O ratu u Ukrajini: 1. travnja 2022. (prema istinitom događaju)
Tata mamu zove “koferom u slučaju opasnosti” jer ona se uvijek najviše brine. Iako je tada bila u pravu, samo što je nitko nije slušao.
Nekoliko dana prije početka nevolja digla je uzbunu: “Zar vi zaista ne shvaćate što nam slijedi? Trebamo odmah bježati!”
Tata ju je privio u topli meki zagrljaj, lagano joj razbarušio kosu i šapnuo:
– Smiri se, draga! Već nas godinu dana plaše ratom.
– Sada nas više ne plaše! Svi Poljaci odlaze iz naše tvrtke! Misliš li da su ludi?
– Mislim da nisu – nasmiješio se tata. – Ali kamo ćemo bježati?
– Barem mojoj majci. Vidio si prilog da je u Bjelorusiji na granici vojska izgradila pontonski most preko Pripjata.
– Čas ga postavljaju, čas ga rastavljaju...
– Pogledaj na kartu! To je svega sat vremena vožnje od nas!
Tata je uzdahnuo i složio se jer ako nešto istinski nije volio, onda su to bile svađe. U redu, što sve nećeš učiniti da smiriš svoj voljeni “kofer u slučaju opasnosti”.
Sutradan smo odlučili otići iz kuće jer još se nismo toliko obogatili da smo si mogli priuštiti vlastiti auto. Moj je tata čisti humanist i tehnologija ga nimalo ne privlači. Stoga radi u jednoj nakladničkoj kući, uređuje knjige, zbog toga ga jako volim. S njim je uvijek zanimljivo.
I tako smo iznenada posjetili moju baku u okolici Žitomira. Sa sobom smo ponijeli ono najnužnije, i najvažnije od svega – svojeg crnog mačića. Moj tata zaključio je da je naš brzinski bijeg izgledao poprilično panično. A mama se pozdravila sa susjedima kao da se ovamo više nikada neće vratiti. Tresla se od uzrujanosti.
Smirila se tek u ugodnom okruženju doma u kojem je odrastala. Baka nam je napravila slasne palačinke s pekmezom od malina, a mi smo pili čaj od šipka i pokušavali odvratiti majku od njezinih očajnih misli. Ali moja je majka samo sjedila s pametnim telefonom u ruci i nervozno pregledavala vijesti.
Baka je joj dala kapi za smirenje kako bi tijekom noći mogla zaspati. Sve u svemu, moja je baka jako mudra jer radi u dječjoj knjižnici. A ja obožavam čitati knjige! Posebno nove i lijepo ilustrirane! Mama kaže da već znam previše riječi. A tata i ja još smišljamo i nove!
Nitko tada nije ni slutio da više nećemo imati tako mirnu noć. Baka je rano ujutro probudila tatu i zabrinuto mu šapnula da je počeo rat...
Bilo je strašno gledati moju majku. Tresla se od ljutnje. Što!? Ni sad mi ne vjerujete? Evo vam sad vašeg “kofera u slučaju opasnosti”! Zašto se sad ne smijete?! Hajde, dajte!
Svi su šutjeli, spustivši pogled.
”Smjesta se spremamo i bježimo odavde!” reče mama nakon što je baka ispričala kako je u Žitomiru bombardiran vojni aerodrom.
Brzo smo se spakirali, izašli na ulicu kojom se veliko mnoštvo kretalo prema glavnoj cesti. Svi su imali zabrinuta lica. Stajali smo u blizini uznemirene grupe koja se zbila u blizini autobusne stanice, a meni je već sada nedostajala moja mačka, koja je ostala kod bake.
Kad se pokraj nas zaustavio sjajan auto, neki uglađen muškarac za volanom upitao je moga tatu: “Mogu vas odbaciti prema Berdičivu, odgovara li vam? Idem tamo na dežurstvo.”
”Odgovara nam bilo gdje, samo da se što prije maknemo odavde!” reče moja mama, i krenusmo na dalek put koji je trajao dva dana. Moja mama namjeravala je otići u inozemstvo, jer su joj poljski kolege obećali smještaj i posao u Varšavi.
