Novinski fotoreporteri posljednji su poslenici i marnici ozbiljnoga novinarstva u Hrvatskoj, napisao je nedavno Miljenko Jergović. Možemo ovu tvrdnju primijeniti i na druge zemlje u regiji. Dobar primjer je bosanskohercegovački fotograf Mitar Simikić koji je na nedavno završenom Photodaysu u Rovinju osvojio glavnu nagradu za ciklus fotografija o životu uz termoelektranu Ugljevik koja se nalazi u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine pedesetak kilometara udaljenom od Tuzle, čija je gradnja započela početkom 1980-ih u rudarskom naselju Ugljevik, koje je premješteno na novu lokaciju. Riječ je o tipskom naselju u kojem su svi stanovnici imali iste kuće, isti posao i standard. Sličnih je u Bosni i Hercegovini, koja je karakteristična po tome, bilo na stotine. Njihova izgradnja započela je u eri industrijalizacije nakon Drugog svjetskog rata, kada je stanovništvo iz ruralnih krajeva u potrazi za poslom masovno migriralo prema urbanim sredinama, što je bio nukleus bombastično najavljivane socijalističke utopije koja je devedesetih, u ratu, doživjela svoj krvavi antiklimaks. Simikić je na svojim fotografijama zabilježio ostatke jedne slične utopije.
Termoelektrana Ugljevik, jedan od najvećih proizvođača električne energije u Bosni i Hercegovini, puštena je u rad 1985. godine. Ugalj se vadio iz obližnjeg površinskog kopa, zbog čega je prije puštanja termoelektrane u rad preseljeno dvjestotinjak domaćinstava iz okolnih sela. U posljednje četiri godine, širenje rudnika dovelo je do iseljenja još pedesetak domaćinstava. Nekoliko obitelji ostalo je živjeti na svome, tik uz kop. Simikićev ciklus zapravo je cjelovita priča o izgubljenom zavičaju. Odrastao sam uz jednu sličnu priču, koja neodoljivo podsjeća na Simikićevu: sedamdesetih je na pola puta između Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Bugojna, stotinjak metara od prometnice, na desnoj obali Vrbasa otvoren površinski kop rudnika lignita Gračanica, koji radi i danas, a koji je bio glavni zamašnjak razvoja općine Gornji Vakuf. Brojna domaćinstva, kao i u Ugljeviku, koja su se nalazila u blizini kompleksa su raseljena. Krajem sedamdesetih, dok sam pohađao osnovnu školu, neprestano smo viđali rudarske ekipe koje su posvuda uokolo, oko naseljenih mjesta, sondirali teren u potrazi za ugljem, što je kod lokalnog stanovništva izazivalo opipljivu zebnju. Govorimo, dakle, o gotovo identičnim sudbinama, o jednom fenomenu koji je u dobroj mjeri obilježio razdoblje socijalizma, pri čemu su sudbine pojedinaca bile nevažne, podređene jednoj kolektivnoj utopiji u kojoj se nije razmišljalo o vremenu poslije, kada se iscrpe prirodni resursi. Spomenuti rudnik Gračanica došao je u tu fazu, te se danas sporadično spominje širenje na neka obližnja naselja, u kojima uglavnom živi hrvatsko stanovništvo, zbog čega se sve pretvorilo u političku trakavicu, što je i ranije bilo prisutno iako se o tome nije javno govorilo. Vrijedi spomenuti i jedan fenomen koji je nastao uz rudnik Gračanica, a riječ je o ilegalnim kopovima, tako da ste jedno vrijeme, u onom periodu bezvlašća, mogli zastati uz prometnicu i kupiti koju vreću ilegalno iskopanog uglja.
Danas se “prodavači” ne vide uz prometnicu, ali pretpostavljam da se ugalj i dalje ilegalno iskapa i prodaje. Mogu, u Simikićevu ciklusu fotografija, zamisliti i jednu ovdašnju: priručni štand na kojem se nalaze izložene vrećice s ugljem, kao da je riječ o kupusu po kojem je gornjovrbaska regija nadaleko poznata, iznad kojih je izvješen karton na kojem je napisana cijena.
