Ludostima u ovoj zemlji nikad kraja. Štoviše, kako vrijeme prolazi svjedočimo sve luđim i bizarnijim idejama kakva je i najnovija ideja jedne turbokatoličke udruge o prikupljanju novca za podizanje tužbe protiv bivšeg predsjednika države. U pismu kojim iz te udruge prose novac pobrojani su grijesi bivšeg predsjednika.

Autor pisma drži uznemirujućim i šokantnim što je on u jednom tweetu napisao da je Hrvatska sekularna država, a ne katolička džamahirija, što u nekom drugom tweetu "implicira da je otac nadbiskup narkoman koji propovijeda pod utjecajem opojnih droga", zatim što se, komentirajući tvrdnju turbokatolika Batarela kako "ne postoji ni jedan problem u svijetu koji se ne bi mogao riješiti molitvom svete krunice", bivši predsjednik zapitao zašto onda Batarelo od građana traži novac...

Ratni zločinac kao Isus

"Zar ćemo samo mirno stajati i gledati kako jedan bogohulnik vrijeđa Našu Gospu, Majku Božju i našu?", pita se na kraju autor pisma. Na stranu to što bivši predsjednik, prema skromnoj procjeni potpisnika ovih redova, u svojim objavama ne prelazi granicu dobrog ukusa niti u njima ima traga bogohuljenju, ovdje se postavlja pitanje koga, zapravo, može povrijediti bogohuljenje? Neću reći ništa novo kad kažem da bogohuljenje može pogoditi samo vjernika sumnjive vjere i sumnjive čistoće srca.

A onoga tko iskreno vjeruje, tko zna u što vjeruje, tko je čista srca, tko poznaje milosrđe i praštanje, teško da može uvrijediti i najodvratnije bogohuljenje. Kakvo je, na primjer, bilo ono kad je sisački nadbiskup, inače guru turbokatolika, zatvorska iskustva jednog pravomoćno osuđenog ratnog zločinca usporedio s Kristovim patnjama na križu.

Pismo i najavljena tužba ne bi se zapravo trebale posebno ticati nikoga osim potpisnika pisma i tuženog da se ovdje ne radi o segmentu udruženog poduhvata Kaptola, radikalnih katoličkih udruga i dijela politike koji je već dugo na djelu, a cilj im je da vlastiti svjetonazor nametnu cijelome društvu i rastoče sekularnu državu. Takvi se, dakle, ne zadovoljavaju samo njegovanjem vlastitih vrijednosti, nego žele drugima osporiti pravo na njihove vrijednosti.

Štoviše, takvima religija nije sredstvo za postizanje duhovnog mira, nego pajser kojim nasrću na druge i drukčije. Područje na kojem djeluju je golemo, obuhvaća javne vrtiće, škole, bolnice, sveučilišta, medije, prisutni su u gotovo svakoj društvenoj pori. Tako se na satovima vjeronauka u javnim školama može čuti baš svašta. Često je ono čemu na tim satovima uče djecu u potpunoj suprotnosti sa znanstvenim pogledom na svijet, ali i s Kristovim učenjem.

Pa tako ispada da je Zemlja ravna ploča, a da su bližnji naši koje trebamo ljubiti kao same sebe isključivo pripadnici iste nacije i vjere, dok su ostali suspektna, manje vrijedna vrsta. I zato uopće ne čudi da su mladi u Hrvatskoj danas onakvi kakvi jesu. A o tome kakvi su u razgovoru za Novi list rekla je ponešto dr. Bojana Ćulum s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci koja se bavi temom Građanskog odgoja i obrazovanja.

Govoreći o rezultatima pilot programa Građanskog odgoja i obrazovanja uvedenog lani u pete razrede nekoliko riječkih osnovnih škola dr. Ćulum je, pored ostaloga, rekla: "Postoji cijeli fenomen radikalizacije mladih vezan uz nacionalni i religijski identitet, u smislu isključivih stavova prema drugačijima, bez obzira na to radi li se o nacionalnim manjinama, rodnom identitetu ili seksualnoj orijentaciji. Mladi u Hrvatskoj postaju sve zatvoreniji u uski nacionalni religijski konstrukt".

Građanski odgoj protiv neodgoja

Upravo su građanski odgoj i obrazovanje trn u oku trolistu Kaptol, radikalne katoličke udruge i konzervativne političke stranke, koje se svim snagama opiru njegovu uvođenju u škole, baš kao i reformi školstva. Kad se pogledaju rezultati spomenutog pilot programa u riječkim osnovnim školama, postaje jasno zašto se opiru tome. Rezultati tog pilot programa su fascinantni.

Recimo, učenici iz šest osnovnih škola koji su odslušali 35 izvannastavnih sati Građanskog odgoja i obrazovanja na kraju su godine bili značajno uvjereniji da treba izlaziti na izbore. Na početku godine s tom se idejom složilo njih 34,2 posto, a na kraju godine 70,4 posto. Također, kako o rezultatima izvještava Novi list, dvostruko više učenika na kraju je školske godine sudjelovalo u aktivnostima lokalnog mjesnog odbora ili u raspravama o politici s prijateljima i odraslima.

Nadalje, informiranost o proizvodima koje kupuje njihova obitelj bila je jedna od najvećih razlika između učenika koji su odslušali Građanski odgoj i obrazovanje i onih koji nisu. Još veća razlika između njih pokazala se kod tvrdnje "Poštujem osobe koje su drugačije od mene", a koju su, za razliku od kontrolne skupine, zaokružili svi učenici koji su odslušali građanski odgoj. Upravo su diskriminacija i tolerancija bile teme za koje su riječki petaši koji su odslušali Građanski odgoj i obrazovanje pokazali najviše interesa.

Možemo samo zamisliti kakvi bi rezultati bili da se Građanski odgoj i obrazovanje uvedu u sve hrvatske osnovne i srednje škole. Vjerujemo da bi u tom slučaju iz škola izlazila osvještenija, samopouzdanija, tolerantnija i odgovornija mladost, kakva je nasušno potrebna svakom društvu koje računa na boljitak, kakvo je valjda i ovo društvo.

No jedno je ono što treba ovom društvu, a posve drugo ono što treba njegovoj političkoj eliti, prije svega HDZ-u, te Kaptolu. Potonji se upravo užasavaju spomenutih riječkih petaša i uopće, osviještenih, angažiranih i odgovornih građana. Njima je potrebno zaglupljeno, pokorno stado. Stihovi Robinsona Jeffersa savršeno oslikavaju današnju situaciju u Hrvatskoj: "Sve više djece trči Majci Crkvi i Ocu Državi, u čijem naručju pronalaze toplinu gnijezda. Tužna djeca. Tako je usamljeno biti odrastao, potreban vam je otac".