Nije do kraja jasno kako nastaju legende, ali je jasno kako se gase i nestaju. Dobar primjer je Prokoško jezero i legenda o njegovu nastanku. Nekad jedno od najljepših bosanskohercegovačkih jezera koje se nalazi na nadmorskoj visini od 1636 metara, u čijim je vodama živio autohtoni vodozemac triton, postalo je posljednjih dvadesetak godina metom masovnog i divljeg turizma. Vodom se napaja iz brojnih površinskih i podjezerskih izvora, topljenjem snijega do kasno u proljeće i kišom u ostatku godine. Visoko iznad, sa zapadne strane, diže se Nadkrstac, najviši vrh Vranice. Jezero je dugo oko pet, a široko oko dvije stotine metara. S dubinom od oko 13 metara, najdublje je prirodno jezero u Bosni i Hercegovini.

Do Prokoškog jezera, najveće turističke atrakcije Vranice, može se stići iz više pravaca. Najkraći put s uskopaljske strane vodi preko Zlatnoga guvna, odakle se penje uz Rosinj u pravcu Sarajevskih vrata. Nakon sat-dva vožnje nailazimo na prvo vozilo, terenski automobil parkiran uz uski put, tik iznad provalije. Iako je relativno rano, temperatura zraka se popela iznad trideset stupnjeva, bez obzira na to što se nalazimo na visini od oko dvije tisuće metara nadmorske visine. U blizini sredovječni muškarac i žena žanju srpovima gusto izraslu travu koja u širokom pojasu raste uz put, koja se može vidjeti na gotovo svim dijelovima planine. Odjeveni su u odjeću dugih rukava i duge hlače, a na nogama nose gumene čizme, da se zaštite od zmija.

'Čaj za one koji ne mogu prčiti'

Zaustavljamo se i izlazimo iz automobila. Anto Radić, naš vozač, poznaje muškarca. Govori nam kako je riječ o mještaninu iz jednog od sela uz zapadnu stranu Vranice. Raspituje se o stanju putova prema Prokoškom jezeru. Pitam muškarca, pokazujući na vreću u koju trpa požnjevenu travu, o kojoj je biljci riječ.

“Vrbovica. Od nje se pravi čaj za one koji ne mogu prčiti”, kaže on.

Izgovara to prirodno, bez namjere da ispadne duhovit. U Bosni često možete naići na slične primjere, na ljude koji u govoru prirodno koriste psovku i vulgarnosti. Jezik tih priprostih, neukih bosanskih seljaka, samodostatan i slikovit, u tom jednostavnom, oporom i jednodimenzionalnom svijetu, koji se mijenja sporo ili nikako, često je rudimentaran, odvojen od bilo kakve prosvijećene tradicije, osim usmene koja se prenosila s koljena na koljeno. U takvom svijetu, vrbovicu, biljku koja raste na otvorenim prostorima, uz planinske putove i staze, od koje se spravlja lijek koji sprečava širenje prostate, moguće je opisati isključivo na taj način.

Muškarac nam objašnjava kako se od proljeća do jeseni bavi branjem ljekovitog bilja na Vranici, i to po narudžbi. Govori nam kako svake godine ubere i proda od tri do pet stotina kilograma osušene vrbovice te da je mora brati prije cvjetanja, prije nego što izgubi određena ljekovita svojstva. (Stotinjak metara dalje, na proširenju uz put, na površini od stotinjak četvornih metara prostrti su najloni i cerade na kojima se vrbovica suši. Nekoliko sati kasnije, u povratku, zatekli smo muškarca kako prikuplja vrbovicu u bale koje slaže na stražnji dio vozila.)

