Najvažnija politika je kadrovska politika. Ako imaš svoje ljude na pravim mjestima, možeš učiniti sve što želiš. 

Mnogi su se pitali zašto je Ivo Sanader u svom drugome mandatu na čelna mjesta najvažnijih resora postavio, blago rečeno, čudne ljude. U MUP je instalirao Ivicu Kirina; u pravosuđe Anu Lovrin, u SOA-i je šef već bio dobro poznati lik, Tomislav Karamarko, u kojeg je imao toliko povjerenje da ga je prilikom strašne krize nastale nakon ubojstva Ivane Hodak unaprijedio na mjesto ministra unutarnjih poslova.

Istina se otkrila tek znatno kasnije. Ti su ljudi, naime, bili poslušni i nisu smetali Sanaderu- oni su mu, uz mnoge druge, omogućili nesmetano provođenje svih njegovih zamisli...

Tomislav Karamarko nije, međutim, uspio tako posložiti kadrovsku križaljku. Na četiri važna mjesta, u SOA-i, u Vijeću za nacionalnu sigurnost te u Ministarstvu branitelja (dvaput) ispriječili su mu se Tim Orešković i Kolinda Grabar Kitarović.

Orešković nije branio Miju Crnoju kad su se otkrile sve njegove afere, pa je javnost za tu havariju - s pravom - optužila Karamarka, koji je političkoj šteti dodao još i užasnu izjavu o tome kako su “moralna pitanja relativna”.

Kad je nakon toga, u pokušaju velike finte, Oreškoviću za ministra branitelja želio podvaliti Milijana Brkića - čime bi naštetio i Brkiću i Oreškoviću - Kanađanin se pokazao žilavim i nije pristao na Karamarkov danajski dar. No Ministarstvo branitelja nije strateški resor, Karamarkov najvažniji cilj nije bilo to Vijeće čuvara revolucije nego SOA, tajna služba, koja raspolože svim sredstvima kontrole i nadzora koja možete zamisliti.

Drži li SOA-u tvoj čovjek, imaš pod nadzorom sve što te u Hrvatskoj zanima; ne držiš li je, i sam možeš biti predmet nadzora... A onda je tu još i Vijeće za nacionalnu sigurnost, koje drži pod kontrolom sve te tajne operacije. 

Imamo li na umu činjenicu da je Most oteo Karamarku MUP, da je ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić neposlušan i da čak ni ravnatelj policije nije pod kontrolom, jasno je zašto je šef HDZ-a nervozan.

Najvažniji dijelovi represivnog aparata nisu pod njegovom kontrolom, a ljudi koji su postavljeni na čelna mjesta mogli bi mu postati smetnja. 

Najveći dio svoje političke moći Karamarko je, naime, uvijek crpio iz pozicije čovjeka službe, ključara tajni.

Najvažnija pobjeda Tima Oreškovića u tom je smislu očito imenovanje Daniela Markića, kojeg je Karamarku nametnuo uz pomoć Kolinde Grabar Kitarović.

Orešković je tim imenovanjem polučio nekoliko efekata. S jedne strane, izmaknuo je SOA-u izvan Karamarkova dosega. Karamarko je, čini se, kanio postaviti nekog od svojih starih suradnika na tu važnu poziciju, no i premijer i predsjednica imali su na umu činjenicu da je Hrvatska dio NATO saveza i da to mjesto mora pripasti nekomu tko dobro razumije hrvatske geopolitičke kontekste i interese, a ne nekom tko se zadovoljava time da bude pijun na lokalnoj političkoj mapi. 

Dragan Lozančić, doktor matematike s Columbia Universityja, izvorni govornik engleskog jezika, u tom je smislu očito bio vrlo dobro viđen u NATO-u i savezničkim zemljama.

Sjedinjene Američke Države svakako žele biti obaviještene o mogućem prodoru ruskih interesa u energetske koridore zapadnog Balkana, a nad tim će Kolindin i Oreškovićev čovjek sigurno bdjeti...

Prevedeno na razumljiv jezik: Amerikanci ne žele reprizu Sanaderova slučaja i misterioznu prodaju ostatka dionica Ine MOL-u, nad kojim uvijek lebdi sablast Vladimira Putina.

Rusi već drže Srbiju (imaju rafineriju u Pančevu i Naftnu industriju Srbije, drže rafineriju u Bosanskom Brodu i crpke u Republici Srpskoj), Slovenija im je sklona preko mjere koju SAD smatra prijateljski prihvatljivom, pa bi pad Hrvatske u ruske energetske šape značio da cijeli zapadni Balkan ovisi o ruskim energentima, a to utjecaj Washingtona smanjuje do opasnih razmjera.

Zato je nakon svakog hrvatskog posjeta Alekseja Milera, moćnog šefa Gazproma, u Zagreb manje-više interventno, redovito dolazio Amerikanac Amos Hochstein, političar zadužen za stratešku kontrolu energetskih puteva...

Ponešto o američkoj procjeni Lozančićeve uloge svakako govori i činjenica da je Hrvatska dobila famozne transkripte o piranskoj arbitraži, koje naše službe nisu mogle same izraditi, a po Duhu Svetom svakako nisu dolepršali.

Tim Orešković je ovim imenovanjem, ukratko, stekao naklonost službenog Washingtona. Već prije imao je uspješan susret s Angelom Merkel, koja će uskoro opet posjetiti Hrvatsku. To je sigurno znak naklonosti prema Oreškoviću - a hrvatski premijer uskoro ide i u Vatikan, gdje ga čeka papa Franjo. 