Ali pristizale su tako strašne vijesti da su tata i mama skroz klonuli duhom. Iz Berdičiva vlakom smo se uputili prema Vinnicji, a odatle autobusom prema Lavovu. Cesta je bila toliko zakrčena da smo stalno zapinjali u prometnim čepovima. Naše je putovanje trajalo dvostruko duže od predviđenog.
Navečer smo napokon stigli u Lavov i iscrpljeni se smjestili u kuću mamine prijateljice s kojom je nekoć studirala.
Gospođa Nastja nahranila nas je ukusnim varenikima, a otac me odmah smjestio u krevet jer više nisam mogla držati oči otvorenima. Dok sam tonula u san, čula sam kako se dugo prepiru oko nečega u kuhinji. Kao i uvijek, najglasnije se čula moja mama, jer kad bi bila zabrinuta, glas bi joj postajao visok i drečav.
Ujutro smo opet krenuli na put jer neprijatelj je već napadao Kijev. Sva lica oko nas bila su očajna. Na željezničkom kolodvoru u Lavovu događalo se nešto nevjerojatno. Vladala je uskomešana vreva, kao da je u divovskom mravinjaku izbila poplava.
Za nekoliko sati uspjeli smo sjesti u vlak za Užgorod. Kad je postalo jasno da moj otac ne može preko granice zbog izvanrednog vojnog stanja u zemlji i mobilizacije, majčin plan spašavanja raspao se kao kula od karata. A kad su roditelji saznali da se vode borbe za aerodrom u Gostomelju i da je neprijatelj gotovo nadomak naše kuće, moj je tata pošteno priznao da je majka bila u pravu. Zagrlio ju je i poljubio u čelo, ali to je nije usrećilo.
Kad smo stigli u Užgorod, bila je već kasna večer. Na peronu nas je dočekao prijatelj moga oca, novinar kojeg je upoznao prije mnogo godina. Jednom je gospodin Roman čak i bio kod nas u gostima, ali ja sam tada još bila jako malena i nisam ga se sjećala. U Zakarpatju je mnogo toplije. Nakon vreve u Lavovu, okolni je mir bio posebno dojmljiv. Taj sijedi novinar, sa smiješnom pletenicom, vodio nas je tihim noćnim gradom u svoj, kako je rekao, atelijer. Bio je to običan dvosobni stan njegovih pokojnih roditelja u kojem se nalazila velika kućna knjižnica i gdje je, kada bi dobio inspiraciju, pisao članke, čak i knjige.
Ovdje nas je gospodin Roman odlučio smjestiti dok ne odlučimo što ćemo dalje. Bez oca moja je mama odlučno odbila otići u inozemstvo jer inače bi poludjela od brige. Uglađeni vlasnik uručio nam je ključeve stana i rekao da se osjećamo kao kod kuće.
Najviše mi se svidjela velika soba u kojoj je bilo toliko knjiga kao u pravoj knjižnici. Police su sezale sve do stropa, a more knjiga ležalo je na podu u velikim hrpama. Tu je bila i velika zbirka dječjih knjiga, u koju sam odmah zaronila, zaboravivši čak i na večeru.
Tako smo počeli živjeti u Užgorodu. koji donedavno nitko nije spominjao ni u primislima. A kad su moji roditelji nekoliko dana poslije konačno došli k sebi, počeli smo istraživati grad. Popodne, kad je sunce sve zagrijalo, izašli smo u centar grada. Posebno su mi se svidjele šetnje dugim šetnicama koje su se protezale uz rijeku Už.
Svakim danom u grad je pristizalo sve više došljaka. Lako smo ih prepoznavali po zainteresiranim pogledima kojima su razgledavali sve uokolo.
Ubrzo su preplavili čitav centar grada, razgovarajući pretežno na ruskom jeziku jer su dolazili iz velikih gradova s istoka i juga Ukrajine. Posebno se mnogo izbjeglica okupljalo na igralištu kraj visokog jarbola s ukrajinskom zastavom. Sada su se ovdje igrala djeca iz čitave Ukrajine.
