Dosad je objavila šest proznih knjiga: 'Milenino ljeto', 'Stari ljudi', 'Žene njihovih muževa', 'Losos', 'Felix Austria' i 'Amadoca'. Autorica je i knjige za djecu 'Zviježđe Kokoš'. Njezina su djela prevedena na engleski, poljski, njemački, češki, francuski, mađarski, srpski i druge jezike. Osim proze, piše eseje i prevodi.
Roman 'Felix Austria' (2014., u hrvatskom prijevodu objavljen je 2018., izdavač: Edicije Božičević) doživio je iznimno pozitivnu reakciju čitatelja i nekoliko izdanja, a uz veliki uspjeh došle su i brojne književne nagrade te ekranizacija ('Odana', 2020.). Godine 2020. izašao je najnoviji roman spisateljice - 'Amadoca' (u hrvatskom prijevodu objavljen je 2021., izdavač: Edicije Božičević). Prije početka rata u Ukrajini živjela je u Kijevu s obitelji.
Sofija Andruhovič
Prije nekoliko godina, u svibnju, kad je priroda na vrhuncu proljetnog ushita bila u punom cvatu, na putu prema Lukjanivskom vojnom groblju srela sam svojeg prijatelja Andrija. U to vrijeme Andrij još nije radio u izdavaštvu, koje će poslije objaviti roman na kojem sam tad radila. Na groblju, među sovjetskim generalima i pukovnicima, tražila sam grob jedne osobe kojoj se ovdje ne bismo nadali: riječ je o književniku, književnom kritičaru i znanstveniku, filozofu, socijalnom antropologu i arheologu Viktoru Petrovu. Jedino objašnjenje zašto se ova osoba našla na groblju za visoke vojne činove jest možebitna povezanost Petrova s obavještajnom službom.
Viktor Petrov rascjepkan je na bezbroj ličnosti, čovjek je to kojeg jedni smatraju herojem, a drugi izdajicom. A jedino što je on, zapravo, htio jest živjeti svoj život i ostvariti se u svojem vlastitom radu. On je tipičan primjer ličnosti unakažene terorom i totalitarizmom koja se pokušava spasiti. Spasiti se, prilagoditi i mimikrirati, ali istovremeno se i razvijati u znanosti i stvaralaštvu. Primjer Petrova u užasnom je smislu i sretan i rijedak: nije strijeljan tijekom represije tridesetih godina 20. stoljeća, nije poslan u koncentracijski logor, nije umro u ratu, nego je preminuo prirodnom smrću u poodmakloj dobi, radeći ono što je volio.
Na građanskom groblju, koje se nalazi preko puta, simboličan je grob Mykole Zerova, supruga voljene žene Viktora Petrova. Mykola Zerov je ukrajinski pjesnik, znanstvenik i književni kritičar, prevoditelj i istaknuti predstavnik renesanse ukrajinske kulture dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. On se nije znao prilagoditi, ostao je do kraja svoj. Strijeljan je u Sandarmohu 1937. Tad su likvidirani gotovo svi ukrajinski umjetnici, znanstvenici i intelektualci toga razdoblja, koji su u kratkom vremenu nade u uspon ukrajinske državnosti, između 1905. i 1917., do početka staljinističkog terora, uspjeli životom ispuniti ukrajinsku kulturu, koju je Rusko Carstvo gotovo paraliziralo. Likvidirani su svi: i oni koji su se borili protiv sovjetskog režima i najstrastveniji komunisti. Neprijatelj Rusije u svakom je trenutku bio onaj tko je imao osobnost, tko je za sebe točno znao tko je. Opasnost za režim jedino nisu predstavljali oni koji su bili nedefinirani, amorfni i bezlični.
Prvog ožujka 2022. ruske su rakete pale na TV toranj u Kijevu i okolna mjesta. Lukjanivsko vojno groblje, gdje je pokraj sovjetskih vojnika pokopan i Viktor Petrov, nalazi se svega nekoliko metara dalje. Ondje je i Babin Jar, mjesto katastrofe, strašne tragedije židovskog i ukrajinskog naroda. Mjesto gdje su Nijemci u dva dana u rujnu 1941. strijeljali 34.000 ukrajinskih Židova. I ondje, na spomen-obilježje i memorijalni kompleks Holokausta Babin Jar, sručila se ruska krstareća raketa. Poginuli su prolaznici.
