Jeste li bili u Omišlju? Niste? Nema veze. Simpatična varoš na Krku, ispresijecana uskim kalama i šarmantnim pročeljima. Prazna je, zima i pandemija desetkovali su otočko naselje koje i inače ne slovi za razvikanu turističku meku. Sad strmim ulicama harače mačke, Renaulti “četvorke” i bageri koji mu raskopavaju utrobu. Kažu domaći da se uvodi kanalizacija. U sandučić pred jednim zaključanim vratima nagurano je desetak omotnica. Računi za vlasnika koji se mjesecima nije vratio. Nema kave. Ozbiljno, u cijelome mjestu ne možete dobiti šalicu vrućeg kofeina, čak ni za ponijeti. Šarene, izvješene trake s balkona grčevito se odupiru naletima vjetra, istaknuli su ih ususret karnevalu. Krnje je razapet na stupu. Nadgleda pusti, kapetanski gradić i njegove zatvorene kafiće i restorane, Tamo od gore, s visine, vidi sve. I zvonik, i kiosk, i spomenik partizanima, i teške, gnjecave oblake koji se lijepe za mračno more. Gleda u prostrani vidikovac, a gleda, ne može ga promašiti, i u LNG terminal. Veliki usidreni brod pripojen uz obalu kamen je spoticanja. A zašto? Terminal služi za primanje, skladištenje, pretakanje i uplinjavanje LNG-a, odnosno prirodnog ukapljenog plina, a njime bi se trebala osigurati opskrba ovim resursom za jugoistočnu i srednju Europu. To je plan Washingtona protiv Moskve i njihove dominacije u energetskom biznisu. Velika i visoka politika. Prosvjedovalo se ranije, bučilo se, argumentiralo i s jedne i s druge strane, prvo da će postrojenje onečistiti okoliš, pa onda da neće i da je njegova korist golema, ali bilo kako bilo, terminal je tu, lijevo od Janafovih tankova.

Gospodin Borko se oslanja na štokove svoje obiteljske kuće. Upire prstom prema plovilu i osluškuje. Ništa se ne čuje.
- Bila je prije velika buka dolazila od tamo, pogotovo kad bi okrenulo na južinu, ali sad je sve stalo. Sad je tišina - kaže starosjedilac i povlači se u kuću. Mi idemo dalje, a prva osoba na koju nalijećemo pred trgovinom je svećenik. Kažu mještani da je to Bozanić, rođeni brat onog zagrebačkog Bozanića. 

- To je ispolitizirano sve, ne želim komentirati - lakonski odgovara velečasni na naš upit i odlazi za svojim poslom. Crkveno zvono ciliče dolje u centru, doziva ga. Ništa, ‘ajmo dalje, do sljedeće duše željne razgovora.
- Čula sam vam i ja te priče o buki, ali bili smo dolje na Mirinama, na rimskom nalazištu, točno preko puta terminala i apsolutno se ništa nije čulo. Cvrčke čuješ, brod ne čuješ - svjedoči nam nasmijana Marija. Nema problema s ukapljenim plinom ni mehanizacijom koja ga prati. Ima i teoriju o mještanskoj podijeljenosti. 
- Igra ti veliku ulogu za koga glasaš o tome smeta li brod. Evo, naša načelnica se užasno bunila, a otkad je u Saboru, ništa joj ne smeta. Kad je bila priča o tome, rekla je da će stati ispred bagera. Gdje je? - pojašnjava Marija i za svaki slučaj dovlači jednog lokalca da ponudi treće mišljenje.
- Što ti misliš o tome? Je li bučan brod? - pita momka u trlišu. 
- Nije bučan, ali je ružan - odgovara mladić.
- I ti si ružan pa živiš! - otpovrne mu Marija i širi ruke u gesti kao da je sve jasno.

Katarina, s druge strane, važe svoje odgovore. Vuče onu torbu na kotačima i diplomatski progovara.
- Smetala mi je prije buka, ali sad više ne. Još od 1. siječnja, otkad je onaj brod otišao, više ništa ne čujem. Ali u početku je bila stalno. Ljudi su ovdje bili dosta kontra, bunili su se, ali ja se nisam miješala u to. Smetao im je taj LNG, koji je došao nakon Dine i Janafa, pa onda su tu i ekologija i buka. A nije ni lijepo vidjeti. Nisam ni za ni protiv - pitijski tumači Katarina i odlazi za svojim poslom. S druge strane, gospođa Tana je rezolutna.
- Užas. Ne da mi spavati. Kad su ga tek uključili... Strašno. Doslovce smo se plašili. Stalno je trajalo. A trebala su doći još neka tri broda da prebace taj plin, ali dobili su više novca valjda i otišli negdje drugo - govori gospođa na vidikovcu.

Nešto dalje primjećujemo kako nas stasiti muškarac promatra sa zanimanjem. Primičemo mu se, pitamo ga što on misli o LNG-u, o izmjenama u otočkom životu, o prednostima i nedostacima novopridošlog postrojenja za energente.
- Ljudima uvijek neki ku*ac smeta - lakonski odgovara zagledan u more. 
Gospođa Ines je rječitija. Ona je podrijetlom iz Zagreba, ali tu dolazi od djetinjstva i trenutačno živi na otoku, u naslijeđenoj kući. Zatekli smo je na terasi, dok ispija kavu i odlaže knjigu uz oljuštenu ogradu. Smireno priča o Omišlju, o njegovoj knjižnici, restoranima, ljudima i kapetanštini. Iz svake riječi se vidi da je zaljubljena u njega. Nema neke naročite primjedbe na LNG, osim, kako kaže, što joj je na površinskoj razini upropastio šetnju. Kao da je netko intervenirao u razglednicu. 
- A što se tiče buke, ja sam iskreno mislila da je to netko kopao kanalizaciju, iako se sad u zadnje vrijeme uopće ne čuje. Veća je promjena ova pandemija koja je ušla u živahno mjesto - govori gospođa Ines.

Lunjamo kroz uske kale i nalijećemo na časnu sestru. Kaže da je iz Sinja i, evo, upravo nešto priča sa susjedom. Ne čuju ništa, ništa im ne smeta.  
- Ma ovo je normalno, a kome se spava, taj bi spavao i da topovi tuku - smiju se prijateljice.  
S njima se vjerojatno ne bi složio gospodin Rušidi, vlasnik lokalnog kafića. 
- Živo sranje. Sve je uništeno. I ekologija i pogled, sve. Svi znaju koliko turizam proizvodi profita, a ovo će nam uništiti sve. To je gotova priča. Ma vidjet ćete, kad dođe drugi brod. Čuje se nenormalno - tvrdi ugostitelj. 
Opet, s druge strane, žene iz pekarnice nas uvjeravaju da tjednima ne buči ništa i pozivaju nas da svratimo oko pet ujutro, kad je u mjestu najtiše. Klade se da neće biti ni cijuka. 
Pričali smo s još nekoliko mještana s jednako oprečnim mišljenjima. Nekima LNG smeta, ne mogu ga organski smisliti. Ni brod, ni plin, ni buku, ni zadiranje u pitoreskni horizont. Neki su indiferentni i nije ih uopće briga, a neki pak smatraju da je plutajući terminal korisna caka koja Omišlju možda može ponuditi nešto više. I kome da vi sad vjerujete, kad je svako naše malo smišno misto ka da je od cakla, a sve se vidi, sve se čuje, svi se znaju, sakrit se ne može?