Kako Orešković uživa silnu i neupitnu podršku Kaptola - koju Karamarko nikad nije stekao - očito je da, premda nema kontrolu nad saborskim rukama, Tim Orešković svakog dana uvećava svoju moć i neće ga biti tako jednostavno smijeniti. U krajnjoj liniji, Karamarko bi za pokušaj njegove smjene imao dosta muka sakupiti dovoljno ruku. 

Zainate li se, mogli bi ga podržati i SDP-ovci. I povrh svega toga, Karamarko ima dosta drugih problema. U Europi je praktički izoliran - od izbora do danas razgovarao je jedino s Viktorom Orbanom, koji mu je svjetonazorski blizak, ali je neusporedivo uspješniji.

U Hrvatskoj brojni su mu dojučerašnji saveznici okrenuli leđa - Kolinda Grabar Kitarović u nekoj je vrsti taktičkog savezništva s Oreškovićem, a Karamarko ju je doveo na vlast, Milijan Brkić danas mu je opasniji od Zorana Milanovića - on kani u predsjedništvo HDZ-a inaugurirati svoje ljude - a malo je tko primijetio da se i pravaš Ćorić priklonio Oreškovićevu i Kolindinu rješenju za SOA-u. 

Karamarko je i sam u HDZ-u počinio nekoliko neshvatljivih grešaka. U prvom redu, nakon lošeg izbornog rezultata i formiranja Vlade pod ponižavajućim uvjetima - Most je dobio praktički sve što je želio, a sad kani preuzeti i javna poduzeća - Karamarko je stranačke zaslužnike naprosto odbacio, gurajući u Vladu svoje prijatelje, posvemašnje anonimce.

Imenovanje Zlatka Hasanbegovića puno je veća pogreška nego postavljanje Mije Crnoje, jer je polučilo strahovite štete po Europi.

Sva tri Francuza koja su na pitanje “gdje ste bili 1991.?” mogli odgovoriti jednostavno - “U Hrvatskoj” (Alain Finkielkraut, Pascal Brucner i, najvažniji među njima, legendarni ministar kulture Jack Lang) javno su demonstrirali nezadovoljstvo razvojem događaja u Hrvatskoj.

To - pojednostavljeno - nije Hrvatska za koju su založili svoj integritet... 

Uz njega su danas ministri lišeni većeg utjecaja u javnosti - Šustar, Kliman, Butković, dok je nekoliko cijenjenih HDZ-ovaca demonstrativno napustilo HDZ-ova tijela (Anja Šovagović, Krešo Dolenčić). Karamarko čeka izbore u stranci, ali oni su - iako sigurni - također dvosjekli mač. 

Imamo li na umu da HDZ ima 240.000 članova, Karamarko bi, da bi imao snažan legitimitet, na izborima morao dobiti bar 100.000-120.000 glasova. Izađe li na te izbore manje od 50.000 ljudi, to će svakako biti silan fijasko. 

I kakvi se scenariji nameću iz ovakvog rasporeda karata? Čini se da je Tim Orešković u najpovoljnijoj poziciji.

Još nije napravio ni jednu jedinu grešku. Javnost je svjesna da je Orešković bogat, situiran, i da poziciju premijera - o kojoj mnogi sanjaju - sigurno nije prihvatio zbog novca. 

On je počeo živjeti za politiku, a ne od politike. Građanima je jasno da političke spletke i smicalice dolaze iz lokalne poltičke vučje jazbine, i da ih Orešković svakako ne kreira nego im se - u granicama svojih moći, a katkad i iznad njih - suprotstavlja.

Svima je jasno da Mijo Crnoja i slični kadrovi nisu Oreškovićev modus operandi, kao ni priče o ustašama i partizanima ili čistke na Prisavlju, iza kojih, kako se čini, u većoj mjeri stoji Most nego HDZ. 

Svjestan vlastite totalne nemoći u Vladi - koja je rezultirala strmoglavim padom rejtinga - Božo Petrov pokušava nagovoriti Oreškovića na preuzimanje Mosta, ali Kanađanin se ne žuri. 

Nastavi li ovako, za dva ili tri mjeseca svi će lokalni političari potonuti u kaljuži, a njegova će popularnost narasti, jer ni za što nije kriv a za sve je zaslužan... To je, dakako, umjetna i neizdrživa situacija. 

Orešković je popularan ne zato što je uspješan premijer nego zato što, praktički, nije povukao ni jedan aktivan premijerski potez. U tom smislu, njemu bi izbori u idućih pola godine odgovarali, i to više sa svojom listom nego s Mostom. 

A Karamarko će se nakon reizbora na predsjedničku poziciju u stranci naći u poziciji donekle nalik na onu s koje je išao u zadnje izbore. Osobno će biti jači, jer će dobiti novi mandat, ali politički slabiji, jer se Brkić - koji je činio 50 posto udarne snage HDZ-a - te Krstičević, Šovagović, Maletić i drugi istaknuti HDZ-ovci, sigurno neće boriti kao prošli put. 

Karamarku ipak idu na ruku izbori u SDP-u, koji će oslabiti tu stranku, tko god ih dobije. Hrvatska trenutačno nema vladu. Ovo stanje nije dobro ni za koga jer je zemlja u stanju funkcionalne paralize. Orešković ima najviše šansi za iskorak.