Tijekom devetnaest dana rata Rusije protiv Ukrajine na ukrajinske je gradove ispaljeno oko tisuću projektila, ne uzimajući u obzir vakuumske i kasetne bombe, granate iz sustava Grad i raketne bacače. Rusi gađaju stambene zgrade, bolnice, škole, vrtiće, ubijaju tisuće i tisuće nedužnih Ukrajinaca, djecu, žene, stare i nemoćne, zdrave i bolesne, muče, siluju i pljačkaju. Živi ljudi ostaju zatrpani ispod ruševina svojih vlastitih domova, svojih nekadašnjih ugodnih utočišta. Umiru od gladi, žeđi, trovanja krvi, u mraku i hladnoći. U njih pucaju dok iz opkoljenih gradova pokušavaju pobjeći humanitarnim koridorima. Ubijaju nenaoružane koji staju pred tenkove ne bi li golim rukama odagnali tuđince iz vlastitih domova.
Projektil lansiran na Babin Jar jedan je od nebrojenih simbola ovoga rata. Rata koji se materijalizirao iz ideologije ruske propagande, prezasićene lažima, manipulacijama, izvrtanjima, izopačenim bolesnim iluzijama. Teško je u povijesti pronaći usporednu analogiju ruskog samozavaravanja: koliko je zvjerski razorna, toliko je neuvjerljivo, apsurdno i zastrašujuće komična.
Rusi vjeruju da spašavaju Ukrajinu od fašizma. Spašavaju Ukrajince od fašizma, kojeg u Ukrajini nema, tako što ih uništavaju. Ono što oni nazivaju ukrajinskim fašizmom jest razlika u odnosu na Ruse, subjektivnost, svijest (ja o sebi). Posljednjih desetljeća, dok je kritična masa Rusa, predvođena nedomišljatim zanesenjakom Putinom, sve više zaglibljivala u isprazne fantazije o “jednom narodu”, Ukrajinci su gradili i živjeli vlastiti identitet. Ne novostvoreni identitet, nego njegov povijesni i kulturni tijek, koji je Rusko Carstvo stoljećima pokušavalo u potpunosti uništiti.
Oni ubijaju ljude, ubijaju Ukrajince koji točno znaju tko su i tko žele biti, ljude koji uistinu cijene svaki ljudski život, dostojanstvo i pravo na izbor. Rusi namjerno ciljaju simbole našeg identiteta: arhitektonske spomenike, muzeje, stare crkve. Ciljaju rodilišta ne bi li uništili tek rođene ljude koji se ne uklapaju u njihove predodžbe, škole i fakultete ne bi li uništili samu mogućnost našeg obrazovanja. Čak i mjesta koja simboliziraju našu odgovornost, tragediju, osjećaj krivnje - Babin Jar. Odjednom Rusi - zaglibljeni u vlastitim idejama - počinju naslućivati kako ništa ne znaju o Ukrajincima. A ako je tomu tako, onda nas, Ukrajince, svakako u potpunosti treba uništiti. Ispada da se zbog iluzija i fantazija mogu počiniti najstrašniji zločini. Za Ruse je uzrok ovoga rata nesposobnost da se oproste od iluzija. Za Ukrajince pak nužnost da se zaštiti realnost.
U međuvremenu, Ukrajinci skrivaju barokne kipove u skloništa, noseći ih u naručju, nježno poput novorođenčadi, evakuiraju muzejske zbirke umjetnina, oblažu skitske babe vrećama s pijeskom. Ukrajinci su isto tako ljudi kao i svi ostali, a svaki je čovjek vrijedan svojim vlastitim iskustvom, vlastitom poviješću. Nije li znakovito da rusko oružje nije uspjelo probiti Zmijske nasipe - sustav utvrda koje su izgradili Skiti još prije naše ere, a koji su obnovljeni tijekom Kijevske Rus ne bi li se Kijevska Rus zaštitila od Horde? Arheolog Viktor Petrov istraživao je Skite. Moj prijatelj Andrij i ja tog smo svibanjskog dana, prije nekoliko godina, pronašli njegov grob.
Andrij je čovjek od knjige, čovjek koji s najvećim zadovoljstvom uživa u uređivanju i osmišljavanju rada knjižara, upravo u ovom trenutku kopa obrambene rovove u blizini Kijeva i uči upotrebljavati oružje. To čini upravo zato što se želi ponovno baviti knjigama.
14. ožujka 2022.
Ivano-Frankivsk