Iako je 2005. godine proglašeno spomenikom prirode, to nije spriječilo pojedince da oko jezera, uz prešutnu suglasnost lokalnih vlasti, izgrade brojne turističke objekte: vikendice, restorane, apartmane... Danas se, po raspoloživim podacima, na prostoru oko jezera nalazi više od tri stotine nelegalno izgrađenih objekata, nasumično nagomilanih uz jezero, koje vlasnici iznajmljuju, uglavnom turistima iz bogatih arapskih zemalja, naviknutih na luksuz i neke druge, potpuno drugačije pejzaže, kojima je Prokoško jezero, pretpostavljam, najbliže predodžbi raja na zemlji od svega što su dosad vidjeli. Na ovome mjestu oštro se sukobljavaju dva načina života: ovozemaljski luksuz s jedne i asketizam, koji je oduvijek bio jedini način života na planini, s druge strane, o čemu danas svjedoče tek krave i nevelika stada ovaca po obližnjim padinama.

Gledano izdalje, čim se jezero ukaže u daljini, pogotovo ako dolazite iz pravca Fojnice, još je to idilična slika, međutim, kako se približavate, taj dojam blijedi. U izvore, koji napajaju jezero vodom, zabijene su desetine cijevi kojima se voda preusmjerava u bašte i objekte kojih je iz dana u dan sve više. Umjesto prirodnog napajanja, u jezero se umjesto izvorskih slijevaju kanalizacijske vode. Divljačka devastacija dovršena je kad su mještani ubacili u jezero pastrvu koja je istrijebila autohtonog tritona, koji bi ionako izumro jer je riječ o vodozemcu koji živi isključivo u čistim vodama. Po plićacima uz obalu mogu se vidjeti jata riblje mlađi, što je nekad bilo nezamislivo. Po mišljenju brojnih stručnjaka, u toku je nepovratni proces pretvaranja jezera u močvaru, o čemu na najbolji način svjedoči pojas žabokrečine uz zapadnu obalu, koji se nezadrživo širi.

DOBRO DOŠLI U UGLJEVIK Život uz termoelektranu: Tu su kopali ugljen i prodavali u vrećama, kao da je kupus

Nešto niže uz put prema Sarajevskim vratima, prije krivine iza koje se otvara pogled na jezero, izgrađena je umjetna bara promjera sedam-osam metara u koju je uvedeno nekoliko vodovodnih cijevi iz obližnjeg potoka. Na informativnoj oznaci uz nju stoji da je riječ o posljednjem svjetskom utočištu tritona. Međutim, upitno je može li triton obitavati u blago zamućenoj vodi, kakva je ona u bari.

Zaustavljamo automobil i snimamo baru. Međutim, prije nego što smo snimili prvi kadar, morali smo prekinuti snimanje jer je putom iz pravca Sarajevskih vrata naišlo desetak buggyja poljskih registracijskih oznaka iza kojih se podigao biblijski oblak prašine, jer već dulje, oko mjesec i pol, nije pala kiša.

Prije određenog vremena na ulazu u Prokoško jezero s fojničke strane postavljena je rampa na kojoj se naplaćuje ulaz. Slična rampa, koja još nije u funkciji, gradi se i sa zapadne strane. Prolazimo pored nje, spuštamo se prema jezeru, udaljenom stotinjak metara od rampe, i ostavljamo automobil na polupraznom parkiralištu koje je vikendom, koliko sam čuo, dupke puno. Ponedjeljak je i većina gostiju koji se šetaju oko jezera su arapski turisti, prepoznatljivi po crnim nošnjama žena. Uglavnom je riječ o mlađim, dobrostojećim obiteljima, sudeći po odjeći muškaraca i djece.

'Ma kakve kanalizacijske vode...'

Postavljamo kameru na obalu i započinjemo snimanje. Nešto dalje stajao je zaštitar, sredovječni muškarac odjeven u crne hlače i crnu majicu, koji je u ruci držao ručnu radio-stanicu neprestano gledajući prema nama. U jednom trenutku nam je prišao i uljudno nas pitao što snimamo. Kažem mu da je riječ o filmskoj ekipi i da snimamo film o Vranici. Požalio mi se kako na Prokoško jezero često dolaze televizijske ekipe koje govore “ružne stvari” o jezeru, pa čak i to da su u njega uvedene i kanalizacijske vode.

“I ja sam čuo slične priče”, rekao sam.

