Ljeto 1992. godine bilo je ljeto neviđenih zvjerstava u i oko Prijedora. Nekad je to bio grad gdje su živjeli pripadnici sva tri naroda, živjeli su i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Nakon tog ljeta, ostali su samo leševi Bošnjaka i Hrvata. Omarska, jedan od najzloglasnijih logora na području Bosne i Hercegovine je osnovan upravo kako bi se riješio problem "nepoželjnih" iz Prijedora. 

Sami logor otvoren je 26. svibnja, a zatvoren nepuna tri mjeseca kasnije, 6. kolovoza 1992. godine. U tako malo vremena je kroz logor prošlo oko osam tisuća logoraša, a oko 700 je ubijeno ili nestalo. 

Službeno naredbu je izdao Simo Drljača, tadašnji šef prijerdorske policije, koji je kasnije ubijen u pokušaju hvatanja kako bi ga se izručilo u Haag na suđenje za ratne zločine. Tijekom rata je dobio i odlikovanje od Radovana Karadžića, a njegova supruga je govorila da se time ponosio. Drljača je mogao koristiti sudu u Haagu i kao svjedok događaja koji je morao znati gotovo sve što se događalo u to vrijeme po Prijedoru.

Srebrenica "Krvnici su jeli i pili na livadi punoj leševa"

Međutim, čak i svjedočanstva preživjelih logoraša bila su dovoljna da sudovi strpaju u zatvor brojne srpske čuvare logora. Uzmimo samo isječak iz presude Miroslavu Kvočki, bivšem zapovjedniku Logora osuđenom na sedam godina zatvora.

- Petrovdan ili Dan svetog Petra je pravoslavni vjerski praznik koji se slavi 12. srpnja svake godine. Postoji običaj da se večer uoči ovog praznika pale krijesovi. U Omarskoj 1992. godine, ova je tradicija poprimila užasavajući aspekt. Ispred bijele kuće je napravljena ogromna lomača od odbačenih kamionskih guma. 

Bivši zatocenik Hase Ičić opisao je događaje koji su uslijedili:

Tada su Srbi, uoči Petrovdana, imali pravu masovnu manifestaciju za civile i stražare… Kako je pocelo da se smrkava, počeli su da izvode ljude iz prvih soba…
P. Što ste čuli nakon što su neke zatočenike izveli napolje ?
O. Sjećam se, i sjećat ću se dok sam živ, vriske žena koje su bile napolju ili u prvoj sobi. Nikad neću zaboraviti njihovu vrisku i krikove. Onda sam osjetio smrad spaljenog mesa. Znate da meso kada počne da gori ima specifičan miris, a taj miris spaljenog mesa miješao se sa mirisom zapaljenih guma.

Ovaj svjedok je čuo od drugih zatočenika da su neki logoraši bačeni u vatru. Ovaj užasavajući događaj potvrdio je i svjedok AM, koji je promatrao taj masakr sa jednog prozora. Ermin Striković je sa malog prozora u sobi u kojoj je bio zatočen vidio ljude kako hodaju oko velike vatre. Čuo je krikove od bola, mada nije mogao vidjeti što ih uzrokuje. Zuhra Hrnić je svjedočila da je sljedeće jutro, kad je išla u kantinu, vidjela veliki kamion “FAP” krcat mrtvim tijelima parkiran u logoru Omarska.

Hasan Makić, aktualni muftija bihaćki, prošao je torturu u Omarskoj. U bijeloj kući, jednoj od zgrada za zatvorenike, Makić je proveo dva dana torture. "Nikako oka nisam mogao sklopiti. Negdje u ponoć je došao stražar i tražio od mene da izađem u "buharu". Tražio je od mene novac. Ja sam rekao da nemam. Imao sam nešto, ali mislio sam da nema potrebe da to pokazujem. On je uzeo pušku sa nožem na njoj i rekao: "Koje ćeš oko da ti iskopam?" Kada je počeo da prijeti, dao sam mu sav novac. Vratio je mene, onda je uzeo druge da ispituje. I sutradan su me vodili na ispitivanje. Bila je neka komisija koja je sve logoraše ispitivala. Prijepodne je došao red na mene. Ispitivanje je bilo strašno. Dvojica ispituju, jedan udara. Ja sam okrenut leđima ovim što ispituju, a ovaj što udara okrenuo me sa druge strane i udara na sve strane. Pokušavam malo da se branim, a pokušavam da odgovaram na pitanja koja oni mene pitaju", kazao je Makić za portal faktor.ba.

Jedno od pitanja bilo je: "Jesi li glasao na referendumu za nezavisnost BiH?"

Ratni zarobljenici Pakao srpskih logora: Tri mjeseca pregovora za slobodu

"Ja sam rekao da jesam. Zna se da su svi Bošnjaci glasali. Nije bilo nikakvog smisla da kažem da nisam. Ja sam rekao da jesam. Kažu: 'Eto, glasao si za referendum, ovdje te je referendum doveo. Ovdje si u Omarskoj završio zbog toga.' Dok su oni tako ispitivali, netko ih je pozvao na doručak. On je rekao: 'Hajde, Hasane, vidjet ćemo se ponovo.' Hvala Bogu, nismo se više vidjeli. Jedino taj što me udarao, on me pratio do izlaza. Jednom me žestoko udario i prosuo po meni kavu, što su pili tu. Tako da sam ja izašao među logoraše od te kave crn. Oni su mislili da je sve to krv. On me jeste tada udarao, ali nije bilo krvi. Ali bilo je slučajeva da su u toku tih ispitivanja ubili ljude. Određene ljude su ubijali tokom ispitivanja. S obzirom na to da sam bio glavni imam, taj svijet, koji me većinom poznavao, očekivali su da neću živ izaći sa tih ispitivanja. Eto, hvala Bogu, ja sam izašao živ, vratio se među njih i vratio se u tu veliku halu, gdje nas je u jednoj od njih bilo oko 700".

Tijela ubijenih logoraša prebacivana su na lokalitet Kevljani gdje su bacana u masovne grobnice. Sudski dokumenti kažu da je pronađeno 72 tijela i neki raskomadani dijelovi tijela. "Devedeset i tri posto tijela imalo je prave ante mortem (prije smrti, op.a.) ozljede, kao što su frakture kostiju i rane prouzrokovane vatrenim oružjem, a najčešća uoćena ozljeda bila je prijelom rebara (u 86% slučajeva). Izvještaji s obdukcije dokumentiraju okrutnost kojoj su te osobe bile izložene prije smrti. Bilo je i dokaza koji povezuju ta tijela s logorom Omarska, kao što su uzorci željezne rude i šljake otkriveni u četiri groba koji odgovaraju onima koji se nalaze u blizini “zgrade hangara” u logoru. U grobnici na lokalitetu Donji Dubovik-Jama Lisac, ekipa koja je radila na ekshumacijama pronašla je ostatke najmanje 51 osobe u jami koja se zove “Jama Lisac”, a utvrđeno je da su dva tijela pripadala ženama, dok su ostala tijela pripadala muškarcima. Kasnije su ove dvije žene identificirane kao Edna Dautović i Sadeta Medunjanin, bivše zatvorenice logora Omarska. Devedeset posto svih tijela pronađenih na tom lokalitetu imalo je rane od vatrenog oružja. Ostaci su također pokazivali znakove da su žrtvama nanesene traumatske ozljede udarcima tupim predmetom."