Koliko su sudbine pojedinaca u to vrijeme bile nevažne, na najbolji način govori jedan primjer iz osamdesetih, također iz općine Gornji Vakuf, gdje je, u gornjem toku Vrbasa, bila planirana izgradnja velike hidrocentrale, pri čemu bi oko pet tisuća stanovnika, što je predstavljalo gotovo četvrtinu ukupnog broja stanovništva općine, bilo raseljeno. Uz to, zauvijek bi bio uništen prelijepi i divlji kanjon Vrbasa koji vodi sve do samog izvora, visoko u planini. Međutim, mještani desetak sela, i Hrvati i Bošnjaci podjednako, oštro su se na više organiziranih skupova usprotivili izgradnji, i od hidrocentrale se u jednom trenutku odustalo, ne zbog protivljenja mještana, pretpostavljam, već zbog ekonomske krize koja je nastupila osamdesetih. Najveća priča o izgubljenom zavičaju, možda čak i na području bivše Jugoslavije, odvijala se u obližnjoj Rami, gdje je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih izgrađena velika hidrocentrala, pri čemu je više tisuća ljudi raseljeno. Pošto su na tom području uglavnom živjeli Hrvati, veći dio raseljenih završio je u Hrvatskoj, dok su oni koji su ostali gradili kuće na strmim obroncima uz novonastalo jezero koje se u međuvremenu pretvorilo u prvorazrednu turističku atrakciju. U vrijeme izgradnje širile su se priče kako je hidrocentrala Rama izgrađena s ciljem raseljavanja hrvatskog stanovništva, a slične priče se mogu čuti i danas. Nešto slično se, pretpostavljam, događalo i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, tamo gdje je raseljeno bošnjačko, odnosno muslimansko stanovništvo, ili srpsko, kao u Ugljeviku. Ovo je dobar primjer kako se u Bosni i Hercegovini sve s “nepodnošljivom lakoćom” pretvara u političku priču u kojoj je vlastita ugroženost ključni, a počesto i jedini argument. U vrijeme uoči prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini, na velikom skupu u Rami, na kojem su se, po uzoru na Hrvatsku, uz šarenilo hrvatskih zastava pekli volovi, jedan od tadašnjih HDZ-ovih čelnika obećao je da će HDZ, ukoliko dođe na vlast, srušiti branu i po dnu akumulacije saditi kukuruz, što je naišlo na burno odobravanje prisutnih. Bivši stanovnici i danas tuguju za svojom zavičajnom zemljom, uništenim kućnim dvorištima i tlom na kojem su odrastali. Simikićevi portreti, koji su na spomenutom natječaju osvojili drugo mjesto, uhvatili su tu bezvremensku tugu, tako da je fotografija, da se nadovežem na Jergovića, često i zamjena za ozbiljnu književnost.
Njemački pisac W. G. Sebald, autor besmrtnog “Austerlitza”, u svojim romanima često donosi i tajnovite crno-bijele fotografije koje su svojevrsni dodatak tekstu, tamo gdje riječi nisu bile dovoljne. Prije desetak godina, za vrijeme dugotrajne suše, razina Ramskog jezera toliko je opala da su iz vode provirivale zidine potopljenih naselja. Franjevački samostan na Šitu, koji je voda poštedjela, koji se nalazi tek nekoliko metara iznad najviše kote akumulacije, podsjećao je na bajkoviti kompleks do kojeg vodi uska cesta koja podsjeća na most. Jedan čudesan prizor koji pobudi bezbroj asocijacija. Na jednom dijelu jezerskog dna djeca koja žive uz jezero, koja, zbog konfiguracije tla, praktički nemaju gdje igrati nogomet, napravila su igralište nakratko oživjevši taj izgubljeni djelić svemira koji će, kao u nekoj noćnoj mori koja se iz noći u noć ponavlja, koji mjesec kasnije ponovo nestati pod vodom. Nije teško zamisliti neko od lica sa Simikićevih fotografija u Rami, kako s tugom promatraju izgubljeni svijet djetinjstva koji se, poput ruke iz groba, nakratko ukazao pred njima. Nagrađeni ciklus Simikićevih fotografija ujedno je i priča o jednom sistemu koji se urušio sam u sebe, gdje su se sva obećanja o boljem životu, kao u slučaju Ramskog jezera, svela na sjetnu razglednicu iz groba. Gledajući Simikićev ciklus, nameće se zaključak kako su vrhunska umjetnička djela, što pogotovo vrijedi za fotografiju, često odraz dvije nespojive krajnosti, hladnog oka kamere i beskrajne ljudske empatije koja zrači iz svake fotografije.