“To nije istina”, kaže on, pa pokaže neodređeno rukom iza naših leđa: “Odvedena je tamo”.

Međutim, tamo gdje zaštitar pokazuje diže se padina kojom nije moguće odvesti kanalizaciju dalje od jezera, kao što to nije moguće ni na jednu stranu, jer je jezero utonulo u prirodnu uvalu okruženu sa svih strana brdima.

Pretvaram se da sam mu povjerovao i zaštitar, umiren, odlazi od nas.

Završavamo snimanje i odlazimo na ručak do obližnjeg restorana, u kojemu se nude pite ispod sača, a usput smo planirali i dopuniti baterije kamere, jer objekt ima solarne panele na krovu. Morali smo sačekati određeno vrijeme da se terasa restorana, na kojoj su ručali pristigli Poljaci, isprazni. Ušli smo tek nakon što su poljski turisti sjeli u svoje buggyje i krenuli natrag, putom kojim su i došli, kojim ih je cijelo vrijeme, sve dok se nisu izgubili iz vida, pratio, poput magle koja se diže iznad rijeke gusti oblak prašine.

Na pitu smo čekali oko 40 minuta. (Prijatno su nas iznenadile cijene u restoranu, koje nisu ništa više nego u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Pretpostavljamo da te cijene vrijede samo za domaće goste, da su za strance osjetno više.) Dok smo čekali, pred nama su se, kao na otvorenoj sceni, odigrale dvije felinijevske scene.

Sredovječna žena koja iznajmljuje tri konja i jednog ponija za jahanje, a koja, sudeći po odjeći, boravi cijelo vrijeme na Vranici, vodila je konja, odnosno kobilu, na kojoj je jahao preplašeni desetogodišnji arapski dječak. Za kobilom, koja je u sezoni parenja, cijelo je vrijeme kaskao poni s nabreklim spolovilom, na što se kobila uznemirila. Žena je zastala i privezala ponija za obližnji drveni mostić koji vodi preko potoka koji se ulijeva u jezero. Dječak, vidjevši to, da je žena ispustila uzde, počeo je vrištati, na što se kobila uznemirila i počela trčati obalom jezera. Nastala je strka za kobilom i dječakom, koji je vrištao iz svega glasa, u kojoj su sudjelovali vlasnica kobile i dječakova obitelj. Sve se, nasreću, završilo bez bilo kakvih posljedica.

Arapi se pitaju, u kakvu smo ovo divljinu došli

Druga scena vezana je uz iznajmljivača quadova, koji je uz put, nedaleko od nas, pokazivao dvojici 15-godišnjih arapskih dječaka komande na vozilima. Nakon kraćih uputa dječaci sjedaju na quadove i kreću za iznajmljivačem putom prema Sarajevskim vratima. Dječak koji vozi iza prvoga vozila u koloni, čiji quad cijelo vrijeme poskakuje i trza, poprilično je nespretan. Ubrzo su nestali u oblaku prašine. Vraćaju se natrag nakon petnaestak minuta vožnje. Vlasnik quadova zaustavlja vozilo na mjestu odakle su krenuli. Međutim, dječak koji je vozio iza njega zaustavlja se u posljednji trenutak, tik uz prvo vozilo, na što je vlasnik pobjesnio.

“Izlazi!”, povikao je, na što je dječak sišao s quada.

Zatim je nekoliko minuta bijesno, iz svega glasa, psovao dječaku, koji je zbunjen i preplašen tolikom provalom bijesa nijemo buljio u zemlju. Vlasnik je zatim sjeo u svoj quad i naglo ga startao ostavljajući zbunjene dječake u oblaku prašine. Ubrzo se vratio, podižući prašinu, vozeći sa sobom u quadu troje djece u dobi od sedam-osam godina. Dječak, koji je sjedio muškarcu u krilu, cijelo je vrijeme pritiskao sirenu vozila. Nekoliko arapskih turista, koji su stajali uz put, nijemo su i s nevjericom promatrali taj prizor, pitajući se, valjda, u kakvu su to divljinu došli.