Tata je bio posebno zabrinut zbog vijesti o bombardiranju njegova rodnog Harkiva. Svaki je dan zvao baku i djeda koji su tamo živjeli i molio ih da odmah napuste grad. Ali oni nisu htjeli nikamo ići.
Ni Užgorod nije zadugo ostao mirnim mjestom. Samo nekoliko dana poslije oglasila se sirena i najavila zračnu uzbunu. Prvi put čuli smo je u Lavovu, kada smo žurno sišli u podrum nebodera kod gospođe Nastje. Tamo mi se uopće nije svidjelo. Iako mi tata kaže da se prilično dobro nosim sa svime u ovim nesretnim okolnostima. No jako se uplašim kada čujem to jezivo zavijanje. Tada sve u meni protrne, ruke mi postanu hladne kao led.
Ali u Užgorodu se ne skrivamo u skloništu jer ovdašnji je podrum potpuno neprikladan, mokar, prljav i pun vode. Tata nas uvjerava da smo na samoj granici s NATO-om i Europskom unijom, pa se možda Rusi zasad boje tako daleko lansirati krilate rakete. Srećom, Zakarpatje još nije granatirano.
Gospodin Roman ponekad nas posjećuje i uvjerava da se ne trebamo brinuti jer u našem susjedstvu nema nikakvih vojnih objekata. A on živi odmah iznad TV odašiljača, pa se brine da bi mu raketa mogla uništiti zgradu. Neprijatelj je to već učinio i u Kijevu, Rivnu, Žitomiru.
Rusima se nikako ne sviđa ukrajinska televizija, koja poziva na borbu protiv okupatora.
Stoga kada se oglasi sirena, skrivamo se u skučenom hodniku u stanu. Onda tata i ja čitamo neku od knjiga iz domaćinove knjižnice. Na primjer, Mitologiju za djecu. Znam i sama čitati, ali knjiga mi se mora jako svidjeti, pa mi je mama s polica odabrala ilustrirana izdanja s velikim slovima i kratkim tekstom.
A nakon toga smo oboljeli od korone. Tako kaže moja majka jer je izgubila njuh. Imali smo temperaturu nekoliko dana, svi smo ležali u krevetu i gotovo da nismo izlazili. Mama tvrdi da nam je zbog proživljenog stresa jako oslabio imunitet. A kada se na jednom mjestu skupilo toliko ljudi iz cijele zemlje, virus se odmah proširio.
Nekidan su konačno stigli roditelji moga tate iz Harkiva. Dva tjedna moji djed i baka živjeli su pod stalnim bombardiranjem. Čak sam i ja primijetila kako su se ostarjeli.
Gospodin Roman nije imao ništa protiv da živimo zajedno, pa je sada život postao puno veseliji. Prije smo se viđali samo nekoliko puta godišnje, kad bi dolazili na moj rođendan ili kad bismo ljeti išli k njima u Harkiv.
Moj je djed slikar, nosi sijedu bradu kao pravi intelektualac i uči me slikati. Radi u muzeju i tamo ima mali atelijer. Kada je počelo bombardiranje i kad su mu javili da je obližnja zgrada u plamenu, djed je odmah otrčao na posao, iako granatiranje nije prestajalo ni na trenutak. Nasreću, požar se nije proširio na muzej. Samo su prozori bili razbijeni od eksplozija.
Djed i njegovi prijatelji spakirali su slike i premjestili ih u podzemnu prostoriju. Ali kako sakriti platno čuvenog slikara Ilje Repina, dugo četiri i visoko tri metra?
Nakon tog opasnog trka u muzej moj djed kaže da se prestao bojati za svoj život. Vrlo je pametan, fino odgojen i skroman. Nikad ne podiže ton, čak ni kad sam nestašna.
Baka je također nježna i dobra. Radi kao profesorica glazbe. Prije je nastupala na koncertima.
Upravo je ona ta koja me zarazila sviranjem klavira. Kad god bih im došla u posjet, baka bi me uzela u krilo, sjedeći za crnim njemačkim klavirom. Uživala sam svirati s njom, a ona se uvijek čudila kako sam kreativno dijete. Ili me možda namjerno toliko hvali jer sam joj jedina unuka?
