvom katu Eiffelovog tornja. Kada bi ga prijatelji ili poznanici u čudu pitali zašto provodi toliko vremena na mjestu koje javno kritizira i naziva sramotom za grad, on bi im navodno ponudio vrlo jednostavan i pronicljiv odgovor.

​- Ovo je jedino mjesto u cijelom Parizu s kojeg mogu gledati grad, a da ne vidim ovo odvratni toranj - glasio bi njegov odgovor.

Zanimljivo je da su istraživači povijesti književnosti otkrili kako ova anegdota možda izvorno uopće ne pripada Maupassantu. Engleski umjetnik i dizajner William Morris navodno je činio istu stvar iz istog razloga. Godine 1914. zabilježeno je svjedočanstvo iz manchesterskog književnog kluba u kojem se tvrdi da je Morris provodio vrijeme na tornju jer je to bilo jedino mjesto gdje ga ne mora gledati. Tek desetljećima kasnije, priča je u popularnoj kulturi prenesena na Maupassanta, vjerojatno zato što je njegov prosvjed protiv gradnje bio toliko glasan i javno zabilježen. 

Toranj je otvoren za javnost u svibnju 1889. i odmah je postigao ogroman uspjeh. Mase ljudi iz cijelog svijeta dolazile su vidjeti to čudo modernog inženjerstva. Neki od umjetnika koji su potpisali onaj slavni prosvjed kasnije su se javno ispričali, shvativši da su pogriješili u procjeni. Toranj je postao simbol moderne Francuske.

Ipak, njegova budućnost nije bila sigurna. Prema prvotnom ugovoru, toranj je trebao biti srušen nakon 20 godina, odnosno 1909. godine. Neki protivnici, poput arhitekta Garniera, i dalje su se nadali da će biti uklonjen. Kada je istekao rok, pariške su vlasti ozbiljno razmatrale rušenje. Ono što je spasilo Eiffelov toranj bila je njegova visina, odnosno praktična primjena. Gustave Eiffel godinama je poticao znanstvene eksperimente na tornju, a ključni trenutak dogodio se kada je vojska shvatila potencijal tornja za bežičnu telegrafiju. Zbog vojnog i komunikacijskog značaja, toranj je spašen od uništenja i ostao je stajati do danas.