Gledajući to, pala mi je na pamet jedna narodna izreka koju sam više puta čuo od majke u djetinjstvu, koja je govorila o ljudskoj bahatosti, a koja se navodno prepričava među muslimanima: “Kad se vlah (kršćanin, pogrdno, op.a.) najde, misli da nikad neće ogladnit”. Slična izreka, pretpostavljam, kao što je to česti slučaj u Bosni, postoji i u nekim drugim dijelovima zemlje, samo s izmijenjenim akterima.

Napokon stiže ručak. Jedemo na brzinu ukusni i topli burek, gledajući da što prije pobjegnemo odavde. Opći dojam svih nas, kad smo nakon petnaestak minuta sjeli u automobil i krenuli natrag, bio je identičan: nikad se više ne bismo vratili na ovo mjesto, u koje su nekad, u vrijeme austrougarske uprave, o čemu postoje i zapisi, hrlili turisti iz Zagreba i Beča, privučeni pričama o raju na zemlji.

S Prokoškim jezerom umrijet će i legenda o njegovu nastanku, koju je zapisao Jovan Popović 1931. godine. Po njoj, Prokoško jezero, u kojemu nije bilo dozvoljeno prati bilo što nečisto, nalazilo se na drugome mjestu. Jedna je žena, unatoč zabranama, oprala u njemu dječje pelene, na što se jezero podignulo i krenulo za njom. Ona je, u strahu, počela bježati, na što je začula glas koji joj je rekao da baci maramu s glave u obližnju uvalu. Kad je to učinila, jezero se slilo u uvalu preko bačene marame, na mjesto gdje se danas nalazi.

Trenutačno stanje jezera pokazuje kako legende više nemaju onu moć i učinak na slušatelje kao nekad. Prije nekoliko godina, kad su lokalni zaljubljenici u planine čistili Prokoško jezero, ronioci su s dna izvukli više od dvjesto kilograma smeća. A u proljeće 2025. započela je gradnja asfaltnog puta u dužini od dvadesetak kilometara između Fojnice i Prokoškog jezera, što predstavlja završni čin sveopće destrukcije koja se godinama odvija pred očima nezainteresirane javnosti.

LOVAČKA KUĆA Brozova čeka: Medvjeda bi hranili i pripitomili, a onda bi došao Tito s puškom. Bum!

U romanu “Travnička hronika” Ivo Andrić na jednome mjestu opisuje bosanskog fratra koji objašnjava dobronamjernom mladiću iz francuskog konzulata zbog čega katolici ne popravljaju “prolomljeni” put između Doca i Travnika:

“Gospodine, što je gori put to su turski gosti ređi. Mi bismo najvoleli kad bismo između njih i nas mogli metnuti neku neprelaznu planinu. A što se nas samih tiče, mi se malo pomučimo pa pređemo svaki put, kad nam treba. Jer, mi smo navikli na rđave puteve i na svake teškoće. U stvari, mi i živimo od teškoća. Nemojte nikome kazati ovo što vam kažem, ali znajte da nama, dok god u Travniku Turci vladaju, boljeg puta ne treba. Između nas rečeno, kad ga Turci i oprave, naši ljudi ga kod prve kiše ili snega isprovaljuju i raskopaju. To bar donekle odvraća neželjene goste”.

Slična logika vrijedi i u ovom slučaju: zaljubljenici u planine godinama dolaze na Prokoško jezero kao na hodočašće - uhodanim stazama koje su se, poput legendi, prenosile s koljena na koljeno - u svim vremenskim uvjetima, u proljeće, kad se planinske staze pretvore u neprohodne jaruge ili u blatne kaljuže, ili zimi, po visokom snijegu. Izgradnjom asfaltnog puta tek je dodatno olakšan put neželjenim gostima, a to će dodatno ubrzati dinamiku nestanka jezera koje već danas više podsjeća na postapokaliptično vašarište nego na nekadašnji biser prirode nadaleko poznat po svojoj ljepoti.