Koliko Hrvati imaju sreće sa sportom, toliko nemaju sa sportskim građevinama. Da zemlja čiji identitet počiva na sportu i turizmu nema adekvatnog prostora svjetske kategorije gdje bi mogla udomiti velike utakmice, prvenstva, ali i koncerte pomalo jest nevjerojatno, ali i to će se, uz malo one igraće sreće, uskoro promijeniti, piše Ena Katarina Haler za Express. Ako su se oko ičega mogli usuglasiti Grad Zagreb i Vlada, to je morao biti središnji državni stadion. Prema predstavljenom planu, novi ćemo stadion na Maksimiru dobiti krajem 2029. godine.
“Nije li to suludo - imati postojeći stadion, a onda ga rušiti?”, govori nam Velimir Neidhardt, predsjednik HAZU-a, arhitekt iz možda najpoznatije arhitektonske obitelji na našim prostorima. Franjo Neidhardt, otac našeg sugovornika jedan je od autora izvornog projekta za Maksimir.
“Trebalo je makar zaštititi i sačuvati zapadnu tribinu, integrirati je u projekt”, objašnjava Neidhardt i dodaje: “To je najveći projekt moderne arhitekture u ovom dijelu Europe!”. Taj projekt, uz njegova oca Franju Neidhardta, potpisuju i arhitekt Vladimir Turina te Eugen Erlih kao građevinski inženjer. Godine 1946., kad projekt nastaje i počinje se s gradnjom stadiona, Turini i Erlihu su svega 33 godine. Neidhardtu čak pet više.
Da je sreća pratila Neidhardta ipak nešto manje nego njegove kolege, svjedoči jedan članak iz zagrebačkog Narodnog lista, objavljen 5. ožujka 1953. godine, taman kad su počeli radovi na gradnji slavne zapadne tribine. Kratak izvještaj, otisnut između podataka o smrtnosti u Zagrebu i “Samoupravljanja u turizmu”, iznosi kako je “u Okružnom sudu za grad Zagreb održana rasprava protiv Franje Neidhardta”. Arhitekt i državni službenik je navodno “koristio svaku priliku da izrazi svoje neprijateljstvo prema državnom uređenju”, a njegove su izjave “raspirivale nacionalnu nesnošljivost”. Osuđen je tad na godinu i šest mjeseci zatvora jer je “u klevetanju i vrijeđanju išao tako daleko da je govorio kako će se sniziti plaće zbog pomoći koju je država dala postradalima od lavina u Sloveniji”, ali ne samo to - usudio se i izjaviti kako je željeznička nesreća što se prije koju godinu dogodila na ličkoj pruzi ništa drugo nego djelo sabotaže. Spavao je tad u zatvoru u Petrinjskoj, ali je preko dana, radi općeg dobra i potreba građana Zagreba, odlazio na gradilište na Maksimir, nadgledao je gradnju zapadne tribine.
“Moj je otac tamo krv ostavio. Mi smo oduvijek bili građanska obitelj. To je njima smetalo”, kaže Velimir Neidhardt.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
