”Prekrasan, iznimno talentiran njemački narod, nacija filozofa i pjesnika, koja je svjetskoj kulturi dala Luthera i Goethea, Nietzschea i Wagnera, Kanta i Hegela, NE smije se kriviti za zvjerstva Hitlera i njegovih najbližih suradnika, NE smije snositi nikakvu odgovornost za Auschwitz, Majdanek, Dachau ili druge posljedice Holokausta, kao ni za Varšavu, koja je izbrisana s lica zemlje, ni za desetke i stotine drugih uništenih europskih gradova. Tek pomahnitali germanofobni vulgarni propagandist danas može zahtijevati da se porekne sve njemačko i tražiti kolektivnu odgovornost Nijemaca. Otvoreni i agresivni napadi na veličinu njemačke kulture, koji zahtijevaju njezino djelomično isključenje i blokiranje, nisu ništa drugo doli barbarske uskogrudnosti i izraz primitivnog crno-bijelog svjetonazora. Njemački narod ništa manje nije trpio posljedice hitlerovske vlasti od bilo kojeg drugog naroda na svijetu, i u tom, za njega strašno teškom povijesnom trenutku tom su narodu potrebne naša potpora i solidarnost.”
Ne znam. Ne mogu zamisliti da je takav tekst objavljen, primjerice, 1945. godine. Apsurdno? Da. Opasno? Još kako.
Nije mi poznato da bi se 1945., i u godinama koje su uslijedile, netko usudio istupiti s tako apsurdnim i opasnim tekstom. Pa zašto danas, 2022. godine, svakodnevno slušamo nešto slično?
Tragedija Ukrajinaca danas je svedena na hashtag #BuchaMassacre. Pogodan je za korištenje i smješta jedan megazločin u jedan jedini gradić. To što se takve Buče u našoj zemlji trenutačno otkrivaju i što će se nastaviti otkrivati kako ukrajinska vojska bude nastavljala oslobađati teritorij, mora se zasebno objasniti.
To što Buča danas nije izoliran slučaj, premda je vjerojatno najstrašniji.
To što Buča (kao i sve ostale Buče) nije tek nesretna slučajnost, nije tek “eksces izvršitelja”, nije histerija “običnih ruskih momaka” koji su vlastitim ratom dovedeni u bezizlaznu situaciju, nego je plansko i sustavno provođenje ruskog državnog plana u čijoj srži leži djelomično porobljavanje te većinski uništenje Ukrajinaca.
Mi ne smijemo postojati. Europski narod od četrdeset milijuna stanovnika ne smije postojati. Naš jezik ne smije postojati. Ni naše sjećanje ne smije postojati. Nas denacificiraju - sve do posljednjeg Ukrajinca. Nas deukrajiniziraju - oduzimajući nam život.
Kad je prije tjedan dana jedan ruski dužnosnik na pregovorima u Istanbulu obećao “smanjenje aktivnosti na kijevskom području”, nitko na svijetu nije ni nagađao o kakvoj se to aktivnosti radi. Mislili smo da je riječ o banalnim premještanjima vojnog naoružanja, o raketiranjima, zračnim napadima. Ovdje upotrebljavam riječ “banalan” jer su se tijekom ovih četrdeset dana rata ljudi uglavnom na njega navikli i prestali se trzati na svaki zvuk sirene.
No aktivnost Rusa izgledala je drugačije. Kao i prvih dana ovoga rata, kao, uostalom, i u svim drugim ratovima, ruska vojska ratuje s civilnim stanovništvom. Drugim riječima, ruska je vojska razgranata svenacionalna teroristička organizacija sa stotinama tisuća pripadnika koji su naoružani ne samo iznimnom okrutnošću, nego i krajnjim sadizmom. Rusija je teroristička država. Njezina je svrha da sije nesreću, bol i smrt. “Rusija ima svoj poseban put.”
A evo nekoliko primjera njezine aktivnosti.
Strijeljanje slučajnih prolaznika. Svakog prolaznika.
Pucanje na automobile kojima civili pokušavaju pobjeći od smrti.
Pucanje na sve putnike u tim automobilima, bez iznimke, na djecu, žene. Ubijanje svakog živog bića - uključujući i kućne ljubimce - vatrom i metalom.
Bacanje bombi, kasetnih, fosfornih i svih ostalih zabranjenih tipova na ljudske glave. Bombardiranje bolnica, kazališta, muzeja, knjižnica, vrtića.
Masovno mučenje i pogubljenja metkom u zatiljak. Naši zapadnoukrajinski preci upoznali su se s ovom metodom pogubljenja još 1939. i trpjeli je sve do 1941. Pucanj u zatiljak žrtava koje su prisiljene klečati na koljenima vezanih ruku bila je normalna procedura u svakom rusko-boljševičkom zatvoru u našim krajevima. Ispričavam se zbog riječi “normalna”. Riječ “rutinska” bit će preciznija.
Masovna silovanja. Žena, djece. Masovni izljev instinktivne arhaike zla: ubiti muškarca, silovati ženu. Oboje pred očima djece.
(Gospodine Dostojevski, što ste vi ono, dovraga, pisali o suzi jednog jedinog djeteta? Je li to pomoglo vašim Rusima?)
Masovne deportacije ukrajinskih građana s okupiranih teritorija duboko u Rusiju. Sve se potvrđuje i ponavlja: teroristi ne mogu nakupiti dovoljno talaca.
Maroderstvo. Pljačke. Vojnici iz Rusije sustavno provaljuju u ukrajinske domove - u zgrade i privatne kuće. Posvuda. Vuku sve što vide: robu, obuću, alkohol, nakit, parfeme, računala, pametne telefone, noževe, vilice... Iza sebe ostavljaju krhotine smrskanog svijeta i hrpe vlastitog izmeta. U spomen na veličinu ruske kulture.
Jutros sam se uhvatio u razmišljanju kako bih volio da su to samo pljačkaši. To bi značilo da su unatoč svemu ostali ljudi. Loši i zli, ali ipak ljudi.
Umjesto toga sve što vidimo svjedoči o neljudskosti. Stanovništvo Rusije uspješno se dehumaniziralo. To je antisvijet. To je dio čovječanstva koji se dobrovoljno preobratio na antičovječanstvo.
Istoga dana kad su posljednji Rusi napuštali Buču, dovršavajući posljednje krvave epizode #Bucha Massacre, čelnici frakcija u Europskom parlamentu donijeli su još jedan apel upućen “ruskom narodu”. O tome kako traže jedinstvo s njim. O velikoj ruskoj kulturi. O Čehovu i Bulgakovu. I naravno, o Dostojevskom, to se dvoglavo čudovište ne može zaobići. O “zajedničkim vrijednostima” - od Dublina pa sve do, naravno, Vladivostoka. No iz nekog razloga ne i do Kurilskih otoka.
Kako se možete obraćati nečemu čega nema? Poštovani čelnici frakcija, imate li glavu? To da nemate srca, znao sam i prije.
Mislio sam da su idioti. Više ne razmišljam na taj način. Oni su sudionici. Jedino o čemu se brinu jest kako oprati zločin. Kako da budu zgroženi očitim #Bucha Massacre, ali da pritom svojom zgroženošću ne zgroze Rusiju. Kako da još potajice naštete Ukrajini u njezinu otporu.
Ali otpor traje već četrdeseti dan, a nemoć neprijatelja neprestano se pretvara u agoniju.
Bit će proljeće i bit će Ukrajina.