U Užgorodu dobivam puno više pažnje i čini mi se da postajem pomalo razmažena jer sami zagrljaji više mi nisu dovoljni. Čini mi se da voljeti dijete znači stalno se s njime igrati. Sada to mogu raditi i s mamom i tatom, pa čak i s bakom i djedom. Ponijela sam sa sobom na put svog plišanog konjića Rudju. On je moj najbolji prijatelj i jastučić.
Sviđa mi se što sada živimo zajedno, iako moj djed kaže da se osjeća kao u knjižničarskom spremištu, jer u njihovoj sobi nema ničega osim stare sofe i tisuća knjiga. Ali svi volimo čitati, pa u tome pokušavamo pronaći prednost. Uostalom, ostalim izbjeglicama koje žive u sportskoj dvorani na rukometnom igralištu puno je gore.
Baka je pričala kako su u Harkivu tri dana jeli jednu jedinu štrucu kruha jer su trgovine zbog granatiranja bile zatvorene. A kad je eksplozija bombe raznijela prozore na njihovu ulazu, ipak su se odvažili na bijeg iz polupraznoga grada.
Toga dana bilo je nekoliko posebnih vlakova koji su odlazili prema zapadnoj Ukrajini. Uzeli su ono najpotrebnije i otišli na kolodvor, ne znajući hoće li uopće uspjeti otići.
Policija je putnike zadržavala u kolodvorskoj zgradi sve do dolaska lokomotive koja je vukla ogroman broj vagona. A onda je u grupama propuštala ljude na peron, gdje su ih smještali, puneći jedan vagon za drugim. I nitko nije imao karte.
Budući da je većina stanovnika Harkiva otišla ranije, djed i baka čak su dobili spavaća mjesta. Vlak se putem zaustavio samo na nekoliko stanica: u Poltavi, Kijevu i Lavovu. I cijelo vrijeme vozio je s ugašenim svjetlima kako ga ne bi primijetili neprijateljski zrakoplovi.
Baka je pripovijedala kako je noću, kada se probudila, kroz prozor vidjela samo crno nebo i bijeli snijeg pokraj kojeg je jurio potpuno zamračeni vlak.
Mojim djedu i baki nedostaje Harkiv i spremni su vratiti se čim prestane pucnjava. Neugodno im je sjediti bez posla.
Moj djed ne može slikati, pa se pokušao pozabaviti fotografijom jer je prije osvajao nagrade na izložbama fotografija i raznim natječajima. No umalo su ga priveli pod sumnjom da je neprijateljski diverzant.
Mama kaže da je još prerano govoriti o povratku kući. Ona je, kao i uvijek, najveći skeptik među nama. Tako kaže tata, koji pomaže volonterima. A moja majka odgovara da ćemo, kad ga pozovu u vojsku, odmah otputovati u inozemstvo, gdje će moći raditi. Iako tata uopće nije vojnik i ne bi ni muhu ubio. Radije će je pustiti kroz otvoren prozor.
Iskreno mogu reći da mi već nedostaje i moja soba i moja zbirka malih igračaka iz Kinder jaja, kao i knjiga Omiljene pjesme u tri sveska, koja je već izlizana od listanja i koju već znam napamet. A najviše mi nedostaje bijeli klavir koji mi je mama kupila nakon Nove godine.
Njezina se prijateljica preselila u inozemstvo i u pola cijene prodavala višak stvari. No na klaviru, o kojem sam toliko sanjala, dospjela sam svirati samo mjesec dana. Čak sam uspjela naučiti nekoliko pjesmica. A onda nas je napao prokleti čiča Putin...
Danas smo pročitali da su ukrajinske snage oslobodile Gostomelj. Mama kaže da su svi stanovi u našoj zgradi otvoreni. To joj je rekao susjed. Očigledno su se tamo skrivali neprijateljski vojnici.
Ali vjerujem da će moj klavir čekati na nas. Uostalom, obećala sam svojoj baki da ću joj pokazati kako sviram Ščedrika. Čak sam i zaželjela da se to dogodi na moj rođendan u kolovozu. Tada ćemo za slavljeničkim stolom zajedno pjevati pobjedničke pjesme koje sada neprestano slušamo na internetu…